|
Shane MacGowan, nekadašnji prvi od The Poguesa. Shane nije nikad popravljao, a valjda ni prao zube. Uništavao se alkoholom i pušio. Uništavao se alkoholom, UNIŠTAVAO i pisao predivne pjesme.
I dobro ih pjevao.
Čudan čovjek. "If I should fall from grace with God... let me go down in the mud where rivers all run dry." Alkohol i onaj prkos životu kroz autodestrukciju, uz nekakvu duboku povrijeđenost jer taj život nije baš susretljiv? Ne znam. Ne znam što je mislio i što znače ove riječi. Nisam nigdje taj alkoholni prkos ili žrtvu žrtvovanju doživio jasnije izraženu. A možda je i autoironija. Ne znam. Shane MacGowan je pjesnik i pjeva o ljudima. Shane MacGowan je genije.
Ono na slici u postu malo niže, onaj grozni lik u kolicima, ono je Shane MacGowan prije par godina. Više puta je išao na liječenje od alkoholizma, ali bi svaki put pobjegao i završio na šanku.
Sad je navodno nešto bolje. Gotovo sigurno je sad pijan. Stalno je pijan.
Kako čovjek koji zna o čemu je riječ, kako neko ko piše pjesme kao što je "And the band played Waltzing Matilda" ili "A pair of brown eyes", može od sebe napraviti nešto onakvo. Nije glup, nije lud, ima objektivan uvid u svijet u sebi i svijet oko sebe, ima ogroman talent i uspješan je u onome što radi jer to voli. Kako može postaviti Bogu uvjet i ucjeniti ga vlastitim životom?
Alkohol. Alkohol ima moć. Heroin je nastranost, alkohol je religija, a ove ostale sintetičke igračke su badminton. Alkohol je jednostavan spoj. I na svakoga djeluje drugačije jer nije baš specijaliziran za konkretnu kemijski induciranu emocionalnu reakciju. I dugo treba da čovjek postane alkoholičar, desetak godina. Dovoljno vremena da jednostavni C2H5OH izgradi i dogmatizira svoju religijsku prirodu. Ako ima išta zajedničko svim autonomnim alkoholnim religijama koje imaju katedrale u glavama alkoholičara, onda je to onaj stih od MacGowana, onaj stih koji neupitnost infalabiliteta alkoholne religije jasno dokazuje odmah nakon prvog pića koje alkoholičar popije. Jer to je priča o alkoholičaru i alkoholu. Alkoholičar može kontrolirati samo prvo piće, sve iza prvog popijenog pića ide dalje pod nepogriješivim dogmatskim diktatom jedine crkve kojoj alkoholičar pripada, one koja za svoga Boga ima ljudsku slobodu za koju alkoholičar misli da je spoznao izravno, slobodu samu po sebi, slobodu u pozitivnom smislu, a ne onu u negativnom smislu, definiranu odsustvom uvjeta.
Alkohol je moćan. Nema te droge na kojoj je čovjek sposoban učiniti onoliko širok raspon užasa koje je sposoban učiniti nakon ispijene boce domaćeg brandyja, Mirogojčeka ili Zvečeva, recimo. Alkohol je najsnažnija religija u najvećem dijelu svijeta. Fanatični alkoholni vjernici su spremni na najveće žrtve, potpuna poniženja svoje osobe, samo da bi se domogli još jednog pića. Sposobni su počiniti i nezamisliva zvjerstva, sve u slavu svoje vjere, vjere u slobodu koja je samo sebična manifestacija ljudske volje koja je sama sebi nepodnošljiva zbog pomisli o mogućnosti odgovornosti prema samoj sebi. "Ubi, ubi, ubi purgereee..." i "svi mi kažu da je meni lako... ne daj bože nikome ovako" su samo naizgled izrazi različitih emocija. Prva je čista, primjenjena agresija, sa jasno odvojenim sredstvom (mržnja) od cilja (nanijeti zlo nedefiniranom drugome), dakle izraz racionalne volje, jer u iracionalnom ponašanju sredstvo (radnja) je u isto vrijeme i cilj. Drugo je samosažaljenje, osjećaj ili zaključak da je pojedinac zakinut u nečemu što mu po prirodi stvari neotuđivo pripada i pasivno-agresivno izazivanje osjećaja krivnje kod istog onog boga u vidu jalove slobode koji bi tu slobodu trebao i garantirati. I jedno i drugo je agresija, agresija bića obdarenog mogućnošću izbora koje je doslovno, psihoaktivnim, kemijski induciranim učinkom alkohola na ljudsku psihu uzelo stvar izbora u svoje ruke. Alkohol je mogućnost promjene svijeta mijenjanjem svijesti kojom se taj svijet spoznaje. Alkohol je revolucija, neprekidno ponavljana jalova revolucija, ponovno i ponovno rušenje ideje da je čovjek odgovoran samo svojoj savjesti. A ta savjest jasno kaže da je sloboda ideal koji svoju snagu postiže samo kroz neugodan proces priznavanja nemoći ostvarenja osim kroz žrtvu, a ne nešto što je moguće uzeti lako i jednostavno, kao čašu alkoholnog pića.
