Petrusijan

Sinoć sam jako loše spavao, nisam mogao jednostavno oka sklopiti jer sam satlno mislio na to kako je ovo vrijeme brzo prošlo otkako sam bio u vezi ove dvije i pol godine... oko mene se sve izmijenilo, a ja kao da sam ostao isti, konzervativan i nekako romantičan u svijetu u kojem romamantičare ipak više ne vole djevojke... Nekako one preuzimaju inicijativu, a mi smo postali, ovdje mislim na nas muškarce, inertna masa kojoj je samo do sex-a i nogometa valjda... Tako nas nekako i vicevi opisuju, tako nas reklame prikazuju, kao nekakve pivopije bez želje za ičim drugim... Možda to i jest tako, jer smo ušli u nekakvo vrijeme sms ljubavi, u nekakva vremena samozadovoljstava u disko klubovima bez pravih plesnjaka i mogućnosti da se upozna normaljna djevojka... Jer ja sam sebi rekao da neću upoznati svoju buduću niti u disku, a niti igdje drugdje pod utjecajem bilo čega... A opet ako su plesnjaci onda su to sve nekakvi narodnjaci, a ja iskreno ne mogu slušati one koji su me gotovo istjerali iz svog doma i pucali na mene... Nisam niti patriot da bih se busao u prsa na Thompsona ili novopečenog domoljuba Škoru... jednostavno stanem i gledam, kao da sam prespavao nekakav dio svoga života... jer ja slušam arsena dedića, pišem poeziju, obožavam šansone, i svi me gledaju sa određenom dozom sarkazma... meni je najviši doseg bio Dire straitsi, Deep Purple i Queen od nekakvog teškog rocka... Iskreno jednostavnije bi mi bilo pustiti se niz struju pa nek me vodi po ovim narodnjacima, po diskačima, po feštama, ali ne dam se ja... još se borim... još sam tu....
I negdje između toga svega razgovarala ona (M) opet sa mojim frendom i kad joj je on rekao da sam ja odustao i rekao da je gotovo, a ona sva velevažno kaže "pa bilo je to gotovo još prije 5 mjeseci"... A meni krv šiknula u glavu... Pa mislim si ja s kim sam ja ovih 2,5 godina disao i pričao, djelio sne... Pa to je strašno, jednostavno da poludi čovjek kako netko može biti tako hladan prema tebi nakon svega što ste prošli...
Najteže je prihvatiti da te nakon toga svega ipak netko prestao voljeti, jer dao si i poklonio sve, a dobio natrag santu leda, veliku kao ocean...
Teško je... teško je... suočiti se sa činjenicom da je sve to bila tvoja vlastita iluzija i da si bio igračka, lutak na koncu u njenoj glavi...
Teško je...
Ali mora se dalje........
Evo vam dragi moji jedna potpuno nova... ta će biti na nastupu mom čitana...
pozdrav

Hvala Vam svima na lijepim čestitkama i riječima... Uvijek sam u gužvama oko rodbine pa tako i ove godine tako da jednostavno držim svoj mir ovih par dana.. Niti blog mi se nije dalo napisati. Samo da vas obavjestim još nisam sreo M, i što vrijeme više odmiče to mi sve više godi... Iako znate, bolje sada nego kasnije da se suočim i sa tim svojim unutarnjim demonima u sebi, jer još mi nije svejedno, pa kako bi i bilo, pa nisam ja ona da si nađem nekoga za 2 tjedna nakon prekida... ali njen izbor... Htio sam iskreno malo prokomentirati sve ovo vezano za Božić, jer jednostavno žalosno je da ja na misi slušam od svećenika jedno, a da ih gledam kako rade nešto potpuno drugo i drugačije... Pa kuda je ovaj svijet krenuo, u nešto bolje nevjerujem... Kod nas je sinoć padao snijeg, ali prije toga je kišilo tako da se baš i nije nešto zadržao, a to mi je ipak lijep ugođaj, jer svi smo naviknuli na Vajt krisms, koji nam propagiraju oni iz elektronskih kutija... Ponekad se zaista pitam što je bitnije, da li da je bijel Božić ili da su ljudi sretni, ili je to sve povezano??
Stvarno sam valjda u zabludi živio svih ovih godina, a toliko je vas nesretno u ljubavi, skupa samnom... Igraju se i poigravaju nama kao lutkama na koncu, sve je manje normalnih djevojaka i mladića koji žele normalan odnos i prepuštenje osjećajima iskrenosti... Gdje smo mi romantični, mi normalni (jer ja se ipak smatram normalnim) pogriješili??
Slažete li se samnom da je došlo vrijeme krize identiteta i mladića i djevojaka, bez poštivanja tuđe privatnosti, tuđeg dostojanstva... Pa to se mijenja i izmjenjuje partnere kao na traci... Evo baš mi je jedna prijateljica rekla, kaže ja ti ništa ne vjerujem jer znam da 99% oženjenih muškaraca vara svoje supruge ili ih je barem jednom prevarilo!!!
Iskreno pa gdje ide ovaj svijet, jer gdje nema iskrenosti nema ničega...
Jer iskrenost je uz ljubav najveća vrlina, makar vam svi govorili suprotno... Budite iskreni jer nikada nije kasno za ispravak pogrešaka

