Petrusijan

Nisam pukao, ako to mislite, i ne slušam narodnjake, ali ta pjesma Dodir ledja o ledja ima tako dobar tekst... ja kao nekakav pjesnik zavidim čovjeku koji je tako nešto iskreno napisao... jer kad se malo zagrebe, sva ova zlatnina oko života čovjek vidi da ništa nije idealno... Još sam pod dojmom jednog događaja od prije par dana... jedan lik, koji mi izrazito ide na živce, jer je imao nešt sa mojom bivšom dok smo još formalno bili skupa, oženio se u međuvremenu i žena mu je trudna, sad je bio sa nekom malom od 19 godina... pa gdje ide taj svijet, zašto se ljudi žene, ako ne vole... znam da ispadam primitivac, ali meni je to iskreno još tako ne pojmljivo, jer ako voliš nekoga, zašto činiš nešto zbog čega bi drugi mogli patiti? Katastrofa....
I nekad stvarno imam osjećaj da sam sa druge planete i da bih se najradije sakrio u nekakav kut i tamo prespavao vječnost samo da ne gledam suze i svađe i sve što slijedi iz toga što nema ljubavi...
Možda sam takav i zato što sam vidio bivšu, sa svojim asistentom sa faksa... baš lijep prizor... i to me dirnulo, mislio sam da neće, ali jest i ne znam do kada će to više trajati jer sam više sam sebi jadan...
I tako mijenjam raspoloženja iz dana u dan, ponekad iz sata u sat, od super sretnog što sam sam, do toga da bih zaplakao što nemam onu koja treba biti pored mene, i znam da trebam biti strpljiv i da će doći...
Može li se živjeti sa nekom osobom koju voliš, da svakim danom iznova voliš sve više, i nako godina, i nakon rutine, da znaš zašto je tu i zašto te za ruku drži i kad si sretan i kad si tužan?
mislim da postoji jer to je ona koju bih ja cijenio i volio dokraja, bez kompromisa...
Prošla mi je rekla da joj je taj koji je sad s njom rekao da ju ja "držim kao kap vode u dlanu"... eto takav sam...
za neke papak, ali za one koji znaju o čemu govorim, jedan od posljednjih...
i ponosim se time, nadam se da me život neće razočarati...


Evo vam prijatelji jedna iz moje buduće knjige, premijeru darujem vama pa vi ocjenite...

Osjećajući kraj...


pobjegla si
prvim vlakom u zoru
kroz ravnicu
i nestala
poput sjenke...
još sam te sinoć ljubio
a sa zorom izgubio
i prokleo sve
što me sjećalo na te...
jer znam
naučila si zaboravljati...
i niti pokreti
niti osmjesi njegovi
neće te sjećati na mene...
a ja živim
iz noći u noć
bez sreće
zbog svitanja
zbog nas...

U stvarnosti nekada ne poznajem postupke nekih ljudi, pa ni sebe.. Što nas to tjera da zaobilazimo istinu, da se prikazujemo u tuđim očima kao sjenke nečega što nismo... Nisam siguran, ali znam da me oduševljava iz utorka u utorak serija "dr. House" što se vrti na Hrtu... Ne bih htio reklamirati nikoga, i kada su američke serije u pitanju uvijek sam skeptičan, ali iskreno Hugh Laurie toliko odskače, možda zato što je Britanac a oni su kao glumci zakon, jednostavno fascinira koliko je on iskren do bola... Pa ponekad i znajući da će ga to možda i uništiti, ili da će uništiti osobu s kojom je u razgovoru... to je istinski prijatelj, i zašto svi ljudi nisu takvi, zašto ako nekome ide po zlu, svi prijatelji gledaju i nitko ne pomaže? zašto ako se zna da je osoba s kojom je netko u vezi povezana sa problemima, i prijatelji znaju, a ne pomažu?
Eto takvu bih ja osobu htio imati pored sebe, i u dobru i u zlu da me vodi i bude iskrena... Jer smatram da je i to dio istinske ljubavi, iskrenost do bola, iako ponekad to znači i patnju i nemir i sve što to nosi... Bez kalkulacija, bez premišljanja, pa da je i izgubiti sve, ako je iskrena osoba pored tebe i ruku ti drži biti ćeš sretan...
tako ja sanjam, i nadam se da sam u pravu...
jer sam i ja takav i želim da i ona bude takva... i točka...


Prepoznajem sebe
opet sam isti
što oblači masku
i plašt na sebe
da glumi ko pajac
večeras uz tebe...

Stvarno sam jadan kad mislim da sve na ovome svijetu nečemu vodi, i gdje nam je mjesto, da ćemo se tamo i naći... Jednostavnije bi bilo sigurno da je sve ovo programirani i da smo u životu sigurni u svoje postupke, da će biti pravilni i dobri i ispravni... Nekako ovih dana razmišljao sam o svemu što sam prošao, a smatram da sam na početku puta i govorim si biti će bolje i sve će se posložiti, ali iskreno baš i nevjerujem u to... Ne da mi se učiti i to me najviše ubija, jednostavnije bi bilo da se ispiti polažu sami, da ja ne razbijam glavu sa glupom metodikom tjelesne i zdravstvene kulture koju ću ionako kad počnem raditi morati opet gledati, ili teorija treninga nakon koje čovjek apsolutno ništa ne zna, a pravi se da zna... i tak... malo me hvata ovo proljeće, i lijepe žene prolaze kroz grad... a znate dalje tekst i sami, i bilo bi lijepo prošetati zagrlje negdje, pustiti misli da same lutaju i isprazno brojati po parku golubove... e da, da mi je ova pamet i da sam srednjoškolac, ni brige ni pameti... sve je to prebrzo prošlo, da ponekad razmišljam kako nisam niti stigao uživati u svemu tome i pitam se, a i sve vas koji ponekad pročitate nešto iako vas je sve manje a i mene kod vas, da li će uvijek biti tako? da li ćemo uvijek žaliti za time što nismo više uživali u nečemu što je prošlo? Ja imam osjećaj da da, jer valjda je čovjek takav da tek kada nešto proživi razmišlja o tome što je još mogao učiniti...
e stvarno sam bedara... katastrofa... valjda će biti bolje kad se zaljubim.... valjda... SIGURNO, MORA BITI BOLJE...

Sutra je novi dan
a naša ljubav polako
odlazi
ostaje samo slika
u mom albumu sjećanja
na usne vraćaju
osmjeh
tako poseban i svet
koji samo ona
iskreno razumije
i sve buduće
budit će
sasvim novo proljeće
dok beskrajem tražimo
Iskreni happy end...