Petrusijan

utorak, 03.01.2006.

Requiem za snove...

Dok sam ovako bio sam i usamljen u Novoj godini, na početku naravno, jednostavno se čovjek zapita gdje će sve to ove godine završiti? Prošle sam bio sretan, bila je moja, bio sam njen, kako kaže Prevert, a ove? Ove godine samo pola toga je ostalo, ja sam sam, a ona sretna u naručju nekoga tko je očito bolji od mene... prijatelji moji recite mi gdje prestaje ljubav, gdje se to pretvara u nešto što nema više smisla, jer ja još volim, a ona ne voli više? To me uvijek zanimalo, pa nije to nekakav prekidač u tijelu da sada kažeš ja volim, a onda se prebaciš i kažeš: e sad više ne volim?! Gdje je tu nekakav smisao, jer to onda niti je bila prava ljubav niti su bili pravi i iskreni osjećaji... zar ne? Ma ovih sam dana jako usamljen i loše volje tako ako ovo sve i nema nekakvog smisla nemojte obraćati pozornost... Ali činjenica je druga da sam primijetio kako se mladi baš više i ne ljube nešto posebno na ulici, ili su postali sramežljivi ili je to izašlo iz mode? meni to nikada ne izlazi iz mode, jer kad sam sa voljenom za mene ne postoji nitko drugi, nikakva sramežljivost... Naravno i tu ima određenih granica da baš ne prijeđe u egzibicionizam...
Ne znam, ne vidim baš niti toliko zagrljenih, niti da se za ruke drže... Možda samo klinci, ovi srednja škola da dokažu svoje vlasništvo... Stvarno smo se definitivno otuđili, nema više lijepih gesti, djevojaka koje kruže gradom u zagrljaju noseći ružu, ili bilo što drugo... nema osmjeha na licima zaljubljenih... Zašto, zašto svi ljudi koji se vole nisu sretni? Možda zato što ne znaju što je osjećaj zaljubljenosti, što je to dijeljenje svega sa voljenom osobom? Svi očekuju da će im se dogoditi ljubav iz romantičnih filmova, da će doći princ na bijelom konju, i kada ne dođe, tada kreće ipak razmišljanje o materijalnom, koliko je tko bogat, kakav auto vozi, što oblači... kako je to jadno, iskreno jako, jako jadno... ne znam, možda griješim, možda imam iskrivljeno mišljenje o svemu tome... ali ovaj tekst nije samo o ženskim razmišljanjima, tako i muškarci zamišljaju i razmišljaju, nažalost... velika većina.... a ovi koji su u manjini uglavnom još tragaju za normalnima, za zaljubljenima, jer znaju cijeniti sve u životu pa tako i ljubav prema nekome.... o kako usamljenost teško pada, a trebao bih biti sretan jer očito nije za mene bila suđena, ali nestrpljiv sam, a trebao bih čekati, čekati... jer znam da doći će ONA i biti ćemo sretni skupa, zauvijek... ili barem u ovome životu i znati ću da se isplatilo čekati...

Patetika

Kažeš da li sam
Slobodan
Ili svi muškarci su
Svinje
Što čekaju
Tijelo
Tvoje podrhtava
Pored mene
U noćima
Jedne ljubavi…
Kasno je
Odlaziš
Metalne krijesnice
Prate ti hod
U dubini duše
Postajem
Sasvim novi
Stvor.
- 11:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #