vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 21.02.2026.

Diranje

Diram Te lako;
dirnem Te - kao slučajno - pa ostavim dlan na Tebi gdjegod da je pao,
a Ti me pogledaš u oči i šuteći vrištiš molbu (ostavi ga tu gdje je sletio!)
- kao što pčele slijeću na najljepše i najplodnije cvjetove -
dok u Tebi tada netko započinje boriti se protiv trajanja (čekaj, moram ići, ne mogu, ne stignem).

Taj Te netko nekamo nekako odvuče;
daleko, da me otamo gledaš onim očima punim predaje meni
da možeš čeznuti za onim što bi bez tog nekoga u sebi ionako mogla imati
kadgod poželiš.

Naime, mene je posve lako imati;
ja sam jedan stari, isprani, davno ispleteni džemper načetih očica
što ga se navlači preko leđa baš onda kada na njima osjetimo hladnoću,
pa stoji uvijek spreman negdje na vješalici; da se nađe pri ruci.

Imati to što želiš odmah, bez pitanja i čežnje
čini vam se posve besmislenim - vama,
Tebi i tom nekome tko tamo stanuje; nekome tko je od odlazaka.

Zato uvijek težiš tražiti i pronaći me iznova;
izludjela, sama i bolesna od groznice Tvog nedostajanja
u sekundama što plove između nas poput vječnosti,
pa me svaki put opet do srži iscijeliti;
do radosti, punine i zdravlja što će satima i danima potom prštati u meni
poput vrele mreže krvotoka na putu u noć, pustoš i ništavilo.

I tako, do konca vremena što nam je dano,
spašavati me od tmine sigurno i snažno
svojim neugasivim svjetlom.

21.02.2026. u 06:40 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.