pookapookapookapookapooka

Cijeli sam život čekao da dođe jedno vrijeme,
I to vrijeme nije nikad došlo.
Lako je moguće da neće nikad ni doći.
Život nikome ništa nije dužan.
Jako, jako dugo sam čekao da prođe drugo vrijeme,
I nisam vjerovao da će proći.
I prošlo je, nekim stjecajem čudnih okolnosti.
Raspršio sam život kojemu su bili dužni.
Ispred mene je vrijeme koje će tek doći.
Neću ga ni čekati, ni očekivati, ni dočekivati.
Potrošit ću ga i ne gledajući, radeći ono...
Ono dužno samo LUDILU.
Predugo sam, predugo čekao to...
Jebeno vrijeme.

Tako se zove mala knjižica od Desmonda Morrisa, nepretencioznog bihevioralista dobrocudnog izgleda. Pa kaže:"Sposobnost LSD-a - 25 da mijenja stanje svijesti nije bilo poznato do 1943. godine, kada ju je švicarski kemičar koji je proučavo tu supstancu, slučajno pojeo." E, nije istina. Dr. Albert Hofman se prolio po ruci malom količinom visoko koncentriranog dietil amida liserginske kiseline (zato - acid) ali je i to, kroz kožu, bilo dovoljno da ga totalno rastavi... ja mislim da se bio čak negdje i uputio na biciklu pa ga je spopalo, zaboravio sam. Jebote, kad već pišeš knjigu provjeri malo podatke iako je to s Hoffmanom stvar opće kulture.
Ima i poglavlje "Ritmična sreća - plesač" Pa kaže: " U ekstremnijem obliku koji danas nalazimo na 'rave' koncertima, preostale su još neznatne tematske varijacije (opet autor bulazni, mora postojati tema i kad je neznatna, to ne valja), a glazba se pojednostavljuje do te mjere da je od nje preostao isključivo zaglušujući ritam. Pod stalnim bombardiranjem takvog ritma, raveri se kreću ili vrte (?) u stanju koje je toliko udaljeno od intelektualne rasprave koliko je to uopće moguće. To je ritmična sreća u svome najčistijem obliku." A prije toga kaže:"Neki ljudi uspijevaju proživjeti cijeli život, a da se nisu prepustili toj posebnoj vrsti sreće. Riječ je o ljudima koji se ne mogu suočiti čak ni s mišlju o kratkotrajnom odbacivanju vlastite intelektualne kontrole i koji ne mogu pustiti da 'život jednostavno teče'." E, takav sam ja nekad bio, anksiozan i inhibiran sa svim fiziološkim manifestacijama STRAHA koje idu uz to, a one su smrt za spontanost i puno drugih stvari. To je Selma Lagerloff super opisala u onoj knjizi Gusta Berling ili tako nešto, kao hladnu šaku koja steže dušu i ubija život. Pa sam se izliječio i sad sam komunikativan i spontan u tolikoj mjeri da govore da sam mahnit. A ples mi je najdraže stanje svijesti... a nekad sam stojao s pivom u ruci, drugom u djepu i samo gledao. Počeo sam mahnitati od konjaka. Sad sam dr. Evil, mogu što hoću. Ukratko, JEBO JA MAJKU INHIBICIJAMA, nema mi ništa gore nego kad pokraj mene prođe dijete uvučeno u vlastitu pasivnost i uskraćeno za pola svijeta.
Nego, da završim... na kraju knjige ima raznih definicija sreće, izdvojenih u razne kategorije. Pa da izdvojim neke...
Sreća je vedro i smireno stanje glupana među podlacima. - Johnatan Swift
Sreća... ne postoji. - Charles de Gaule
Sreća znači... ne brinuti suviše o drugima. - Albert Camus
Sreća (za narod) je ukinuće religije. - Karl Marx
Sreću određuje... stanje našeg duha, a ne okolina. - Dalaj Lama (ili je ovo iznad bio Dalaj Lama, a ovo je Marx, nemam vremena...) I na kraju, sasvim jasno se izrazio i ovaj čovo...
Sreća nije ideal razuma, već ideal mašte. - Immanuel Kant
Stoga maštajte i odjebite inhibicije i brigu o mišljenju drugih, ovo nije generalna proba, ne bi valjalo da kad budete crkavali budete žalili zbog svega neučinjenog zbog nekih patetičnih razloga.
Sreća je stanje kemije mozga. - Pooka (ne tražim je ja u drogi, MDMA ne postoji više na Balkanu, ja radim u tvornici traktora "Tomo Vinković", nešto kao probni pilot, samo je oranje u pitanju. A piloti moraju biti malo... razumijete vi mene?

Evo, ovo su moji mačići. Ne zovu se nikako jer mi je nekako besmisleno davati mačkama imena, to bi više služilo meni da ga zovem npr. Micko pa da mislim kako je i on sklon da sudjeluje u toj komediji i da stvarno misli da se zove Micko. Psu je normalno dati ime jer je glup i moraš ga nekako na to podsjećati. Sad bi me neki od vas zatukli i iscipelarili jer više volite pse, iako smrde i svašta još gadnog... pa da ja kažem nešto sasvim nepobitno u svoju obranu... kad vam netko kaže da ste "mačak" ili "mačka", onda je to pohvalno, a kad vam netko kaže da ste "pseto" ili "kučka" onda je to pogrdno. Tako da su to Mačići i tako će i ostati, dok ih ne uvalim nekome, pa neka ih taj netko naziva kako god hoće. Na primjer: Anđelko i Elvis, jebe mi se. Oba dva su muška i samo su dva, što je rijedak slučaj. Uz to su još oba dva potpuno bijela, što je još rijeđe. I komunisti su, jebiga... što ja sad tu mogu, tako je ispalo. Što je zajebana situacija jer ako dignu poštu ili nešto u zrak, sigurno će se naći neki majmun koji će mene optužiti da sam ih indoktrinirao, pa ću ja ispasti kriv. Jebiga... Crveni su, rekao mi je svećenik kojeg sam zamolio da ih krsti, ali ne da im da imena, nego samo da se barem pojave na osnovnom spisku za ulaz u Kraljevstvo nebesko. Samo ih je pogledo i rekao: Nemam ja tu što da krstim... ovo su ti komunisti, ja to vidim jer sam išao na tromjesečni seminar za rano prepoznavanje ... žao mi je... neću da na njih bezveze trošim sakramente kad će oni, kako god okreneš, kad-tad dignuti poštu ili nešto u zrak.

Poslao mi je ovaj jedan luđak mail ovog sadržaja, sa ovim linkom i link baš ono… super, nisam ga cijelog pročitao, ali me podsjetio na onu moju Veliku unifikacionu teoriju, baš sam pogodio puno stvari, što znači da sam ili jako pametan ili poremećen poput autora tekstova na linku, jer ovaj je bio alkoholičar i drogirao se, pa je svojevremeno, u San Franciscu izvukao sav namještaj iz stana na sred puta i zapalio ga. Ja sam svojevremeno bacio pijan muzičku liniju kroz prozor pa smo je ja i jedan moj prijatelj, koji je svojevremeno bio prva vijest na svim informativnim emisijama, šutali martensicama dok se nije raspala u komadiće. Ja sam imao bocu konjaka u ruci, on bocu votke, a svi stanari moje zgrade su dobili dojmljiv razlog da u meni vide perspektivnog mladog čovjeka. Elem, moja grandiozna Velika unifikaciona teorija ili "History according to pooka" je ponovno objavljena na mom starom blogu, imogen, tako da možete saznati sve što vas zanima o razlozima svega ikad glede ljudske povijesti. Evo mail od luđaka, kojeg svi dobro znate… možda niste znali da je lud, ali evo dokaza…

John Zerzan i ono što je napis'o

ja ne postojim, a ti? :]