Još jednom SRETAN BOŽIĆ svim iskrenim ljudima dobre volje

Znam, teško je govoriti i onima koji te ne poznaju o svojim iskrenim problemima u životu, ali jednostavnije je svo to breme što nas sputava ostaviti na teret i nekome drugome... Nažalost nisu svi niti dobronamjerni, niti dobroćudni, jer uvijek pokušavaju iz nas izvući nekakve životne pouke da njima bude lakše... Moj frend je već dugo sa curom, skoro 4 godine i ona je završila faks te radi malo dalje od njegovog mjesta... Tako da se jako rijetko vide i kaže on meni da ne vidi nikakvu perspektivu u tome... A ne bi se potrudio otići do nje, pa probati da ona dođe kod njega, jer smatra da veza na daljinu ne može funkcionirati, ali ne želi uložiti malo truda u sve to... Nažalost, prebrzo danas mladi ljudi odustaju od svega i ne žele se žrtvovati za nekoga drugoga... Taj vražji osjećaj samozadovoljstva, pa zar nije čitava ljubav i odricanje i zajednički život je odricanje i djeca su odricanje... Ne znam ako nemam pravo ispravite me, ali opet ću ponoviti danas ljudi jako brzo odustaju od svega u životu, a posebno od ljubavi...
Nažalost, moja veza sa M je završena priča, ali ne zbog toga što sam ja odustao, jer ja sam fajter i borac u svakom pogledu, nego zato jer ne želim patiti za nekim tko ima drugoga i tko je odmah nakon prekida tražio zamjenu, jer znači da njoj nisam značio apsolutno ništa... Ali opet je pitala moga frenda za mene i stvarno ne znam što sad opet želi, neka me ostavi na miru, jer ona je ipak ,opet ponavljam, završena priča...
No, dosta o tome, bliži se Božić i osjeća u svakom pogledu, na ulici u kafićima na trgovima, jedino tamo gdje je najbitnije u obiteljima još se neki svađaju, još su ne zadovoljni, a tako malo čovjeku treba da bude istinski sretan, samo da malo otvori oči i pogleda oko sebe da je zdrav i normalan i sposoban za dati i primiti ljubav i sve blagodati života... Večeras je ja mislim ovaj film sa Nicolasom Cageom "Family man", taj film mi je super, iako baš ne volim Cagea kao glumca, ali film je izvrstan, i u njemu je meni jedna od najdražih pjesama od U2 One
Toliko za večeras, pozdrav svima koji me čitaju i hvala vam... evo vam jedna malo slabija od prošlih ali što ćeš, nisam niti ja uvijek raspoložen za pjesme...

Vidio sam se sinoć sa frendom koji mi je bio jedno vrijeme jako dobar prijatelj, pa smo se posvađali oko jedne cure, i nismo pričali skoro 3 godine... Ali moram vam priznati da i nije bio nekakav osjećaj ponoviti nekakve susrete iz prijašnjih dana... Barem sam se ja osjećao nekako udaljeno, nije to više jednostavno to... nikako da se oslobodimo i pričamo kao stari frendovi, tako da je to nekako i sa starim ljubavima, nema tu više prijateljstva, jer sve si znao o toj osobi i nema nepoznanica, nema nekakve lažne iskrenosti kad praktički znaš osobu do u srž... Moram priznati da je možda za ovo naše prijateljstvo i kasno pokušavati nešto iznova... Inače osjećam se sve bolje, i bolje... Koliko sam se bojao dolaska u Osijek sada mi je drago jer ipak ovdje se osjećam najbolje, tu je ljubav moga života moja predivna Drava... Da li su i vama neke takve stvari kod kuće prirasle srcu da i ne znate koliko vam znače dok ih nakon dugo dugo vremena ne upoznate i vidite?
Eto toliko, još ću vam poslati jednu pjesmicu, nije baš nešto ali iz duše je... sam vam dosadan sa pjesmama??

