Show me slowly what I only know the limits of...
Pokaži mi polako sve. Pokaži mi polako pola. Pokaži mi polako malo. Pokaži mi polako barem nešto. Ništa? Ma nema veze. Granice su sasvim dovoljno. Možeš skakati sa jedne strane na drugu. Tako upoznaš odnos ograničenog i onog drugog. Ili ne smiješ skakati izvan granica? Nego samo stojati na pravcu od beskonačno djeljivih točaka. Ili krivulji. Što i nije baš stabilna situacija. Osim što je infinitezimalno uska, podsjeća i na beskonačno tanki živi pjesak. Jer one prašnjave točke ne mogu podnijeti nikakvu težinu. Odvedi me na livade. Sjedi i šuti. Gledaj me. Gledat ću te. Doći će noć, poljubit ću te. Ujutro ću ti pokazati granice. I kako ih pomičem svaki dan. Da se ne bi ništa dogodilo dva puta. Pokazat ću ti polako sve. Pokazat ću ti polako pola. Pokazat ću ti polako malo. Pokazat ću ti barem nešto. Ništa? Ma nema veze. Livade su sasvim dovoljne. Možeš skakati i valjati se po njima. Tako osjetiš i dubinu i širinu i dužinu. Ili ne smiješ skakati svukuda? Nego samo gdje i drugi skaču, a tamo je uvijek gužva i sve je izgaženo, podsjeća na duboku jamu punu blata? Jer površina rijetke mase ne može podnijeti nikakvu težinu.
...dance me to the end of love.
Post je objavljen 25.05.2005. u 09:31 sati.