Nervozan sam i depresivan. Život mi nema smisla. Nemam smjera ni cilja. Dani mi prolaze uzalud. Glumim veseljaka i širim lažni optimizam. To mi je defenzivna strategija, samo sam korak od totalnog kraha. Strah. Strah je pozadinska buka moje duše. Paralizirajući strah koji u korijenu zatire svaki pokušaj promjene. Strah, najača od svih emocija. Strah, odvojen od racionalno spoznatljivog uzroka. Lebdeći sveprekrivajući strah. Strah, kao gusta magla koja krije provalije depresije i bezdane beznađa.
Svijet oko mene. Zlokoban i neprijateljski. Bezobziran i surov. Ljudi igraju uloge, neki pod jarmom sudbine, neki pomahnitali od trenutnog osjećaja umišljene moći. Svijet bez nade, svijet bez snage, svijet bez ideje. Svijet koji pljuje po onome u što se zaklinje i to prodaje kao jedino moguće i jedino razumno. Svijet koji se hrani onima što ga štuju.
Najgore od svega je što sam počeo čelaviti na potiljku. Jučer sam se ošišao i vidio kako mi se bjeli glava. I strah me susjeda; od trofazne utičnice napravio sam tri monofazne, ali nisam znao što je nula, a što uzemljenje pa sam ih spojio i ovome susjedu sad stalno iskaču oni Fiduc osiguraći. Čujem ga kako psuje svaki put kad se meni upali frižider jer njemu nestane struje baš na utičnici na kojoj mu je televizija. A susjed mi je opak. Ima 120 kila, samo će mi ušetati kroz zaključana vrata kad me otkrije. A taj dan se bliži. Zato mu mažem kvaku od vrata živom iz termometra, ne bi li barem opao s nogu. A malo me čudno gledaju u apoteci jer svaki dan kupujem novi termometar. Strah me da me ne otkriju. Zato sam nervozan. Bio sam u doktora i rekao sam mu da sam nervozan, a on mi je dao neke tablete. Pa sad ne znam jesam li sve ovo sanjao ili stvarno imam problem sa susjedom. Za čelavljenje sam dobio potvrdu od više nezavisnih izvora. Izgleda da je stvarno počelo. Osjećam se kao zvijer stjerana u bezizlaznu situaciju. Ne baš kao zvijer, više kao neka domaća životinja. Pčele koje držim na balkonu počele su osjećati moje negativne vibracije i sve su uznemirenije. Nedavno su bez ikakvog razloga spopale moga doktora dok je prolazio ispod balkona i mahnuo mi. Pčele su to krivo protumačile i napale ga. Bio je tri dana u bolnici, sad je dobro, samo ima male tikove. Bio sam opet na pregledu i rekao mu kako mi nervoza ne jenjava pa mi je dao bolje tablete. Više nisam nervozan, ali sam jučer slučajno oprao posuđe u perilici za rublje. Ostao je samo beštek. Dok sam ga pokušao izvaditi jako sam se porezao po rukama pa sam pošao u susjeda pitati za flaster, ali mi je on zamotao ruke u zavoj, jer da je on bio u ratu i zna kako se to radi. Poslije smo zajedno izvadili beštek iz perilice tako da je on nekako upalio centrifugu, a da su vrata ostala otvorena pa smo i ja i on završili na hitnoj pomoći. On ima dva noža i vilicu u plućima, a vadičep u jetri, a ja sam dobro prošao, otvarač za konzerve zabio mi se u čelo ali nije skroz do mozga, nego samo do neke opne pa kad mi prođe hematom opet ću moći raditi u kontroli leta na aerodromu. Kolege mi često dolaze u posjet i govore kako je bez mene na poslu puno manje napeto i da im jako falim. Često me iz šale udaraju po čelu i govore: Nije tebi ništa, nije tebi ništa... Ponekad pomislim da me ovo život samo malo testira i da pretjerujem. Da mi nije žene skroz bi poludio. Ona je u svoje majke i često se čujemo preko telefona. Ja je nazovem samo da joj čujem glas pa mi ona onda poklopi. Zna da sam u lošoj financijskoj situaciji i ne želi me uvaljivati u trošak. Dovoljno mi je da samo znam da ona misli na mene. Dobra je to žena. Nikad mi u životu nije okrenula leđa, toliko me poštuje od kad sam joj letvom ubio komarca što joj je išao sisati krv iz vrata. To cijenim kod žene, tu neprolaznu zahvalnost. Kad malo razmislim... možda ipak pretjerujem. Život ima i lijepih strana. Samo čovjek treba znati cijeniti ono što ima.
Post je objavljen 04.05.2005. u 07:10 sati.