A sad ću ja malo o Kantu. Mogao bi vam pisati kako su mi mačići progledali, ali to će te dobit u obliku slike sutra, ako ja budem još uvijek postojao. Dakle, citat i fusnota iz drugog dijela Kritike praktičkog uma, Metodologije praktičkog uma:

Naime ono što ide za praznim željama i čežnjama, za nedostižnom savršenošću, proizvodi samo junake romana, jer oni, budući da sebi mnogo utvaraju na svoj osjećaj za ono prekomjerno-dobro, oslobađaju sebe razmatranja obične i uobičajene dužnosti, koja im se tada čini samo beznačajno malena.*

Ova zvjezdica označuje fusnotu koja glasi:

Cijeniti radnje iz kojih izbija velika nesebična, savršena nastrojenost i čovječnost, to je posve pametno. No ovdje se ne smije upozoriti toliko na uzdizanje duše, koja je veoma kratkotrajno i prolazno, koliko naprotiv na podvrgavanja srca dužnosti, od kojega se može očekivati duži utisak, jer dovodi sa sobom načela (a ono prvo samo uzaviranje). Čovjek treba samo malo da razmisli , pa će uvijek naći neku krivicu koju je sebi s obzirom na ljudski rod nečim natovario (PA MAKAR TO BILA SAMO TA KRIVICA ŠTO ZBOG NEJEDNAKOSTI LJUDI U GRAĐANSKOM UREĐENJU UŽIVA PREDNOSTI ZBOG KOJIH DRUGI TO VIŠE MORAJU OSKUDJEVATI), da se samoljubivim uobražavanjem o zasluzi ne potisne misao na dužnost.

Eto… što želim reći je da je i Kant bio svjestan inherentne nejednakosti kapitalističkog, građanskog društva, koje ono vrijedno definira kao ono što ne mogu imati svi. Tu smo, gdje smo… nema povratka u blaženstvo predzemljoradničke idile egalitarnog sakupljačko-lovačkog društva neopterećenog pojmom vremena, simbolizirane stvarnosti i obredno-ritualnih poniženja. Možete se ili podati ili pristati da je vrhunac vaših nastojanja samo “damage control”. Divan izraz… DAMAGE CONTROL, he he he…

