Plastično je fantastično

subota, 26.05.2012.

Ali zašto takvim glupostima trujemo djecu u školi?

Jednom je prilikom prof. dr. Igor Čatić rekao: "Kada se gotovo 20 godina bavite jednom temom, postajete dosadni sami sebi, a posebno slušateljstvu, gledateljstvu ili čitateljstvu".

Ali, izgleda da već 20 godina neki niti čuju, a niti ne žele čuti što nam to profesor želi reći i s kime odnosno protiv koga se u stvari bori. Stoga prenosim s web stranica časopisa POLIMERI profesorov članak objavljen u Vjesniku 25. travnja 2009.:

Agresivna promidžba


Kada su suočeni s problemima, gospodarstvenici traže od savjetnika da im načine krivulju važnosti problema. Pa rješavaju onaj koji je najvažniji, a zatim drugi po važnosti

Po čemu se razlikuju u rješavanju problema gospodarstvenici i političari? Po čemu su isti Vjesnik i britanski Guardian, a po čemu se razlikuju?

Najprije o povezanosti navedenih novina. Vjesnik je objavio 6. svibnja 1993. članak »Stvaraju masovnu histeriju«, a Guardian 8. travnja 2009. tekst naslovljen »Plastic bag obsession is carrier for environmental ignorance« (Opsjednutost plastičnim vrećicama nositelj je ekološke ignorancije).

Oba članka povezuje plastična, precizno polietilenska vrećica. Razlikovnost je u tome da je Vjesnik to objavio već odavno, a Guardian ima noviju i bolju argumentaciju. Što je, među ostalim, pisalo u Vjesniku pred 16 godina. »Društvenim ili državnim novcem, svejedno je, skupine građana objavljuju javno plakate sa sloganima: 'Ne plastičnom otpadu', 'Ne plastici' ili emitiraju pjesmuljke 'Plastika je mrska, jer je drska'... Ne može se organizirati javno uništavanje 'PVC najlonskih vrećica' i pritom autoritativno tvrditi da Hrvatska tek pola godine te vrećice pravi od polietilena. Pravi ih se od polietilena od prvog dana otkako je uvedena proizvodnja tog vrlo proširenog proizvoda... Zainteresirana industrija i stručne udruge trebale bi najhitnije poduzeti najširu akciju da se spriječi takvo neopravdano zbunjivanje javnosti«.

Treba pridodati komentar posljednjoj rečenici. Osim današnjeg Društva za plastiku i gumu, reakcija mjerodavnih, poput Udruženja za plastiku i gumu Hrvatske gospodarske komore, izostala je i tada i sada, kada je 2008. obnovljen progon plastičnih vrećica.

Što se komentatorski, dakle, s nekim prilagodbama našem stanju, pročitalo u tekstu novinara Georgea Monbiota?

Već niz godina suočeni smo s fetiširanjem raznih PVC ili najlonskih, eventualno plastičnih vrećica. Samo iznimno, ispravno, polietilenskih vrećica. Ovdje je riječ fetiš upotrijebljena u prenesenom značenju, kao stvar bezrazložne i opsesivne pozornosti i/ili obožavanja (V. Anić). U fetiširanju prednjače nerazvijene zemlje.

Hrvatska sigurno nije nerazvijena zemlja, ali se već gotovo dvadesetak godina povremeno, a posljednjih godina vrlo intenzivno se tako prikazuju plastične vrećice. Započele su razne pravnice, slijedile su novinarke i ljubiteljice rajskih vrtova. A sada takav stav prema polietilenskim vrećicama agresivno promiču razni prijatelji svega i svačega. Ono što zabrinjava jeste da se takvi stavovi nameću najosjetljivijima, djeci u vrtićima i školi. Najvjerojatnije bez dopuštenja nadležnih organa.

Postavlja se pitanje kako objasniti takve akcije izvana zelenih, iznutra crvenih. Moguće je uočiti dva trenda. Iz najrazličitijih razloga pokrene se akcija, želimo sve prirodno, čuvajmo prirodu od klimatskih promjena... Smanjimo uporabu tvari koje utječu na ozonsku rupu...

Zato se promiče uporaba prirodnih materijala, na primjer, uzgojenog pamuka (nije prirodni), za čiji je uzgoj potrebna ogromna količina pesticida. Sjećate li se priča o ozonskoj rupi (na primjer, Vjesnik, 19. studeni 1993.)? Poticatelj zabrane freona još ga i danas proizvodi. I poduzima akciju da mu se to dopusti do 2015. A koliko stvarno polietilenske vrećice pridonose opterećenju okoliša?
Prema podacima poznatog pisca koji se bavi zaštitom okoliša Georgea Marshalla u knjizi »Carbon Detox«, svaki prosječni pojedinac koji troši polietilenske vrećice proizvodi čak pet kilograma ugljičnog dioksida (CO2). Ali svaki čovjek troši godišnje 12.500 kilograma CO2. Dakle, na polietilenske vrećice troši se čak 0,04 posto CO2 (Guardian, 8. travnja 2009.). Ako se prihvati podatak zelenih da svaki čovjek potroši godišnje 288 vrećica, prosječne mase pet grama, onda je to otpad od punih 1,5 kilograma godišnje. Stvarno velika količina otpada. Usporedbe radi, u Hrvatskoj svaki stanovnik načini godišnje 6,6 do 10 kg električnog i osobito opasnog, elektroničkog otpada („Vjesnik“, 22. travnja). Hoće li se sada zabraniti elektro- i elektroničke uređaje? (naknadno dodano)

Kako objašnjava takvu nepotrebnu hajku protiv polietilenskih vrećica George Monbiot? »Manipuliranje plastičnim vrećicama je jednostavno za vlade, trgovce i kupce. Ako naplaćuju vrećice, trgovci će dopunski zaraditi, a kupci će se osjećati kako su ekološki osviješteni i pridonose očuvanju našeg planeta. Vrijeme je za promjenu u promišljanju; plastične vrećice srećom nisu pokora planeta, njihovo je najveće zlo što odvlače našu pozornost od hitnijih stvari«.

Kada su suočeni s problemima, gospodarstvenici traže od savjetnika da im načine krivulju važnosti problema. Pa rješavaju onaj koji je najvažniji, a zatim drugi po važnosti. Političari obrnuto, osobito u nerazvijenim zemljama. Podupiru razne zelene da svojim akcijama skreću pozornost s bitnoga. A to je lagano, kada recimo u vodećoj svjetskoj sili - SAD-u 40 posto ispitanika ne zna nabrojati nijedan fosilni izvor, a više od polovice nijedan oblik obnovljive energije (VOA, 23. travnja). Za autora je veći problem kako smanjiti razvijanje ugljičnog dioksida u poljoprivredi, a osobito stočarstvu, jer se tamo razvija bitno više stakleničkih plinova. I nekoliko stotina puta više nego što to razvijaju polietilenske vrećice. Ako staklenički plinovi uopće utječu na klimatske promjene? Ili kako smanjiti potrošnju pesticida pri proizvodnji prirodnog, zapravo uzgojenog pamuka.

Vjesnik svojedobno i Guardian sada došli su do istog zaključka. U boj, u boj protiv polietilenskih vrećica je u funkciji skretanja pozornosti s važnijih problema. Ali zašto takvim glupostima trujemo djecu u školi?

Autor je umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu

Izvor: web portal Polimeri
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #