Petrusijan

TOMMY EMMANUEL

Znam, sve te duše sine slanvonske uz pjesmu prebole, ali ne oproste... Gledam ovaj svijet oko sebe, tako sam umoran, zaboravljen, ostavljen, a opet sretan jer ništa mi ne nedostaje, zdrav sam i normalan, ja se nadam... ostaje mi samo da zahvaljujem Svevišnjem što mi je dao ovako prekrasne prijatelje... Hvala Vam...

Da li te ikada netko povrijedi tako da ti treba druga osoba samo da te sasluša, da ti kaže dobro je i da jednostavno budeš siguran u nečijem zagrljaju, tek tako da ne budeš usamljen… da te jednostavno ništa na ovome svijetu ne može povrijediti niti izdati, niti ti nauditi, da si sam protiv svih i sa svima u dobrome, svemu što postoji što je tvoje i svačije drugo… Govoriti nekome ljubavi moja jednostavnije je nego pokazati, biti sakriven u mišjoj rupi i jecati u svim i svakim trenutcima… pokazati da si ranjiv i da si ranjen od nekoga i nečega… jednostavno ja sam takav nesretnik i sada kada mislim da ne postoji veća sreća ja sam nastradao, opet poklonio nešto od srca neznanki i bivam popljuvan, bivam napušten jednostavno nesretan i ne sređen u čitavome kozmosu… zar je to suza na mome licu, ili je jednostavnije zaboraviti i ne pričati o tome… biti patnik, a pobjednik, jer si jednostavno pobijedio onog demona u sebi i postao heroj svoga vlastitog uma, svoje vlastite opsesije… želim li ja iskreno pobijediti tu opsesiju, ili sam joj postao rob sada je već pitanje nekakvog višeg Bića, koje upravlja sa mnom i mojim snovima, željama, navikama… Da se uvijek budim u isto vrijeme, da liježem u iste sate, da sam zaboravljen i ostavljen na vjetrometini, na tom udaru svih gromova i oluja i da jednostavno kiši po meni i u meni… Zar sam ja to sve doživio? Gdje je svemu tome kraj? Gdje su moje zasluge u mukotrpnom putu prema obraćenju? Da li sam stvarno istinski izabrao ovaj put, i ovaj križ, da li me jedinstvenost nekoga i nečega može toliko privući da izgubim glavu, da budem kao dječarac bez dosanjanih snova, bez prošlosti, bez budućnosti i da živim irealno i neracionalno sa svojim intelektualnim sposobnostima… Stvarno sam kao lutak na koncu, kao pajac koji sluša vlastite snove i vlastite puteve bez prestanka tražeći smisao, bez prestanka želeći mir u duši koja traži puteve vječnosti, puteve svjetlosti gdje sve se zna, gdje sve je jednostavno, gdje duša živi slobodna i sretna u sredini nečega što se zove kozmos…poredao sam riječi, pogledao raspored, mi smo jednostavno dva različita svijeta koja su se dogodila i spojila jer sam ja to htio, jer je mene smetalo to što sam sam, a opet ostajem usamljen i sam i patim i grizem svoju bol i svoju dušu i ne poznajem niti sebe niti druge, jednostavno ostajem sam…
Taština je ta da jednostavnost ne prepoznajem, vanjština me muči i govori mi to biraj a to ne, a jednostavno griješim sa svakim novim odabirom i svakim novim svitanjem. MOŽDA NE BIH TREBAO OSJEĆATI SE PREVARENIM, ALI JEDNOSTAVNO TO JE TO, I VIŠE MI SE ISKRENO NE DA PLAKATI niti se igrati, od sutra sam usamljen i sam i ostavite me svi već jednom na miru jer mi je puna kapa svih ovih misli i razmišljanja u glavi i oko glave, dosta je bilo, zar je teško reći neću ili nemoj ili dosta je i prekini ili ne znam što već ne, zar je to teško??? Dvije iste stvari u samo tri mjeseca, ispadneš najveći kreten jer se nadaš i jučer misliš da može nešto takvoga i uspjeti…. Ista stvar, i ponovno povučen za nos u nekakvom kontekstu i žargonu, stvarno gubim snagu i dosta mi vas je već svih iskreno… Živčanim i brinem se a na kraju ispadnem dosadan… stvarno sam već i umoran i sve mi je tako svejedno… radi što god hoćeš jer više ne mogu i ne želim i neću…. Dosta je bilo stvarno dosta…

