vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 30.11.2025.

Duga pješčana uvala

- - -

Tako su Biserka i Ivan, uz njegov nevoljki pristanak, odlučili da se on u noći na koncu sljedeće nedjelje sakrije kod nje na tavanu; jednostavno – od tog ponedjeljka više neće dolaziti u školu.

Biserka je Ivana uvjeravala kako kod nje na tavanu ima dovoljno mjesta; njen stari umjesto Drage još uvijek prima plaću koju donose iz vojske, pa će mu ona lako odvajati nešto za jelo; u noći može poći u vrt i dvorište, tamo gdje svaki čovjek ide sam a obavi što mora – i tako će Ivan kod nje čekati da se zbi što se zbiti mora i da ta oluja nad ljudskim glavama prođe kao što svaka oluja proći mora, pa da se ponovno može početi živjeti mirno i bez straha.

Biserka više nije bila dijete – i dobro je znala da će, ukoliko Ivana uspije spasiti – u njegovoj duši steći zahvalnost i naklonost; činilo joj se da i on nju gleda očima muškarca koji voli – a ne samo kao nekoga tko mu je dobar i drag, ili očima pohote i strasti.

Jer, kao što se svakog proljeća uvijek iznova razbudi strast i život u nekada mrtvim i suhim biljkama, tako je i Biserka osjetila da je u njoj ponovno probuđeno ono što je nekada osjećala za svog Ivana, još iz onog doba kada su bili djeca, slobodna i bezbrižna; prije nego je oteše i odvedoše u život kakav su za nju naumili.

- - - - - -

Večer prije nego li se Ivan popeo s njome na onaj tavan, sjećala se Biserka, on ju je pod lipom dotaknuo po ruci pa svojim dlanom čvrsto stisnuo njenu nadlakticu obučenu u grubu, debelu košulju od sukna. Biserka se okrenula prema Ivanu, puštajući ga da je drži tako čvrsto, na rubu boli, slušajući sve ono što joj je bez glasa ovaj mladić na taj način govorio i što je mislila da čuje a iz njegovih usta nikada nije bilo izrečeno.

- Sutra ćeš navečer doći do crkve, pa ćemo otići kod mene; popet ćeš se na tavan u mraku sa stražnje strane ljestvama da vidiš što je sve gore i što će ti trebati, a možeš donijeti neke stvari da onda kada budeš dolazio ne moraš donositi sve – rekla mu je na koncu.

- Ja ću te spasiti; neću te pustiti da te uzmu. Čuvat ću te onako kako si ti mene čuvao kad smo bili djeca – više prošapće nego reče Biserka nekud u mrak, ali ipak da se čuje, pa okrenu glavu prema gore, da njene riječi podupru mjesec i daleke zvijezde, strašeći se od onoga što bi u Ivanovim očima mogla ugledati nakon njih.

Sve što je Biserka o Ivanu znala jest to da je neustrašiv i dobar; čovjek može odrastati, mogu ga kvariti bogatstvo, nada ili nerad – ali dobrog se čovjeka, mislila je Biserka, ne može pokvariti. Dobrota je neugasiva!

Ivan je šutio i držao je za ruku čvrsto i dugo, kao da osjeća da bi ga – samo da je pusti – velika matica vode što plovi rijekom života uz njih odnijela niz vodu da ga nikada više ne bude.

- - - - -

Kako su konačno dogovorili, tako i bješe: Ivan je potiho i kroz mrak, skrivajući se uza zidove i prolazeći kroz mračne vrtove i voćnjake stigao do crkve u nedjelju navečer, već duboko u vrijeme policijskog sata, pa ga je Biserka uhvatila za ruku i povukla uza se u mrak one lipe – i nakon što su jedno drugome prošaptali pozdrave, tako otrčaše ulicom do ruba vrta njenog dvorišta, pa preskočiše stare i raspadnute ograde.

Prošli su kukuruzište i vrt, pa se prišunjali staroj kući sa stražnje strane, a onda se po odavna postavljenim ljestvama popeli na tavan kroz malena vratašca pod samim krovom.

Ivan je u mrak Biserkine sobe odložio svoj ruksak i skinuo cipele i kaput, pa ga ona privuče sebi i zagrli u toj tmini obgrlivši ga rukama onako vrela od trčanja i penjanja. Kako ga je zagrlila, tako je u sebi čula neki glas koji joj govori da ga ne da pustiti od sebe više nikad, ako treba; ostala bi najradije s njime ovako stojeći i grleći ga s glavom položenom na njegovim prsima sve do kraja samog vremena ne tražeći ništa više za sebe.