Evo i mene napokon u gradu mojih snova i moje mladosti... hahahha kao da mi je sto... Vratio sam se svojoj ravnici i svome Osijeku. Iznova me sve to tako fascinira i zaokuplja da sam jako jako zaljubljen u ovaj grad sa dušom prijatelja... Sve je ovdje tako sporo, ali moram vam odati tajnu, ja nisam lega, kako svi zovu Osiječane... Ja sam pravi izvorni Esseker i jednostavno nisam još nikada u životu nekoga oslovljavao sa lega... Zato pliz nemojte me nikada zvati lega...
Zaista me raduje to što sam dobro raspoložen, više ne mislim na M i sve je opet u normali, još ju nisam vidio ali jednostavno mislim da ću i to prebroditi... Uz vas sigurno dragi prijatelji, hvala vam na komentarima, posebno mome leptiriću... a što se tiče pjesama one će uvijek biti ovako malo depresivne, vjerujte mi, ja mislim da su dobre pjesme gotovo uvijek tužne, jer to su pravi osjećaji... Kada je čovjek sretan nije mu do pisanja ničega a kamoli stihova, onda je najbitnije da gliš, da ljubiš, da se stisneš uz nju i da joj sam kazuješ sve krasne riječi na uho, bez zapisivanja i bez pamćenja... A ovako dok si usamljen pišeš sebi, da ne zaboraviš i naučiš o tome kako si se uspio ponovno razočarati... I tako čovjek uči dok je živ, nažalost na pogreškama vlastitim, ali poa zar bi bio zanimljiv život da nam je sve unaprijed poznato, da je sve ista rutina? razmislite barem na tren...

Ponekad razmišljam da si napravim negdje samo svoj mir, i da u njemu uživam, da u njemu razmišljam o svim stvarima koje me muče, koje mi nedostaju, kojima sam blizak i koje me dodiruju... Jedan od koraka tome miru sigurno je i ovaj blog, jedan astralni dnevnik o nečemu, što sam bio, i što ću biti...
Stvarno nekada dok se vozim tramvajem na faks ili s faksa ja uhvatim tren kada ne znam ni tko sam, ni što sam, niti koji je moj iskreni smisao u cijelome svijetu... Obično kada to prođe nabacim osmjeh, ispravim se i hodam kao da sam sam oslobodio cijeli svijet, ali dok on ne prođe sve mi je kao u magli, kao da nekakva čudna magija samnom upravlja... Tako je i kada je čovjek zaljubljen, jednostavno sve je u magli, zato u večini slučajeva nismo niti svijesni koliko nam znači osoba koja je uz nas, koja nam znači i više nego što bi trebala značiti... Tako je samnom kada se zaljubim, jednostavno želim joj pokloniti sve, i ništa mi nije teško, nečega se nebojim, sve one njene loše strane zaboravim, sakrijem negdje, i ponašam se kao pijani milijarder... Očaran osobom koju je stvorila nekakva savršena Viša Sila na svoju sliku i priliku... I uživam gledajući... A iz mene isijava nekakva dobrota i vrućina... I gledam ju, i gledam... i nikako da je se nagledam...

Danas sam se probudio sav nekako, nikakav... Prvo mi se vrat ukočio, zatim mi se leđa ukočila i otkidala me desna prepona... To je tako kad je čovjek već u godinama... hahaha Ali ipak nekako sam došepao do fakulteta, sjedio na predavanju, malo gledao kolegice i odmjeravao ih jer naravno ništa zanimljivoga nije bilo na predmetu... I tako sam kasnije otišao na ručak sa majkom, sestrom i njenim suprugom koji su btw došli u Zgb... Napokon sam saznao da idem sutra kući što me raduje, koliko i rastužuje, jer ju možda negdje sretnem sa drugim, a da nisam još spreman na sve to... Vidjeti ćemo, u svakome slučaju vi ćete biti prvi koji će saznati ekskluzivno sve što je bilo i što će biti...
Ne volim baš više pisati o tome jer se pomalo rastužim, i netko je napisao u komentaru da sam patetičan... Možda i jesam, ali što ćeš, ne bježim ja od toga svega... jer kad tad čovjeka uhvati nekakva apatija i melankolija i treba se izvući, treba ponovno odustati od takvih misli što je ponekad i teško... I krenuti dalje, sam i sretan, u novi život... Ja dišem......

Pustio sam te
Radi što hoćeš,
Od mene ne očekuj
Niti pohvale
Niti uvrede
Jer ne zaslužuješ
da više trošim
Sve ove dragocjene
Sate
Sve ove predivne
Riječi
Koje ti poklanjam,
Uzalud,
Ipak nemam te!
ali samo reci
I u san ću ti
Doći
Biti ću najblaži
Povjetarac
I najljepša
Riječ!
Stajati ću
I u snovima ti donijeti
Poljupce...

Sretno svima zaljubljenima, i neka im je svaki dan ispunjen ljubavlju........

Samo da dokažem da sam jedan od dinosaura romantičara... Bilo je ovakvo predblagdansko vrijeme, bio sam zaljubljen u jednu djevojku, zvala se Maja... Naravno kao i u svakome mom slučaju, više manje, bilo je jednostrano... Išao sam još u gimnaziju, ja u 4, ona u 1 razred... Nažalost nikada u istoj smjeni... Ali, zapazio sam ju na klizanju, jer kao i sada i onda sam obožavao klizanje, i odlučim ja njoj pokloniti ružu... Išao sam kod frenda na rođendan, ali u međuvremenu sam kupio ružu i pojavio se na klizalištu... I tako poklonio ja njoj ružu, a njoj je bilo toliko neugodno da me je narednih par mjeseci izbjegavala, bježala od mene i tako... Nažalost sve je ostalo na tome, možda je bila mlada, možda sam ju uplašio ne znam, ali znam da bih opet tako nešto napravio da mi se ukaže prilika, što mogu, takav sam... Ne popravljivi romantičar! Zauvijek...

Moj životni moto... Uživaj u svakome trenutku, jer ne znaš niti dana niti časa... Ali još ju volim... nažalost...
Ponekad sam eto tako svjestan svega oko sebe, ali ipak još je tu, u svakoj mojoj misli, svakom pokretu i neće izaći, još dugo, dugo...

Ritam misli, dragi moji, vam je ubojita stvar... Naravno i danas sam na faksu bio živa atrakcija sa svojim osebujnim imageom i frizurom na parove razbroj... Živa legenda... Strašno, jedina dobra stvar je što sam danas malo bolje raspoložen, možda zbog dvije kave koje sam popio onako s nogu, ili je to zbog nečega drugoga... Vidio sam danas najljepšu djevojku na svijetu... Naravno ona mene nije vidjela, kako i bi, jer nisam ja baš niti tako nekakva pojava, ali stajao sam u tišini, gledao nepomično kako je odlazila, i pratio sam ju jedno vrijeme, ali onda me frend odvukao na kavu i nisam ju uspio sustići... Išla je u Algoritam, tako je lijepa... Život ide, i mora ići dalje... Nema zaostajanja, nema plakanja više... Ne zavrijeđuje M to od mene, a sve sam joj dao, bolje rečeno poklonio... Uzalud!!!

Danas je puno bolje, nije mi se javila, bio sam na nogometu i ponovno se vraćam u kolotečinu... Kao da sam nekakav novi čovjek, tako sam se probudio i uživam u životu... Potvrđeno je, imati ću nastup iza Nove godine i nadam se da će proći barem upola dobro koliko mislim da bi trebao, a tada bih bio prezadovoljan... Nekad razmišljam da možda to i ne bih trebao, jer ne znam da li to mogu izvesti, ali sjetim se da su i svi koji nešto vrijede morali početi negdje i to me umiruje...
Ne mislim ta neću uspjeti, ali ipak je to moj rodni grad, a obično baš čovjeka i ne primaju najbolje u svome gradu, ali biti će sve u redu...
Nadam se...

mark Knopfler
Najbolji gitarist na svijetu....!!!!!!!

Evo još jedne njoj...

Opet mi se javila M... Remeti moj jednostavno sagrađeni mir, i sada stvarno ne znam što hoće od mene... Da zašto sam ja njenoj mami rekao da ona ima dečka, ma nisam se uopće htio niti pravdati niti ništa, jednostavno joj više neodgovaram na sms, pa možda zato što me pitala njena majka zašto sam odustao, a još ju volim, a volim ju više od sunca i života i svega što itko može zamisliti... Pa sam joj jednostavno rekao da neću više trunuti i biti vječna rezerva nekome tko ne voli... Zašto me sada opet dira, zaaštooooo???
Niti zamisliti ne mogu zašto mi to opet radi i stvarno ruši sve što sam izgradio, boreći se da me opet ne povrijedi...
Ponekad eto i ja odlutam negdje daleko, u zemlju gdje sve je to tako jedostavno, tako prostodušno i iskreno... Zašto to nije ovdje? samo čekaju da ti zabiju nož u leđa gdje god i kad god stignu...
Podal je i gnjusan ovaj svijet, jer sve što je iskreno ismijava i ne želi u sebi vidjeti onu dobru stranu života
I negdje u cijelome tom kaosu postoje ljudi koji razmišjaju svojom glavom, koji žele drugima dobro, i govore istinu.. Nisu se naviknuli niti tući niti drugima zapovjedati za nekakve samo njima znane više ciljeve... Zašto, o zašto bože ona više ne voli da joj na uho govorim pjesme, da joj kupujem cvijeće, da pleše samnom u neke naše, samo naše sutone... Zašto više ne želi da joj obraze ljubim, da je u zagrljaju držim i štitim od svih prolaznika koji se udaraju o nas, zašto više nije pored mene u trenutcima naše pretjerane sjete da se povjeravamo jedno, drugome... Opet pitanje i na kraju kao i na početku taj vječni ZAŠTO!!!!

Hey usamljen sam večeras na ovim stranicama, ali i ponosan jer sam iz jednog od najljepših gradova Hrvatske, iz Osijeka, koji ima toliko dobrih ljudi, ali i opasnih žena, nažalost vole lomiti srce i gaziti ga gdje god i kad god uspiju... Nema veze, vraćam se ja toj mirnoći ravnice i jednostavnost ljudi i prostoti njihove duše... nekakva melankolija ulazi u mene u ovim danima, kako bi rekao Arsen: Danima za Chopine jer jednostavno takva mirnoća daje mi snagu kada zalutam, i neznam gdje se vratiti, ja se sjećam kako su lijepa žitna polja, kako je tamburica dirnula moje srce, i kako dok šetam uz Dravu meni sjećanja naviru, o predivnim danima iza mene, ali i onima koja slijede

Samo da pitam da li muškarac može i smije plakati kada mu je teško? Kada gubi nešto čega se držao, što je slijedio... Što si sam time želim reći, opravdati se pred sobom samim što sam pristao biti žrtvom nekoga tko me ne voli? Nečega što je jače od svega osim od ljubavi, a to je neuzvraćena ljubav...
Jer, u BEN HURU kaže Mesala, Hestonu: što ima na svijetu žalosnije od neuzvraćene ljubavi?
I to je istina, ipak treba čitati između redova, nisam niti prvi niti zadnji, ali jednostavno malo sam se izgubio otkako je otišla M od mene, i pun mi je k.... svega, i fakulteta, i Zagreba i svih koji me razumiju i koji su sve to prošli, jer nitko mene ne pita, možda ja ne želim da prođe, ali tko sam uopće ja, da bi nešto odlučivao o nečemu, zar ne?...