Kaže Alija da nema tog bogataša koji se pošteno obogatio. Pa još kaže kako mu je puno puta netko bio odbojan na prvi pogled, a poslije bi shvatio da je taj 'netko' duša od čovjeka. Alija je zidar i ja radim s njim. Satnica u građevini je deset sati (na 2. Internacionali je 1. maj proglašen danom borbe za osmosatno radno vrijeme, u sjećanje na žrtve 'Haymarket riota' u Chicagu), a moj šef je dobar čovjek pa je sat 20 kuna, znači 200 kuna za deset sati teškog fizičkog rada. Nego, Ale je bio u Armiji BiH, kod Maglaja, bio je zarobljen od HVO-a, mučen i tučen pa je neko vrijeme bio i u logoru. Spomenuo je to kroz neke anegdote, pa mi je bilo jasno kako to da ima savršeno bijele zube, a fali mu pola gornjih. I kaže Alija kako njemu nije nikad bilo bitno tko je Hrvat, Srbin ili Musliman. Kaže: 'Ili je čovjek, ili nije.' A što bi drugo i mogao reči kad zida kuće da zaradi pare pa da može svoju spaljenu ponovo sazidati, a kuće zida u zemlji čija je politika direktno odgovorna što je njegova kuća spaljena. Zida kuću 30 metara zračne linije od pompozno mjedenog luksuza hotela sa pet zvijezdica, kuću sa pogledom na najlijepši prizor u mojoj državi, a i šire. Pogled sa razglednice. I preko marende skuha nama kavu žena od vlasnika kuće, a vlasnik sjedne s nama pa popričamo. Pa i vlasnik, čija je kuća bila 500 metara od prve linije, izbušena i polomljena, kaže kako smo mi sa trebinjskim Srbima mijenjali naftu za oružje kad je bio rat sa Muslimanima. A treći, od nas trojice radnika, ima oko vrata jeftinu repliku njemačkog ordena-križa što se dobijao za posebne zasluge, nije kukasti nego neka 'Thompson' verzija koja otvoreno bezobzirno asocira na crnilo mržnje. On je pripadnik Torcide pa to, uz neko psiho-sranje, valjda ide u paketu. A i rekao je jednom kako mu je djed bio ustaša pa mu je konja za nogu ugrizla zmija, konj se propeo i pao, a djed mu poginuo. I slažu se on i Alija, vole obojica nogomet, Alija jer tu nema politike, svađe i nasilja, ovaj sa križem jer mu je to zasad područje gdje najlakše može pijan praviti svađu i nasilje, održavati kondiciju, da bude spreman kad politika pozove. I tako pričaju oni o nogometu, o onome nekom nogometnom menađeru što su ga ubili, a mene zaboli kurac i za nogomet i za toga što su ga ubili. Pa gledam jahte sa helikopterima i vjerujem da je Alija iskren u sve tri izjave. Treba puno vremena da bi čovjek shvatio ko je čovjek, a ko nije. Osim ako nema jahtu sa helikopterom. Jer taj se nedvosmisleno izjasnio. Vjerujem ja Aliji iako ga ne poznam ni tri dana, vjerujem mu jer on sam ne vjeruje olako, vjerujem mu jer mi je objasnio da je Ramazan test vjere, i kako je Ademu (iz Kurana) ili Adamu (iz Biblije) od Boga dano da posti pa svaka vjera ima svoj način provjere volje. Vjerujem mu i da je on Ramazan ispoštovao zidajući kuće, vjerujem mu... jer je onaj 'Thompsonov' križ u njegovoj blizini samo puka bižuterija... a onaj helikopter ništa više od dječje igračke...

da je igra zamišljena da zabavlja djecu,
to znate, jel’ da,
a da na djeci ostaje
da mijenjaju stvari,
i to znate, jel’ da,
da drugi misle za vas
to vas ne smeta,
navikli ste se…
da postoje zakoni jači od propisanih
to ne znate
to su heroji govorili
kad su bili mali…
loše, loše…
MSP
koga briga
maloumno
ponižavajuće
da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju,
to smo čuli, jel’ da,
da je lijepo prevariti glupljeg od sebe
i to smo čuli, jel’ da,
a gledati trunku u tuđem oku
a ne vidjeti balvan u svom
i to znamo, jel’ da
a da je hrabrost braniti sebe od drugog
a čojstvo druge od sebe
e tooo...
loše, loše…
MSP
a da su ljudi pingvini
pa kad jedan padne da ostali skaču,
a da su ljudi dupini
pa da se nijemo dogovaraju
a da su ljudi ptice
pa kad odlete da zadnji svijeću gasi
a da nigdar nije, a da nekak nije
i da nigdar ne bu, a da nekak ne bu
e to se bute uvjerili...

Zašto žive u "gated communities", druže se i pare međusobno i mi ih plašimo?
Šaht... mislili ste da su jednaki za sve... pa oni su ipak samo oruđe, nije bitno kakvi su... I nije, nije bitno... stvar je više estetske prirode... nema bitnog razloga da budu jednaki... "get a life" or die.
Oni. Moraju postojati. U velikoj su većini neko vrijeme, u velikoj su većini cijelo vrijeme, moraju biti u velikoj većini. Imaju hijerarhiju uprženu u svijet. Zašto su je upržili? To je bitno. Zašto, jebem mu mater? Ne... jebem im mater.

IMAM DVA BIJELA MAČIĆA, OBA DVA MUŠKA! SREĆA I VESELJE ĆE USKORO SKAKATI PO MOME STANU I GRISTI, GREBATI, SRATI I PIŠATI GDJE STIGNU. jAAAHAAAHUUUUU!!!!