Zapravo, kada bismo bolje zagledali u Ivanove oči, mogli bismo vidjeti da su i one u mrak gledale tek tako, da ne vide ništa, već da budu: i Ivan je osjećao kako je toliko privučen sjajnom i nježnom Biserkinom ljubavi pa je duboko u sebi znao da takvo što nikada nije osjetio u životu, niti je sanjao da takvo što postoji.

Znao je on zagledati se u školi u kakvu lijepu djevojku iz grada, ali od njihove nadmenosti i hladnoće bivao bi odmah snažno i zauvijek odbijen. Zato se često povlačio u osamu svoje kuće u kojoj bi provodio vrijeme u čitanju knjiga ili slikanju; otac mu je u nekoliko navrata znao donositi slikarske boje iz obližnjeg dućana, pa je Ivan uživao čitajući knjige o slikanju i gledajući fotografije djela starih, slavnih majstora, pokušavajući svojom rukom na kakvoj nevješto razapetom staroj plahti oponašati ono što je vidio.

Uživao je u svom domu u samoći, čitanju i slikanju puno više nego li u druženju s drugim ljudima – i sada je ovako, u Biserkinom zagrljaju – prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetio toplinu drugog čovjeka i važnost brige za njega koju nije osjetio još tamo otkada mu je mati preminula.

Ti ćeš sada, čitaoče moj, najbolje umjeti i znati sam sebi prepričati što je to što osjećaju Biserka i Ivan - i je li vrijedno toga da se o tome piše i priče raspredaju – a ja ću te tek pokušati uvjeriti u to da jest.

Jer, kada se dvoje mladih ljudi što od nesreće ravnodušnosti, svejednosti i prezira svijeta oko sebe žele spasiti ono drugo pogledaju u oči – ne poželiš li i ti sam o tome ispričati kome neku priču?

- - - - - -

Je li u njihovu zagrljaju prvi pokret učinio Ivan, ili je to bila Biserka, sada je tako malo važno – ali negdje u gluhoj i hladnoj noći, među glasovima prvih ćukova i sova i dalekom tutnjavom topova u mraku, oni se primakoše postelji, pa se počeše skidati i kupati svoja tijela usnama, dugo i polako; kako se već ljube dvoje koji ne znaju ni za što drugo u životu osim za vatru što u njima za ono drugo plamti poput požara.

Kada je Ivan prošaptao Biserki na uho da je već jutro, ona se polako obuče, pruži mu iz ormarića pored kreveta nekakav smotuljak hrane, pa mu pokaže gdje da se krije, po kojim gredama da ne hoda i što da radi kada mu dođe raditi ono što čovjek čini tamo gdje odlazi sam od sebe i jer tako mora.

Biserka pođe u grad po neke stvari, vidjeti ima li posla u tvornici i hoće li trebati još uvijek šivati kakve vreće, uniforme ili cerade, a ponajviše zapravo zato da sazna što se s tim planom vojske u propadanju zbiva i hoće li doista dječaci iz škola bivati uzimani pod oružje.

Tada ona prvi put u životu osjeti kako u njoj bukti radost što je skrivati valja, jer će inače probiti i provaliti iz nje poput bujice, samo ako ne ukroti to ludo srce što lupa u grudima do neizdrživosti.

- - - - -

Na trgu već bijaše velika masa ljudi što se okupljala izvidjeti što se zbiva s njihovim najmilijima i hoće li se vojska doista povlačiti iz grada uskoro i u neredu, kako je izgledalo. U tom času priđe ljudima neki oficir s pištoljem u rukama, pa ispali nekoliko hitaca u zrak i ponovi ono za što je tvrdio da je već stoput svima kazao, a to je da će svi dezerteri bivati kažnjeni smrću na licu mjesta, i da će umjesto njih, budu li bježali od svoje obveze, uzimati njihove najmilije, rodbinu, roditelje da ih utamniče dok se ovi ne vrate pod oružje.

- - -

Sva uzbuđena i vrela od guranja u masi, Biserka predvečer - nakon što je pomagala u nekoj predionici slagati tkanine u ormare i za to dobila vreću s nešto brašna - pođe s tom vrećom pod miškom kući, pa zaobiđe nekoliko glavnih ulica i kroz vrt se u potaji uvuče u kuću.

Njeni stari uplašeno su gotovo polumrtvi ležali u kući pod prozorima, naviknuti na ono najgore što jedni ljudi drugima već čine kada su ratovi, prevrati i nesreće, pa im ona pristavi na štednjak slabu juhu od toga što je kući donijela i poskrivećki dio te juhe odvoji u posebnu posudu koju će odnijeti Ivanu.

