Evo ljudi i ja napokon da napišem nešto na blogić... Bio sam na skijanju u Sloveniji i bilo je odlično, obožavam skijanje i taj osjećaj slobode... Ne znaš dok ne probaš stati na skije i biti prezadovoljan sa time da jednostavno odlučuješ o tome gdje što kada i kako... To je pravi mali raj, da si slobodan, a opet i toliko vezan za svaku svoju odluku... Kao jedan ogroman život u malome, važeš svaki pokret, svaku odluku, jer jednostavno svako tvoje gibanje ima smisao... A kada pustiš brzinu, kada se u potpunosti prepustiš vjetru, snjegu i skijama, osjećaš kao da lebdiš, kao da jednostavno više nisi opterećen svojim ovozemaljskim problemima i osjećaš se savršeno... Prava ekstaza je to skijanje za mene... Nažalost, samo je trajalo tjedan dana, i opet kolotečina, faks, treninzi, obaveze, sve po starom... Što nas ustvari osim roditelja obvezuje da budemo to što jesmo i što želimo biti, da moramo steći određen položaj u društvu, socijalni i financijski status, neovisnost i sigurnost? Ne bi li bilo jednostavnije da se čovjek svega toga odrekne i bude slobodan, bude ono što zbilja i jest... U potpunosti jednostavan, mali i sigurnošću okružen čovjek, jedinka sa smislom da upotpuni svoj nekakav put kroz univerzum, kroz ovu beskrajnu epohu vremena... Ne znam, ja se bojim visine i to je moj strah, a kada čovjek razmisli što ti se može dogoditi u životu ako padneš sa visine osim da umreš... I onda se pomiriš sa tim strahom u sebi i shvatiš da si ustvari opet rob nekakvih svojih razmišljanja... Iskreno, tako je i u ljubavi, bojiš se da te nitko neće voljeti, zatim te zavoli, valjda, kad se to dogodi počneš se bojati da to ne izgubiš, a kada izgubiš opet se bojiš izpočetka da te nitko neće voljeti i tako u krug... Valjda je tako i sa životom... Sve ide u krug, a ima smisao, kao puzzle slažeš ih u svoj nekakav album i tražiš smisao, učiš i prisjećaš se i sve ima svoj smisao, a zatim nestaneš... Težak je smisao u svemu tome i meni potpuno neshvatljiv, ali mislim da u ljubavi sve ima svoj smisao, jer bez ljubavi naučiš sanjati za nekim i nečim, a kada voliš onda naučiš živjeti i voljeti tu osobu bez mane, bez bilo čega... Ovaj blog posvećujem svima nama koji smo bili uzalud zaljubljeni i ljubili samo fikciju nečega u osobi koja je bila i živjela pored nas... ŽIVJELI BOEMI i BOEMKE, PJESNICI i PJESNIKINJE, ROMANTIČARI i ROMANTIČARKE... Valjda će doći i naŠe vrijeme... ŽIVJELI
Post je objavljen 17.01.2006. u 17:25 sati.