Ja govorim o alkoholičarima, o vjernicima mržnje i samosažaljenja, o ljudima koji znaju da im je alkohol najbitnija stvar u životu. Ne govorim o onima koji tu i tamo malo popiju pa iskoriste stimulativna svojstva alkohola da se zabave. Ne govorim ni o onima koji tu i tamo malo popiju pa iskoriste anksiolitička svojstva alkohola da se smire ili opuste. Govorim o onima koje grize savjest kad se opet probude mamurni jer se nisu mogli zaustaviti nakon jednog pića koje je drugima bilo nešto sasvim bezazleno, o onima koji su uzeli to prvo piće u ruku uvjereni da imaju mogućnost izbora koju njihova religija ne priznaje, savjest. Govorim o onima što se mamurni nađu gole duše na podnevnom suncu stvarnosti koju ne mogu samom voljom promijeniti pa otrče u hlad svoje crkve na jedno piće za dobro jutro i skupljanje prkosa, tog goriva jalove slobode kroz agresiju, aktivnu ili pasivnu. Ne govorim o marihuani ili sintetičkim drogama, one su previše specifične, previše primjenjene konkretnom emocionalnom odgovoru, previše predvidljive zbog izazivanja gotovo identičnih reakcija kod onih koji ih uzimaju; takvo nešto ne može biti temeljem za religiju koju pruža alkohol, svojom jednostavnošću i nepredvidljivosti emocionalnog odgovora onog koji pije. Ako koristite amfetamine u alkoholnoj maniri, svaki dan kroz dugi vremenski period, slijedi vam psihotična reakcija, ako uopće uspijete nahraniti sve veću i veću toleranciju. Sintetičke droge su brzi i intenzivni nervni slom, nema tu one dubine u koju alkohol može odvesti ljudsku psihu dugim, dugim putovanjem
Pogledajte sad Shane MacGowana. Vidite li moć alkohola na svom tronu? Vidite li prkos? Vidite li "jebe mi se za cijeli jebeni svijet" pogled? Vidite li "jest, znao sam i znam... život mi nije ništa bio dužan, ali ja ipak uzimam sebi pravo da potražujem" sudbinu i njenu unakaženu žrtvu žrtvovanju?
Vidite li čovjeka koji je napisao:"If I should fall from grace with God...(...)...let me go down in the mud where rivers all run dry"? Vidite li onog Shane MacGowana koji je napisao sve one divne pjesme od Poguesa, koji je živio onako kao što su živjeli i likovi iz pjesama, u životnoj priči koju priča idiotska sudbina, puna buke i bijesa, koja na kraju neće značiti ništa. Fair is foul, and foul is fair?
Da, u svijetu zamagljenom prljavim ozračjem samoproglašene slobode. U kojem su ljudi kao Shane MacGowan samo jedna religija, samo jedan vidljiviji simptom, ponekima čak i smiješan, jedne kolosalno velike propuštene mogućnosti. Mogućnosti izbora. Uopće.
|