- - - - - -

- Vubili ga budu, Biba, vubili – reče Ivan držeći glavu među dlanovima i misleći na svog nesretnog oca kojemu Ivan o njihovom planu baš ništa nije rekao. – Što će on sada, morat će me poći prijaviti u redarstvo da sam nestao, jer inače će u razredu vidjeti da me nema, pa će doći po njega, da ga odvedu i da ga nitko nikada više ne vidi.

- Mrak ga bude pojel!

Pomisao na to da bi Ivan nakon majke mogao ostati i bez oca unijela je u Biserku led i užas. Nije se usudila protusloviti mu niti jednom jedinom rječju; uhvatila ga je rukom za njegov dlan, pa nije puštala dok god se on nije pomakao – a onda mu je kroz zube promrsila:

- Ti si moj i uvijek budeš samo moj, a ja budem samo tvoja!

Te riječi bijahu posljednje što su to dvoje ljudi jedno drugome rekli. Kada se već spustila noć, Ivan bez riječi uprti onaj ruksak pa još jednom poljubi Biserku u čelo na rastanku, te se spretno spusti ljestvama u dvorište, a potom svojoj kući, da bi ujutro opet sjeo u svoju klupu u razredu gimnazije – i čekao da se s njime desi ono što se desiti mora.

- - - - -

Ivan u stvari, to vam već sada smijem ispričati, Biserku zavolio nije – i odmah mu je nakon one noći kada ju je onako obljubio bilo jasno kako se njemu takvo što s njome desiti ne može. Previše je naime lagodan život Ivanovo srce otvrdnuo i naučio ga na to kako se odmah pored nas bezbrižno žive životi očuvani tuđom mukom i znojem u kojima se ne mora raditi stvari koje se ne moraju raditi - i da postoje gospe koje će baštiniti bogatstvo i imanje, pa bi mu s njima život mogao biti daleko lakši i bezbrižniji nego s nekom ljupkom seljančicom što još uvijek o dvadesetoj bosa guske Biškupečkom cestom goni.

No, Ivan je u sebi znao osjetiti strast koju je pored njega u času probudilo Biserkino jedro, zanosno i zrelo tijelo; odreći se užitka u takvoj stvari bilo je za njega ipak previše – jer nije znao niti zbog čega bi uopće Biserku odbio kada je onako otvoreno od njega tražila nježnost utažujući tako vatru strasti što je u njoj prema njemu gorjela - niti je Ivan znao kako bi takvo što uopće s njom učinio.

Kada bi se nakon svega proživljenog u tim danima provedenim uz Biserku zagledao u sebe, Ivan je dobro razumio kako to maleno, prljavo i živahno klupko života zavoljeti nikada ne bi umio – ako bi uopće i znao što to voljeti znači, niti bi s njom mogao započeti nov život onako kako je viđao da to muškarci i žene od ljubavi čine, ne brinući o tome što će se s njima sutra zbiti i od čega će tu ljubav u vremenu pred njima hraniti i obodriti je da traje.

Biserka je u Ivanu budila ono što svako mlado i lijepo žensko u muškarcu probuditi može, pa nakon što je znatiželju i plamen tog izazova u sebi one noći obilato u blagoslovu njena naručja utažio, Ivanu se nimalo nepriličnim nije činilo ostati na Biserkinom tavanu skrivajući se od vojske, kada mu je već od srca ponuđeno – dokle god treba, a onda sići s tog ledenog, vlažnog i mračnog tavana u nov život ponovno čist i netaknut, kao da s neba silazi među ljude.

Davni je Ivanov san bio – onako kako je to viđao kod tečeka Štefa na njegovoj kuriji, sjediti u pletenom meko podstavljenom stolcu pod trijemom nad nekim lijepo obrađenim vinogradom, čitati knjigu i piti nešto slatko, meko i tiho kao što je sumrak nad beskrajnim bregima što se pružaju dokle god čovjeku pogled seže, bez ikakvih briga i posebnih težnji. Ivanov san bio je oženiti se za neku od bogatih djevojaka s kojima je polazio školu što su ga onako naočita zagledale uvečer na korzu, pa nemati posla ni s kime i nizašto, ako se takvo što baš ne mora.

Na tom je putu velika i strašna prepreka postao ovaj dugi i neshvatljivi rat u kojemu se jedni bore baš za to da gospodi omoguće da i dalje bez brige i tiho uživaju pod trijemovima svojih kurija, a drugi da sve te kurije razruše, otmu i spale i sagrade novi svijet u kojem nitko besposlen neće sjediti pod trijemom s nogama podignutim u zrak i piti neko slatko vino. Baš zato, Ivan je osjetio kako bi ga Biserkina snažna briga mogla zaštiti i izvući od rata, a dalje od toga njegova misao nije išla, kao što niti čvorak ne leti dalje od slatkog grozda u vinogradu, makar ga tamo čekala skrivena gazdina zračna puška.