Da li to sve dolazi sa godinama, ili sam sve više alergičan na lošu kritiku koju dobijem?! Svi znate da sam imao nastup sa čitanjem poezije u Osijeku, i tada je jedna stranica objavila slike sa toga svega... Naravno ispod svake slike se može komentirati i reći svoja nekakva viđenja svega toga... I ja pročitam te nekakave komentare, i saznam da sam glup, umišljen, idiot, da nisam pjesnik nego nekakav bezveznjak i to sve naravno od anonimnih likova... Ali ne znam da se ti ljudi udostoje barem potpisati pa da nam o kome je riječ, možda stvarno i jesam takav to vi prosudite iz ovih blogova, no nema veze... možda i jesam loš ili nikakav pjesnik, a možda sve to uzimam k srcu previše, ali ponekad to čovjeka jako zaboli jer iskreno iako svatko ima pravo na svoje mišljenje, zašto ga ljudi ne zadrže u sebi pa nek ostane samo njima nego imaju stalnu potrebu nekome nametati i govoriti svoje mišljenje koje često puta ostaje i postaje općeprihvaćena činjenica... ja znam da nisam ništa posebno što se tiče pjesništva, ali jednostavno ne znam što više da mislim, dajte pomozite mi, recite nešto ako nešto nevalja, možda sam ja u krivu sa svojim razmišljanjima, možda sam čudan jer sam iskren... ne znam... stvarno ne znam...

Evo ljudi i ja napokon da napišem nešto na blogić... Bio sam na skijanju u Sloveniji i bilo je odlično, obožavam skijanje i taj osjećaj slobode... Ne znaš dok ne probaš stati na skije i biti prezadovoljan sa time da jednostavno odlučuješ o tome gdje što kada i kako... To je pravi mali raj, da si slobodan, a opet i toliko vezan za svaku svoju odluku... Kao jedan ogroman život u malome, važeš svaki pokret, svaku odluku, jer jednostavno svako tvoje gibanje ima smisao... A kada pustiš brzinu, kada se u potpunosti prepustiš vjetru, snjegu i skijama, osjećaš kao da lebdiš, kao da jednostavno više nisi opterećen svojim ovozemaljskim problemima i osjećaš se savršeno... Prava ekstaza je to skijanje za mene... Nažalost, samo je trajalo tjedan dana, i opet kolotečina, faks, treninzi, obaveze, sve po starom... Što nas ustvari osim roditelja obvezuje da budemo to što jesmo i što želimo biti, da moramo steći određen položaj u društvu, socijalni i financijski status, neovisnost i sigurnost? Ne bi li bilo jednostavnije da se čovjek svega toga odrekne i bude slobodan, bude ono što zbilja i jest... U potpunosti jednostavan, mali i sigurnošću okružen čovjek, jedinka sa smislom da upotpuni svoj nekakav put kroz univerzum, kroz ovu beskrajnu epohu vremena... Ne znam, ja se bojim visine i to je moj strah, a kada čovjek razmisli što ti se može dogoditi u životu ako padneš sa visine osim da umreš... I onda se pomiriš sa tim strahom u sebi i shvatiš da si ustvari opet rob nekakvih svojih razmišljanja... Iskreno, tako je i u ljubavi, bojiš se da te nitko neće voljeti, zatim te zavoli, valjda, kad se to dogodi počneš se bojati da to ne izgubiš, a kada izgubiš opet se bojiš izpočetka da te nitko neće voljeti i tako u krug... Valjda je tako i sa životom... Sve ide u krug, a ima smisao, kao puzzle slažeš ih u svoj nekakav album i tražiš smisao, učiš i prisjećaš se i sve ima svoj smisao, a zatim nestaneš... Težak je smisao u svemu tome i meni potpuno neshvatljiv, ali mislim da u ljubavi sve ima svoj smisao, jer bez ljubavi naučiš sanjati za nekim i nečim, a kada voliš onda naučiš živjeti i voljeti tu osobu bez mane, bez bilo čega... Ovaj blog posvećujem svima nama koji smo bili uzalud zaljubljeni i ljubili samo fikciju nečega u osobi koja je bila i živjela pored nas... ŽIVJELI BOEMI i BOEMKE, PJESNICI i PJESNIKINJE, ROMANTIČARI i ROMANTIČARKE... Valjda će doći i naŠe vrijeme... ŽIVJELI

Jučer je sve bilo dobro, prošlo je i bolje nego što sam očekivao... Fino su svirali niti preglasno, niti pretiho... Bilo je i televizije, radija, svega pomalo... Počinje mi se to jako sviđati, samo već danas me opet hvata nekakva čežnja, nekakvi tuđi osjećaji i ponovno vuku na razmišljanje o njoj... Moram priznati da sam se iznenadio, jer je došla i jedna slatka moja frendica još iz davnih dana, i tako, ona mi se oduvijek sviđala, ali nikako da skontam da li se ja njoj sviđam... Ne znam, ona u Osijeku, ja u Zagrebu ne znam kako bi to funkcioniralo, možda super, a možda i katastrofa... Volio bih da ide samnom u Big Ben u petak jer svira nekakav rock band, a već dugo nisam bio u ženskom društvu vani. Ponekad me stvarno uhvati takova čežnja za prošlošću i shvatim da ustvari još razmišljam da će mi se vratiti, a to nema smisla, ali dječak ostaje dječak, previše sam filmova gledao sa happy endom stvarajući si sliku da će ona ipak shvatiti i vratiti se... Ne, ovaj put ne vjerujem, nije život Hollywood, niti smo mi glumci, poznate face... A žao je svakome tko otvori iskreno srce, pokloni ga relativnoj neznanki i biva popljuvan, često puta se pitam zašto sve to nije ispalo onako kako sam ja želio, onako kako bi meni odgovaralo, i onda se ustvari iz toga svega probudim i shvatim koliko sebičan bi ovaj svijet bio, koliko toga u životu nam ne pođe za rukom, a kasnije netko drugi bude sretan s tim istim snovima... Da li smo svi mi već živjeli negdje? Da li nam je ovo prvi put da upoznajemo ljubavi, da otvaramo srce? Da se lomimo i udaramo u nepoznate zidove? Ponekad se osjećam kao slijepac tumarajući ovim životom kao utvara, sjenka...