ODAKLE MI OVO - link
Zamislimo fudbalsko igralište, ne ono nobometno, nego od američkog footballa, podijeljeno u 100 yarda i posložimo američko stanovništvo s lijeva na desno prema bogatstvu (lijevo siromašni, desno bogati) tako da određeni prihodovni sloj predstavlja snop novčanica od 100 dolara koje oni imaju kao godišnji prihod. U snopu novčanica od 100 dollara visokom 1 inch (2,5 cm) ima 25 000 dolara.
Crvena vodoravna linija na grafikonu ispod predstavlja visinu snopova tih novčanica u odnosu na fudbalsko igralište. Na polovici igrališta, 50 yarda, crvena linija je visoka oko 2 incha (40 000 dolara), na 95. yardu visina crvene linije je oko 4 incha (130 000 dollara), tek vrlo blizu kraja igrališta dolazite do prvog milionera (40 incha je visok snop novčanica od sto dollara). 1997. godine 144 000 ljudi u SAD je prijavilo prihod veći od milijun dollara.

THE HISTORY OF ECONOMIC THOUGHT WEBSITE

"Ricardians"

(...)

By 1789, the French court was bankrupt. For the first time since 1610, the French parliament was called into session, but the bourgeois delegates form their own National Assembly, put forth the "Declaration of the Rights of Man" and make themselves the supreme rulers of France.  The absolute monarchy and the attending system of aristocratic and clerical privileges is abolished. 
In a Paris square, King Louis XVI was beheaded by his own people while, next door in Germany, God Himself met a similar fate at the hands of a mild-mannered university PROFESSOR. 

(...)

LIFE'S A BITCH AND THEN YOU DIE AND THEN SOME GUY CALLED JESUS COMES ALONG AND SAYS " WAKE UP, LAZARUS, WAKE UP!".

LIFE'S A BITCH AND THEN YOU DIE AND THEY MUMMIFY YOU LIKE VLADIMIR ILICH LENIN.

LIFE'S A BITCH AND THEN YOU DIE AND THEN THEY FREEZE YOU LIKE WALT DISNEY.