Živim dalje bez tebe, ali nekako mi nedostaješ kada se spusti mrak i želio bih te nazvati, da ti čujem glas, da mi možda kažeš čekati ću te, a ja da ti kažem Čekaj me, kao Predin, i ponekad eto jednostavno preko misli mi prošećeš, jer bila si ipak dio moga sna za zauvijek...
Nažalost, umiješao se netko treći, kako Arsen kaže, onaj treći koji zna sve one prave riječi koje nisam znao ja... Zašto uvijek postoji netko treći, zašto sve ne može biti idealnije nego što jest, ovako iskrivljeno, tužno, ponekad i gorko... Da li bi bilo lakše ili teže živjeti? Da li bi bilo dosadno? Ne znam samo znam da sam i danas plakao za tobom, a znam da nisam trebao, niti smio, jer to će samo tebi štetiti, to će ti biti veliko breme u daljnjem životu, a ipak želim ti samo najbolje, iako te netko drugi sada grli, ljubi, mazi tvoju prekrasnu kosu i s tobom iščekuje jutra koja sam ja sanjao, koja sam ja želio dočekati sa tobom moja ljubavi bivša...
Da li će sa vremenom manje boljeti, ne znam, zasigurno, ali ja nisam želio da to vrijeme dođe nikada... Nažalost stiglo je bez smrti, bez bolesti, tek u začetku jednog mojeg sna...
Nedostaješ mi, i ja to znam svakog jutra kada se budim sam, jer nemam više svojeg anđela, nemam više svoju ljubav, svoju opsesiju, svoj ponos, svoj dan...
I dok se spušta niz moj obraz, kap mi želi reći da je bilo dosta plakanja i kajanja i moram nastaviti dalje...
Naučiti disati, hodati
I živjeti
Bez tebe

Negdje davno, davno živio je jedan kralj, bio je stvarno velik i poznat u cijelom svijetu po svojoj dobroti i ljubavi prema svima koji su ga htjeli slušati, slušati njegovu glazbu i čitati njegove misli...

Postoji netko tko će biti uz mene kao potpora kroz cijeli moj život osim mojih roditelja i dragog Boga koji nas sve štiti i brani u ovome svijetu. kada jednom odlučim otići i sve zaboraviti govoriti ću sam sebi da sam pokušao i uspio biti netko i nešto, i da sam bio voljen kao svi normalni ljudi na ovome svijetu...
Bio sam na faksu danas, bilo je dobro, ali i malo dosadno... Sada da upisujem fakultet nikada ne bih izabrao ovaj koji me doslovce ubija, i od kojega samo razboljevam... Nažalost tvrdoglav sam i završiti ću pa makar se mučio još narednih godina... Ponekad razmišljam o tome što sam mogao postati da nisam izabrao ovaj put, da nisam upisao fakultet, mogao sam postati stolar kao djeda, mogao sam postati postolar, ili bravar kao Tito! hahahaha
Mogao sam biti umjetnik da sam nastavio sa glazbenom školom, ili možda pekar...
Ali svatko izabire u podsvijesti svoj put, pun rupa i križeva i zbog toga je život tako zanimljiv i različit, jer već u drugome trenutku netko će postupiti drugačije nego ja...
Evo jedne prigodne iz mog domaćeg arsenala!!

Ubrzo će mi nestati interneta u domu, sretan sam jer sam došao do ovog svog blogića, sve mu mogu reći, a on me neće osuđivati, niti mi govoriti ružne riječi, ili ne istine kao, ja sam zaljubljena, ili značiš mi sve na svijetu, jednostavno neće mi odgovoriti ništa, tako je najbolje, tako se najbrže sve zaboravlja... A treba zaboraviti da bi se ponovno naučilo, treba živjeti da bi se patilo i bilo nekome svjetlo i svijest u životu...
malo sam depresivan, na žalost mene samoga, ali ja ipak sanjam... I živim da bi bio svijetlo i primjer u svijetu prepunom licemjera...

Evo došao je i taj dan, kada mogu reći da sam postao članom jednog bla, bla, bla društva! sad sam mali blog... Nikada nisam u životu vodio nekakav dnevnik, a još pogotovo ne javni, ali vrijeme je i da se to počne... ovih dana biti će negdje 4 mjeseca otkako me sada već bivša djevojka M ostavila. Kaže daljina je u pitanju i da se odljubila od mene, i tako je prestao moj 2,5godišnji raj... Šteta, jer još mi jako nedostaje, ali već ima drugoga i ja sam saznao da je sretna s njim, pa što se može, ne može čovjek nikoga niti prisiljavati na nešto... Ali kažem sve se to da ispraviti, jer sutra je novi dan... Tarra, tarra

Evo svim ljudima neka je sretno