pookapookapookapookapooka

Ima ona knjiga u dva dijela što je izišla uz Slobodnu Dalmaciju, Drugi svjetski rat. U prvom dijelu, u poglavlju o okupaciji Poljske ima jedna fotografija. Prikazuje strijeljanje Poljaka, pojedinačno, dok kleće iznad jame napola pune mrtvih ljudi. I tako kleći jedan čovjek, a drugi mu čovjek drži pištolj uperen u glavu. Ovaj s pištoljem ima izraz zanimanja za ono što će se uskoro dogoditi, kad pritisne obarač i ubije ovoga što kleći.
Ugasi mu svijet koji je ovaj tridesetak godina polako sklapao u nešto... nitko ne zna što.
Ovaj što kleći iznad jame gleda zbog ili bez nekog razloga u stranu. U stvari, ne može gledati dole, dole je hrpa ljudi prosutih mozgova. Lijevom šakom je stegao palac, a preko desne ruke drži prebačen kaput. Nije ga bacio na zemlju, nije u napadu panike, lice mu čak i ne odaje neki strah. Gleda nešto sa strane, neku posljednju stvar koju će mu mozak razabrati prije nego što postane kaša nereda. Kraj njegovog života, prekinut surovošću drugog čovjeka. Smrt bez rituala straha, bez užasavanja toliko prisutnog oko potpunih pizdarija koje nas danas okružuju. Čista, neprimjenjena, deritualizirana agresija.
Ne znam u kojem Huxleyevom romanu neka žena razmišlja o sudbini svoga muža nestalog negdje u Indokini u istom tom ratu. Huxley opisiva njegov kraj, ranjen leži i od japanskog vojnika traži da mu neko pruži medicinsku pomoć. Japanski vojnik mu prilazi i zabija bajunet u glavu.
Goli i mrtvi, Guadalcanal, na kraju romana američki vojnici iznemogle, malarične japanske vojnike ubijaju tako što im puščanim cijevima napipavaju glave prekrivene dekama i okidaju.
Rat. Malo ko od velikih i javnih ljudi se usudi reći što je rat. Kad se rat završi on postaje svetinja. Kako inače opravdati tolike žrtve. Drugi svjetski rat je imao naciste i fašiste kao nešto što je bilo tako neprikriveno zlo i agresivno da je bio potpuno neizbježan. Drugi svjetski rat je bio izravna posljedica Prvog svjetskog rata, poniženja Njemačke i ogromnih reparacija koje su joj uništavale ekonomiju. John Maynard Keynes, čovjek na čijoj se ekonomskoj paradigmi zasniva sva liberalno-lijeva ekonomska misao jasno je, više puta ukazao na jedino moguće negativne posljedice takve politike. Europa je dobila Adolfa Hitlera, uz Staljinovu nedvosmislenu podršku.
U Londonu ima spomenik svim ikad poginulim za Britansku krunu, The Glorious Dead.
1915. godine, u veljači, kao pomoć Rusiji, Britanija je odlučila otvoriti drugi front u Turskoj, poznat kao Galipoljska ili Dardanelska kampanja, s ciljem zauzimanja Konstantinopola i odsijecanja Turske od Austrijskih i Njemačkih snaga. Kampanja je bila potpuni fijasko, 9. siječnja 1916 povlačenje je konačno završeno. Niti jedan cilj nije bio ostvaren. Poginulo je 213 980 britanskih, australskih, novozelandskih i francuskih vojnika. Winston Churchill bio je glavni inicijator i zagovornik katastrofalne kampanje.
Admiral Lord Fisher je u svibnju dao ostavku zbog mišljenja da je operacija uzaludna, Churchill ustrajava pa nakon potpunog poraza biva degradiran i dobija pod zapovjedništvo pješački bataljun u Francuskoj. Nakon Drugog svjetskog rata, Churchill dobija Nobelovu nagradu za književnost, dobija je za svoje memoare. U svojim memoarima Churchill potpuno osuđuje rat kao povijesni fenomen, tvrdeći da nema toga cilja koji bi opravdao pokretanje bilo kojeg rata. Prema Churchillu rat je legalizirano ubijanje, pljačka, uništavanje teško stečenih materijalnih i općeljudskih vrijednosti. Saveznička bombardiranja njemačkih gradova i ne pokušava opravdati, za njega su to masovni i surovi zločini, pogotovo bombardiranje Dresdena koji nije imao niti jednog vojnog cilja, samo da bi se Rusima pokazala sila kojom Saveznici raspolažu. Bombardiranje Dresdena je najveći pojedinačni zločin u povijesti. Churchill žali što mu sudbina nije namjenila neku ulogu gdje ne bi morao donositi odluke o tolikim životima, često spominje kako je oduvijek želio biti mlinar. Sa ogromnom grižnjom savjesti sjeća se i Galipoljske kampanje, u kojoj je zbog njegovog inzistiranja potpuno uzaludno poginulo više od 200 000 mladih ljudi. Svoj život Winston Churchill smatra potpunim promašajem i kao vjernik, siguran je da će vječno gorjeti u paklu. Samoubojstvo otklanja jer veću patnju zbog svojih grijeha pronalazi u postojanju pod kapom nebeskom koje ga razdire iz trenutka u trenutak zbog svog zla koje je napravio. U konačnici Winston Churchill zaključuje da čovječanstvo svoje ratove mora smatrati nečim sramotnim, a ne nečim što bi trebao biti uzor budućim pokoljenjima. Umire u potpuno bezumnom stanju.
Jes kurac. Churchill je nacionalni heroj. A heroji nastaju samo u ratovima. Jer ratovi su herojska djela. Nema mjesta za sumnju u to, isto kao što nema mjesta ni za metak u glavi.