Jozo je baš onako fino čeljade. Ima dovoljno pameti da se zna kvalitetno zajebavati, a ljudi koji se kvalitetno zajebavaju (po mojim standardima) su gotovo uvijek dobri. A čovjek može biti zdrav, lijep, pametan, bogat, srdačan i komunikativan, omiljen i tako dalje, ali ako nije dobar... možeš ga baciti na smeće. Meni je s Jozom uvijek bilo zanimljivo i nekako smiješno. A imao je i prijatelja Zdenu, koji je isto dobročudan čovjek, ali malo čudljiv. Tako je netko jednom pitao Joza gdje da zabije sjekiru, tako da je ne gubimo po sto puta na dan, a Jozo je pokazao na Zdeninu glavu i rekao: 'Tu!'. Šala, normalno. Ali Zdena nije s njim pričao nekih petnaestak dana. Što i nije strašno. Da nisu bili cimeri i dijelili istu dvokrevetnu sobu tih petnaestak dana. A i Zdena mi je bio drag, i ja njemu. Iako sam ja slovio za komunistu, a Zdena za HSP-ovca. Nego, Jozo je imao još jednog prijatelja i zemljaka (jer cijela priča se vrti oko jedne geografske točke). Gospodina Cindra. Cindrov svjetonazor je poprilično osebujan. Recimo, njegov komentar o jednom našem kolegi, s kojim je Cindro dijelio sobu, je bio da je ovaj – peder. Zašto? Zato jer ovaj (a ne znam o komu je točno riječ) pere zube svaki dan. Tako da ne može biti ništa drugo nego peder. Cindro, naime, ima na zubima kamenac stariji od ove naše države, ali ne ove demokratske i višestranačke, nego one ustanovljene ustavom iz 1974. godine, u kojem je Josip Broz Drug Tito, ostavio mogućnost odcjepljenja od savezne nam bivše države. I sad smo opet došli do dotične geografske točke, ali o tome ću na kraju. Ja sam isto bio cimer dva tjedna sa Cindrom. Jednom me u sred noći probudilo nešto neobično. Onako snen, imao sam instinktivan osjećaj da sam u nekoj opasnosti. I kako su mi se oči priviknule na mrak, a razum povratio svoje snom privremeno ugašene analitičke sposobnosti, uvidio sam da je uzrok reakcije struja zraka koja dolazi iz širom otvorenih usta Cindra koji je disao na ta ista usta u snu i proizvodio zajebano neugodne zvukove. Moj uspavani mozak je tu situaciju vjerojatno dešifrirao, pozivajući se na neki bazični instinkt, kao da sam ja opkoljen režučim hijenama i kako bi trebao upotrijebiti sav potencijal svog neokorteksa da pobjegnem iz neke takve situacije. Što sam ja i napravio, prebacivši jogi u hodnik pa su cijelu noć po meni skakale nekakve bube. A i Cindro ima neku crtu dobrote, recimo njegova žena je na mene ostavila baš ugodan dojam. A i djeca mu. Puno puta sam se zajebao i sudio o ljudima prema prvim dojmovima, dovoljno puta da odustanem od takvih reakcija. Ljudi su komplicirana bića. Netko na prvi pogled djeluje k'o ljudina, a poslije ukopčate da je direktno odgovoran za smrt nekog vašeg prijatelja, a uz to, svaki dan sjedi u terencu parkiranom na asfaltu i hladno gleda kako mu rođeni sin kosilicom kosi livadu za koju se više nego osnovano sumlja da je minirana, a da tu livadu nije prethodno pregledao. Nego, moj dragi Cindro... imao sam ga jednom ubiti. Radili smo neke potpune besmislice oko bivše ludnice u Zemuniku Donjem (koliko se sjećam). I ja zamahnem mačetom od pola metra, da bi rasparao zid od imele i ušao u grm... kad tamo postrance stoji Cindro i puši u hladu. Promašio sam ga za desetak centimetara. Pa smo se smijali kako je život pičkin dim. A i bio je, niko nije znao što radi oko te ludnice jer smo pod nogama svi imali pola metra humusa i raznog bilja. Neka je svaka stopa mome Cindru blagoslovljena. Ne zbog njega blesavog, on je potpisao da je potrošni materijal, baš kao što sam i ja bio, nego zbog njegove predivne djece. A ima moj dobri Jozo još jednog prijatelja i zemljaka, gospodina Jaza. Jazo je osoba koja zauvijek ostaje u pamćenju kad vas jednom pogleda pogledom karakterističnim za Jaza u nekim njegovim nedoumicama. I Jazo je dobročudna njuška. O njemu bi mogao svašta napričati. Jednom su mu bacili petarde pod noge dok je na nekom puteljku tražio paštete (mine PMA-2). Jazo je popizdio, ali nije nikog ubio ili fizički