Jučer je sve bilo dobro, prošlo je i bolje nego što sam očekivao... Fino su svirali niti preglasno, niti pretiho... Bilo je i televizije, radija, svega pomalo... Počinje mi se to jako sviđati, samo već danas me opet hvata nekakva čežnja, nekakvi tuđi osjećaji i ponovno vuku na razmišljanje o njoj... Moram priznati da sam se iznenadio, jer je došla i jedna slatka moja frendica još iz davnih dana, i tako, ona mi se oduvijek sviđala, ali nikako da skontam da li se ja njoj sviđam... Ne znam, ona u Osijeku, ja u Zagrebu ne znam kako bi to funkcioniralo, možda super, a možda i katastrofa... Volio bih da ide samnom u Big Ben u petak jer svira nekakav rock band, a već dugo nisam bio u ženskom društvu vani. Ponekad me stvarno uhvati takova čežnja za prošlošću i shvatim da ustvari još razmišljam da će mi se vratiti, a to nema smisla, ali dječak ostaje dječak, previše sam filmova gledao sa happy endom stvarajući si sliku da će ona ipak shvatiti i vratiti se... Ne, ovaj put ne vjerujem, nije život Hollywood, niti smo mi glumci, poznate face... A žao je svakome tko otvori iskreno srce, pokloni ga relativnoj neznanki i biva popljuvan, često puta se pitam zašto sve to nije ispalo onako kako sam ja želio, onako kako bi meni odgovaralo, i onda se ustvari iz toga svega probudim i shvatim koliko sebičan bi ovaj svijet bio, koliko toga u životu nam ne pođe za rukom, a kasnije netko drugi bude sretan s tim istim snovima... Da li smo svi mi već živjeli negdje? Da li nam je ovo prvi put da upoznajemo ljubavi, da otvaramo srce? Da se lomimo i udaramo u nepoznate zidove? Ponekad se osjećam kao slijepac tumarajući ovim životom kao utvara, sjenka...