pookapookapookapookapooka

Jozo je baš onako fino čeljade. Ima dovoljno pameti da se zna kvalitetno zajebavati, a ljudi koji se kvalitetno zajebavaju (po mojim standardima) su gotovo uvijek dobri. A čovjek može biti zdrav, lijep, pametan, bogat, srdačan i komunikativan, omiljen i tako dalje, ali ako nije dobar... možeš ga baciti na smeće. Meni je s Jozom uvijek bilo zanimljivo i nekako smiješno. A imao je i prijatelja Zdenu, koji je isto dobročudan čovjek, ali malo čudljiv. Tako je netko jednom pitao Joza gdje da zabije sjekiru, tako da je ne gubimo po sto puta na dan, a Jozo je pokazao na Zdeninu glavu i rekao: 'Tu!'. Šala, normalno. Ali Zdena nije s njim pričao nekih petnaestak dana. Što i nije strašno. Da nisu bili cimeri i dijelili istu dvokrevetnu sobu tih petnaestak dana. A i Zdena mi je bio drag, i ja njemu. Iako sam ja slovio za komunistu, a Zdena za HSP-ovca. Nego, Jozo je imao još jednog prijatelja i zemljaka (jer cijela priča se vrti oko jedne geografske točke). Gospodina Cindra. Cindrov svjetonazor je poprilično osebujan. Recimo, njegov komentar o jednom našem kolegi, s kojim je Cindro dijelio sobu, je bio da je ovaj – peder. Zašto? Zato jer ovaj (a ne znam o komu je točno riječ) pere zube svaki dan. Tako da ne može biti ništa drugo nego peder. Cindro, naime, ima na zubima kamenac stariji od ove naše države, ali ne ove demokratske i višestranačke, nego one ustanovljene ustavom iz 1974. godine, u kojem je Josip Broz Drug Tito, ostavio mogućnost odcjepljenja od savezne nam bivše države. I sad smo opet došli do dotične geografske točke, ali o tome ću na kraju. Ja sam isto bio cimer dva tjedna sa Cindrom. Jednom me u sred noći probudilo nešto neobično. Onako snen, imao sam instinktivan osjećaj da sam u nekoj opasnosti. I kako su mi se oči priviknule na mrak, a razum povratio svoje snom privremeno ugašene analitičke sposobnosti, uvidio sam da je uzrok reakcije struja zraka koja dolazi iz širom otvorenih usta Cindra koji je disao na ta ista usta u snu i proizvodio zajebano neugodne zvukove. Moj uspavani mozak je tu situaciju vjerojatno dešifrirao, pozivajući se na neki bazični instinkt, kao da sam ja opkoljen režučim hijenama i kako bi trebao upotrijebiti sav potencijal svog neokorteksa da pobjegnem iz neke takve situacije. Što sam ja i napravio, prebacivši jogi u hodnik pa su cijelu noć po meni skakale nekakve bube. A i Cindro ima neku crtu dobrote, recimo njegova žena je na mene ostavila baš ugodan dojam. A i djeca mu. Puno puta sam se zajebao i sudio o ljudima prema prvim dojmovima, dovoljno puta da odustanem od takvih reakcija. Ljudi su komplicirana bića. Netko na prvi pogled djeluje k'o ljudina, a poslije ukopčate da je direktno odgovoran za smrt nekog vašeg prijatelja, a uz to, svaki dan sjedi u terencu parkiranom na asfaltu i hladno gleda kako mu rođeni sin kosilicom kosi livadu za koju se više nego osnovano sumlja da je minirana, a da tu livadu nije prethodno pregledao. Nego, moj dragi Cindro... imao sam ga jednom ubiti. Radili smo neke potpune besmislice oko bivše ludnice u Zemuniku Donjem (koliko se sjećam). I ja zamahnem mačetom od pola metra, da bi rasparao zid od imele i ušao u grm... kad tamo postrance stoji Cindro i puši u hladu. Promašio sam ga za desetak centimetara. Pa smo se smijali kako je život pičkin dim. A i bio je, niko nije znao što radi oko te ludnice jer smo pod nogama svi imali pola metra humusa i raznog bilja. Neka je svaka stopa mome Cindru blagoslovljena. Ne zbog njega blesavog, on je potpisao da je potrošni materijal, baš kao što sam i ja bio, nego zbog njegove predivne djece. A ima moj dobri Jozo još jednog prijatelja i zemljaka, gospodina Jaza. Jazo je osoba koja zauvijek ostaje u pamćenju kad vas jednom pogleda pogledom karakterističnim za Jaza u nekim njegovim nedoumicama. I Jazo je dobročudna njuška. O njemu bi mogao svašta napričati. Jednom su mu bacili petarde pod noge dok je na nekom puteljku tražio paštete (mine PMA-2). Jazo je popizdio, ali nije nikog ubio ili fizički napao. Ja ne znam bi li ja mogao odkontrolirati nešto takvo. Ne znam je li mu to napravio onaj jedan 'mali miš', koji nam je jedno vrijeme bio šef i tražio da budemo obrijani prije nego što bi išli u minsko polje. I on je negdje iz tog kraja, pa ovo nije digresija. Ja sam svoju prvu minu našao na području Jagodnje Donje, pokraj Polače, između Benkovca i Biograda na moru. Našao sam je tako što je načelnik opčine Polača, neki lokalni šerif, zamolio ovog 'malog miša' da mu pomognemo pronaći nekog mentalno retardiranog tipa, koji je odlutao od kuće, a neko vrijeme iza toga je uslijedila detonacija. Tako smo mi, bez ikakvog plana, bauljali prvom linijom bojišnice i njušili ne bi li nanjušili ovog nesretnika jer je detonacija bila prije sedam dana. I tumaramo mi tako i njušimo i dovikujemo se, sve k'o zajebancija, a u stvari čisti idiotizam. I uđem ja u neki prolaz između grmlja, pa gledam u hodu i, naravno, njušim sve u šesnest i onda slučajno u grmu s moje desne strane vidim ja kukuruz (PMR-1), nabijen na otpilanu granu u visini mojih grudi. I pogledam ja minu, i otpusnu iglu podmazanu kolomašću (ozbiljan zlotvor, potrudio se) i pogledom počnem pratiti poteznu žicu, kad ona na tri centrimetra ispred mene, zategnuta u visini grudi, vezana za drvo sa druge strane puteljka, dakle ne duža od jednog metra. Prva mina i skoro pa sigurna smrt. I viknem ja stegnutog grla:'Minaaaaa!', nekako piskutavo, tako da su me godinama poslije zajebavali zbog toga. I onda i ostali ukopčaju da smo u sred kvalitetnog minskog polja pa se nekako izvućemo bez pizdarija tipa 'višestruki pneumotoraks na vrhu miniranog brda, deset kilometara od saniteta' i tako to (JEBEM TI MAJKU!). A jes, ovaj je jedan Gnjus vuk'o isti takav kukuruz, samo što nije bio podmazan pa je sve ostalo na šali. I onda, za nagradu, organizira nama ovaj šerif iz Polače pečeno janje, iako ništa nismo nanjušili. I na ulazu u neki 'bljak' restoran, kaže meni ovaj 'mali miš', koji nas je sve i odveo u tu pametno osmišljenu akciju spašavanja navodno mrtvog retardiranog nesretnika... kaže on meni da uvučem košulju u gaće (hlaće) od uniforme. I ja je uvučem. Jebiga, bio sam mlad i neiskusan. Nego, 'malog miša' na stranu, gospodin Jazo je, isto kao i ja, volio popiti. I jednu večer u Osijeku, u hotelu Željezničar (predivno mjesto, predivno), Jazo je odjezdio beskrajnim bespućima alkoholnog paralelnog svemira i probudio se ujutro sa destak ili više vatrogasnih šmrkova u sobi. Svi su hidranti bez šmrkova u bližoj okolici identificirani, ostao je samo jedam šmrk, porijeklo kojeg je ostalo nepoznato. Sumnja se da je to inicijalni šmrk i da potjeće negdje iz grada Osijeka. U svakom slučaju, podvig vrijedan divljenja (prema mojim standardima) i blago rečeno, zanimljiv mentalni sklop koji ga je, uz asistenciju dr. Etanola, osmislio. Neka ti je svaka stopa sigurna, Jazo, druže i brate po ludilu. I tako, nazad na mog Joza, smiješnog i dobrog, muža (mala plava, he he he, :*), oca (dvoje, koliko se sjećam) i kolegu na kojeg bi se mogao osloniti... da nismo svi pod opsadom lopova i ubojica pa je oslonac, kao moralni pojam, u svom samom značenju potkopan. Ali neke stvari dobar čovjek i popljuvane i izblačene vidi kako treba. Ja više nisam sa mojim kolegama, otišao sam kad mi je mačeta postala prelagana i živci pretanki... bolje nego da sam nekom psetu otkinuo glavu. Eh, da... moj dobri Jozo je iz BJELOVARA, baš kao i većina spomenutih likova. Osim onoga što sjedi u terencu, na asfaltu. On je iz mjesta gdje iz zabave bacaju genitalije zaklanih svinja na telefonske žice pa to tako visi, da se zna k'o se zna kvalitetno zajebavati. A kad smo kod Bjelovara... rijetko naletim na nešto što mi izaziva smijeh svaki put kad se toga sjetim. Takvo nešto je slika na vrhu jednog bloga, sa desne strane. Blog se zove 'Plodovi zemlje', LEBOV, a autor je Lebov. Naravno... čovjek je iz Bjelovara. Još samo kad bi saznao tko je bio Tomo Vinković, he he he he... ČUVAJTE SE, LJUDI. ČUVAJTE.