napao. Ja ne znam bi li ja mogao odkontrolirati nešto takvo. Ne znam je li mu to napravio onaj jedan 'mali miš', koji nam je jedno vrijeme bio šef i tražio da budemo obrijani prije nego što bi išli u minsko polje. I on je negdje iz tog kraja, pa ovo nije digresija. Ja sam svoju prvu minu našao na području Jagodnje Donje, pokraj Polače, između Benkovca i Biograda na moru. Našao sam je tako što je načelnik opčine Polača, neki lokalni šerif, zamolio ovog 'malog miša' da mu pomognemo pronaći nekog mentalno retardiranog tipa, koji je odlutao od kuće, a neko vrijeme iza toga je uslijedila detonacija. Tako smo mi, bez ikakvog plana, bauljali prvom linijom bojišnice i njušili ne bi li nanjušili ovog nesretnika jer je detonacija bila prije sedam dana. I tumaramo mi tako i njušimo i dovikujemo se, sve k'o zajebancija, a u stvari čisti idiotizam. I uđem ja u neki prolaz između grmlja, pa gledam u hodu i, naravno, njušim sve u šesnest i onda slučajno u grmu s moje desne strane vidim ja kukuruz (PMR-1), nabijen na otpilanu granu u visini mojih grudi. I pogledam ja minu, i otpusnu iglu podmazanu kolomašću (ozbiljan zlotvor, potrudio se) i pogledom počnem pratiti poteznu žicu, kad ona na tri centrimetra ispred mene, zategnuta u visini grudi, vezana za drvo sa druge strane puteljka, dakle ne duža od jednog metra. Prva mina i skoro pa sigurna smrt. I viknem ja stegnutog grla:'Minaaaaa!', nekako piskutavo, tako da su me godinama poslije zajebavali zbog toga. I onda i ostali ukopčaju da smo u sred kvalitetnog minskog polja pa se nekako izvućemo bez pizdarija tipa 'višestruki pneumotoraks na vrhu miniranog brda, deset kilometara od saniteta' i tako to (JEBEM TI MAJKU!). A jes, ovaj je jedan Gnjus vuk'o isti takav kukuruz, samo što nije bio podmazan pa je sve ostalo na šali. I onda, za nagradu, organizira nama ovaj šerif iz Polače pečeno janje, iako ništa nismo nanjušili. I na ulazu u neki 'bljak' restoran, kaže meni ovaj 'mali miš', koji nas je sve i odveo u tu pametno osmišljenu akciju spašavanja navodno mrtvog retardiranog nesretnika... kaže on meni da uvučem košulju u gaće (hlaće) od uniforme. I ja je uvučem. Jebiga, bio sam mlad i neiskusan. Nego, 'malog miša' na stranu, gospodin Jazo je, isto kao i ja, volio popiti. I jednu večer u Osijeku, u hotelu Željezničar (predivno mjesto, predivno), Jazo je odjezdio beskrajnim bespućima alkoholnog paralelnog svemira i probudio se ujutro sa destak ili više vatrogasnih šmrkova u sobi. Svi su hidranti bez šmrkova u bližoj okolici identificirani, ostao je samo jedam šmrk, porijeklo kojeg je ostalo nepoznato. Sumnja se da je to inicijalni šmrk i da potjeće negdje iz grada Osijeka. U svakom slučaju, podvig vrijedan divljenja (prema mojim standardima) i blago rečeno, zanimljiv mentalni sklop koji ga je, uz asistenciju dr. Etanola, osmislio. Neka ti je svaka stopa sigurna, Jazo, druže i brate po ludilu. I tako, nazad na mog Joza, smiješnog i dobrog, muža (mala plava, he he he, :*), oca (dvoje, koliko se sjećam) i kolegu na kojeg bi se mogao osloniti... da nismo svi pod opsadom lopova i ubojica pa je oslonac, kao moralni pojam, u svom samom značenju potkopan. Ali neke stvari dobar čovjek i popljuvane i izblačene vidi kako treba. Ja više nisam sa mojim kolegama, otišao sam kad mi je mačeta postala prelagana i živci pretanki... bolje nego da sam nekom psetu otkinuo glavu. Eh, da... moj dobri Jozo je iz BJELOVARA, baš kao i većina spomenutih likova. Osim onoga što sjedi u terencu, na asfaltu. On je iz mjesta gdje iz zabave bacaju genitalije zaklanih svinja na telefonske žice pa to tako visi, da se zna k'o se zna kvalitetno zajebavati. A kad smo kod Bjelovara... rijetko naletim na nešto što mi izaziva smijeh svaki put kad se toga sjetim. Takvo nešto je slika na vrhu jednog bloga, sa desne strane. Blog se zove 'Plodovi zemlje', LEBOV, a autor je Lebov. Naravno... čovjek je iz Bjelovara. Još samo kad bi saznao tko je bio Tomo Vinković, he he he he... ČUVAJTE SE, LJUDI. ČUVAJTE.