Čitao sam blog od Ovog-Onogovoono.blog.hr o braći Tarabićima. I nešto me zasmetalo. Ja naime imam taj problem sa Univerzumom ili Bogom, nekako me nervira. Ali ajmo pomalo... ja sam uvjeren da su moje spoznajne mogućosti ograničene i da ja svijet mogu racionalno objasniti samo ako većinu stvari tipa Bog, Duša itd. uopće ne smatram nečim o čemu se može raspravljati. I onda dođu Tarabići, jebeno nepobitni da takav neki kurac stvarno, ne znam je li pravi izraz... postoji. Ali može! Tarabići su imali neke mogućnosti koje ja nemam, i baš mi je drago da je baš njih pogodilo, jer su potpuno dobri, pa su oni to vidili jer to je ipak tamo... ljiljani poljski... samo što sam ja uvijek očekivao da to nešto bude moralno angažirano pa me nerviralo kako je tako nešto svemoguće moglo pustiti da se pobije onoliko, ONOLIKO židovske djece u četrdesetim prošlog stoljeća. A to nešto je samo tu. S Tarabićima je bilo na ti. Ja ga više ne držim krivim ni za što. Ljudi mogu biti dobri ili loši, Univerzum je samo potencijal iako ja mislim da bi zaurlao iz sve snage Odu Radosti kad bi mu se išlo niz dlaku. Mislim da Dobro nekako dobro pristaje Univerzumu. Ma ko im jebe mater, po definiciji smo u većini i svi smo za jednog-jedan za sve, tako da bi nam dobronamjerni Univerzum samo bio olakotna okolnost, a i previše je jebeno lijep, lijep, lijep, lijep da bi bio bilo kakva prepreka. Elem, ja i Univerzum se konačno pomirili. A onaj MEG moram dobro proučiti, jer ako je ono istina, idem na Markov trg, maltretirat zakonodavce, gristi, gristi i ne puštati. Jer vremena nama.
Ajde sad na naslov. Ja sam uzeo pola jakog tripa, LSD, sam, i krenuo. Okupao sam se u moru prvi put ove godine, pod punim mjesecom i nebom sa stotinu raznobojnih, novih zvijezda. Bio sam prvi put sam na LSD-u (to se stvarno ne preporučuje) i otkrio da u meni nema ničega što bi me moglo plašiti. Pustio sam volju i želje i podsvijest i očekivanja da se isprepletu i nisam naišao na neke velike horrore, ni probleme, samo na male nedosljednosti. Nemam više opravdanja; racionalno sam odrastao u trenutku spoznaje da mi život nije ništa dužan, emocionalno večeras, spoznajom da se ne jebem u zdrav mozak lažima i da sam miran. Nemam u sebi razlog da... da se mogu ičim opravdati kad sam lijen i malodušan, kad se upuštam u kemijski inducirane self-indullgence dane (a ja to znam tako dobro napraviti, uz minimalnu štetu i ama baš nikakve loše emocionalne nuspojave... oooohhh, I'm so, so, so fucking brilliant... jer sam pročitao što piše na onim papiričima u kutijama i našao na Internetu i... u stvari, serem; dobar sam u tome, stvarno jesam, mogu što god hoću sa emocijama. ako nešto toliko manipulatibilno više i spada u tu kategoriju, jebote, ko da biram parket, u pizdu materinu)... elem, i tako je i zadnja cigareta, jebote, ne mogu je se sad ni sjetiti, zadnje, ostala iza mene, zadnja u životu, jer kakav ja sad tu majmun trebam ispadati, jer hoću biti živ, a koristim neki proizvod na kojem velikim slovima piše da će me UBITI, JEBOTE ako ga budem pravilno koristio, valjda uvlačio u sebe dim, za koji proizvođač otvoreno priznaje da je KANCEROGEN. I tako ja plutao i bio u miru sa sobom iako je ovo bilo pravo, jebote, puno boja i oblika i na trenutke gubljenja uopće ideje gdje se nalazim, ali uvijek u čudu i potpunoj prisutnosti u trenutnoj zagubljenosti, sjedio sam gol na plaži, potpuno miran i promatrao čuda mojih perceptivnih sposobnosti neuvjetovana evolucijskim imperativom 'preživi!', nego u svoj svojoj beskrajnoj moći koju sam dobio kao jako zajebanu mašineriju koja je da bi mogla NEŠTO MALO DRUGAČIJE, morala dobiti i SVE u paketu, samo ne za svakodnevnu upotrebu jer hijene nemaju vremena, njima je dana efikasnost i efektivnost... i onda bi me pojele kad ne bi bilo ograničenja na receptivno kao objekt ili stvarnost, ali hardware je jebeno jači i može bez imalo problema ono receptivno sam emitirati, i vjerojatno još svašta, samo što ja nemam namjeru sad ići nekim 'spoznaj samog sebe' hardware putem, nego sam samo zadivljen konstrukcijom. A sa druge strane ipak ja živim na jednom od lijepših mjesta na planetu, pa još vedra noć sa izoliranim, ali gustim oblacima i puni, PUNI mjesec, ona luda Luna o kojoj svi pričaju, i ravni horizont mora i Deneb, Vega, Altair i Antares, 60 000 veći od našeg Sunca, odmah pokraj pune Lune nepobjedivo, crvenkasto žmiga, Luna je u Škorpionu, puna Luna, i ja taj svijet nedam nikome, to izvan mene, ne MOĆNO kao moj hardware, nego dostojanstveno i bezupitno LIJEPO, ne dam više nikome ni trunku svoje Slobode jer više nemam nikakvog prava izmišljati bilo kakva opravdanja, jer sam čist i u skladu sa sobom i krv ću početi kašljati ako ne budem disao punim plučima i ako ikad više budem mislio kako ima vremena, kako nešto o čemu mislim i mislim ustvari nije bitno i ako ga ne izgorim i ne oderem do kosti, ne preforsiram, ovaj svijet i ovaj moj život, izdati ću neki zajebano važan kurac, koji se inače manifestira kao savjest. Obadvoje mi poklonjeno. I Život i Svijet. Bez mjerila. Ne bez pravila. Ha ha ha ha... hardware je moćan, hardware zahtjeva pravilo, zahtjeva volju, zahtjeva neupitnost, zahtjeva sebi ravnu moć, a ona može biti samo ona stara : Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe... jer je ta NAJJEBENIJA od svih i traži ono zbog čega je cijeli Svemir lijep, traži Slobodu, traži moć odbijanja, traži silu negativnog određenja sebe, samo naočigled tmurnu i tešku, ustvari laganu i nezaobilaznu, stvar ljudske pristojnosti, traži onu snagu hardwarea koju sam ja okaraktezirao kao nešto što je došlo u paketu sa nekom pizdarijom o sredstvu i svrsi, jebiga, da nebi možda vidio sebe u 'nečijem' liku? Ma mrš u pizdu materinu!
I sjedim ja tako gol u pličaku, donekle iznenađen vlastitim postupkom, mirno gledam sebe koji nema sebi prigovora, ja i Ono, u pličaku, i ja više nemam prava na izgovore jer sam konačno odrastao i pogodio pravi put, a samo zbog Mudrosti moje stare, na tom putu i ostao, iako sam svašta lomio sebi o glavu. I povratka nazad više nema, he he he, dr. Evil, dokazao si svoje, vrijeme je za prvo u nizu bezuvjetnih NE! NE, NE, NE i NE! Jer tako to ide u mom svijetu, ograničenom za razliku od onog, dobre braće Tarabića, CRVENO, samo i uvijek CRVENO, uvijek NE!!! Jer Ono nešto, Univerzum ili Bog, ono nešto s kojim su Tarabići bili u dobrim odnosima, to NEŠTO je ili radikalno zla kuja ili jedna od onih very, very, very hard to get Dama, jer ovaj moj rod bratski i ljudski je takav da je dosad uvijek moralo biti NE! I biti će i dalje. CRVENO kao jedina opcija i NE! kao jedini prihvatljiv odgovor. NE! Jer nitko živ nema pravo reći DA... proglasiti predaju i označiti kraj, gotovost, savršenstvo, a da je i jedan, jedini od nas samo zbunjen, a da ne govorimo o tome kako mu sad ovo jutrošnje jutarnje sunce vadi tako potrebnu vodu, oooojebemti tako potrebnu vodu iz žednog organizma. Samo jedno pitanje... koliko ste vremenski najduže u životu bili stvarno žedni? 30 minuta? Dva sata? Šest sati!? Nemam Univerzum ili Boga protiv sebe. Nema ništa u meni što nije na svom mjestu. I zato... ako je Kokičar ubio ravnodušnog Boga svojom žrtvom, ako je spustio na Zemlju i razdijelio ono nešto što je naišlo na onaj slučajno pronađeni hardware i ustanovilo iznimnu kompatibilnost, Slobodu i nas, majmune... nema mi druge nego da vičem: NO PASARAN, NO PASARAN... jer Kokičar je bio CRVENI... revolucionar, samo je svakog majmuna smatrao jednim svijetom, jednom povješću i jednom uvijek mogućom revolucijom. Nije imao razvijenu klasnu svijest. A o onoj, samo jednom spomenutoj, Mudrosti... imati ću pravo pričati tek kad pogledam svoje dijete u oči.
Post je objavljen 24.05.2005. u 09:00 sati.