Večeras je nastup, držite mi fige, jer znam da će biti dobro, ako budete uz mene, barem u mislima... Volio bih da i ona dođe, jer bih onda imao kome i pjevati, ali biti će i ovako dobro... Dao sam izjavu za radio, i dosta se medijske pompe diglo oko svega toga tako da se nadam da prođe dobro, da me ne linčuju poslije... skrivati ću se poslije pa kad sve prođe možda bude dobro hahahaha
Nisam tremaroš, ali kada se čita poezija to je malo zafrknuto... Hvala vam na komentarima, znam da ste uz mene i to mi je najvažnije, jer svi mi tražimo potporu, mislim ovi normalni... Zašto su uvijek nama srca slomljena, zašto ih mi ne lomimo nekome, recimo? ne kažem da bih htio, jer se ne želim mijenjati, ali zašto je to uvijek tako još mi nije jasno... Eto toliko od mene, pozdrav mom dragom leptiriću i evo jedna pjesma za nju u ovim danima sjete i kišovitog vremena, barem u Osijeku je tako!!

Dok sam ovako bio sam i usamljen u Novoj godini, na početku naravno, jednostavno se čovjek zapita gdje će sve to ove godine završiti? Prošle sam bio sretan, bila je moja, bio sam njen, kako kaže Prevert, a ove? Ove godine samo pola toga je ostalo, ja sam sam, a ona sretna u naručju nekoga tko je očito bolji od mene... prijatelji moji recite mi gdje prestaje ljubav, gdje se to pretvara u nešto što nema više smisla, jer ja još volim, a ona ne voli više? To me uvijek zanimalo, pa nije to nekakav prekidač u tijelu da sada kažeš ja volim, a onda se prebaciš i kažeš: e sad više ne volim?! Gdje je tu nekakav smisao, jer to onda niti je bila prava ljubav niti su bili pravi i iskreni osjećaji... zar ne? Ma ovih sam dana jako usamljen i loše volje tako ako ovo sve i nema nekakvog smisla nemojte obraćati pozornost... Ali činjenica je druga da sam primijetio kako se mladi baš više i ne ljube nešto posebno na ulici, ili su postali sramežljivi ili je to izašlo iz mode? meni to nikada ne izlazi iz mode, jer kad sam sa voljenom za mene ne postoji nitko drugi, nikakva sramežljivost... Naravno i tu ima određenih granica da baš ne prijeđe u egzibicionizam...
Ne znam, ne vidim baš niti toliko zagrljenih, niti da se za ruke drže... Možda samo klinci, ovi srednja škola da dokažu svoje vlasništvo... Stvarno smo se definitivno otuđili, nema više lijepih gesti, djevojaka koje kruže gradom u zagrljaju noseći ružu, ili bilo što drugo... nema osmjeha na licima zaljubljenih... Zašto, zašto svi ljudi koji se vole nisu sretni? Možda zato što ne znaju što je osjećaj zaljubljenosti, što je to dijeljenje svega sa voljenom osobom? Svi očekuju da će im se dogoditi ljubav iz romantičnih filmova, da će doći princ na bijelom konju, i kada ne dođe, tada kreće ipak razmišljanje o materijalnom, koliko je tko bogat, kakav auto vozi, što oblači... kako je to jadno, iskreno jako, jako jadno... ne znam, možda griješim, možda imam iskrivljeno mišljenje o svemu tome... ali ovaj tekst nije samo o ženskim razmišljanjima, tako i muškarci zamišljaju i razmišljaju, nažalost... velika većina.... a ovi koji su u manjini uglavnom još tragaju za normalnima, za zaljubljenima, jer znaju cijeniti sve u životu pa tako i ljubav prema nekome.... o kako usamljenost teško pada, a trebao bih biti sretan jer očito nije za mene bila suđena, ali nestrpljiv sam, a trebao bih čekati, čekati... jer znam da doći će ONA i biti ćemo sretni skupa, zauvijek... ili barem u ovome životu i znati ću da se isplatilo čekati...