Koliko je prokletstvo koje se na muškarca što osvoji žensko srce može sručiti kada takvo što iskoristi, umjesto da – ako ne osjeća isto – ne odbije i ne ode svojim putem i tako ne pokuša ugasiti vječni plam ljubavi, možda je Ivan mogao unaprijed doznati čitajući one knjige koje je već volio čitati, a u kojima su žene ljubile svoje odabranike srca tiho, stidljivo i ponajviše nesretno, jer njihova su srca bila ili tvrda i neosjetljiva, ili lako zapaljiva ali bez dubljih osjećaja za drugoga.

Odbiti žensko tijelo što se nudi samo, nemoćno i golo u svojoj strasti, vatri i samoći za Ivana nije postojalo kao mogućnost, niti je i takvom čemu uopće razmišljao. Navikao uzeti od onoga što se nudi baš sve bez pitanja i ikakva obzira, on je kročio kroz snažan vonj i vrelinu Biserkine želje onako kako mlad i radostan kraljević kroči pokorenom zemljom kojom će već sutra vladati.

Ivan je negdje u sebi možda naslućivao, ali nije želio znati niti misliti o tome što je u stvari u Biserkinim očima upalio kada se pred njima onog popodneva pored groblja pojavio (pa se zato valjda tako lako od njena zagrljaja posljednje noći i otputio i odlijepio, pošavši izgladiti to sa svojim ocem, obvezama i vojskom kako i priliči i kako je i red).

Jer, moguće još da bih vam o svemu mogao ispričati i ovo: žena kada iskorištava muškarčevu ljubav čini to očitom zavodljivošću i lakoćom koja svakog tko umije barem malo gledati i očima, a ne samo srcem - duboko i jasno upozorava: bježi. Žene u stvari vrlo slabo umiju lagati, šepureći se pred onim čije su srce obuzele lako i nevješto i uživajući u kakvom imetku, lijepom izgledu ili kojem drugome zlatnom teletu što ga na svoj oltar života stavljaju, pa oko njega obigravaju i kite se njime očito, neskriveno i zaigrano poput malena djeteta.

Muškarci pak - samo kada se uhvate nečije ljubavi bez da je ikada imaju namjeru ičim uzvratiti - tihi su, podmukli i oprezni tati i otimači s malo ili bez ijedne riječi. Muška je laž puna tišine kao što je umrla školjka na žalu prepuna pustoši davno osušena pijeska. Žensko je tijelo prebogata lomača za snove sazdana od šutnje i potrebe.

Možda - da se Ivan usudio o svemu promisliti bolje i shvatiti kako je počeo opasnu i strašnu igru s nečijom sudbinom – ne bi tako olako prihvatio sve što mu se tih dana samo od sebe u svojoj golotinji, prostoti i neizdrživoj iskrenosti prostrlo pod nogama, već bi se o tome usudio sa samom Biserkom kakvu tihu ali odlučnu rečenicu prozboriti, da joj njome izreče sve što u sebi nosi.

Ili ne nosi; tako da to čega u njemu nema nikada s onim što je u Biserki trajalo još godinama poslije – do konca njenog vremena pod nebom – istim postati ne može?

- - -

......

Tako je Biserka iza sebe u vlastitoj duši ostavila tri groba, tri muška života od kojih onaj prvi nije stigla, onaj drugi nije umjela, a ovaj treći nije – božejojoprosti – niti poželjela spasiti.

Pitala se Biserka u godinama što su slijedile – koliko je njene krivnje u svemu, pa je od takvih dugih, tmurnih i teških misli ne bi uspjelo spasiti niti šivanje čipki u mraku pored vatre u prizemlju kuće, kamo se sada – kada je doista i postala udovom – spustila živjeti.

Japica i mati poživješe još nekoliko godina, pa su i njih potom ispratili prema groblju, da ih zakopaju pored pepika i Drage – i zaborave, a onda su u kuću uselili Biserkina sestra i muž sa djecom, dogradivši joj posebnu sobu na strani prema lipi i zdencu, da u njoj dočeka starost i konac onako kako se stara i zaboravljena živina negdje u kutu naših pogleda dotepe do smrti i kraja.

Biserka je u godinama što su slijedile radila u nedalekoj tvornici tkanine, naučivši s vremenom krojiti, šivati i prošivati složene i teške zahvate na odijelima i ženskim kostimima, pa je konačno napredovala do položaja marljive i šutljive predradnice koju su muškarci poštovali i slušali, a žene se bojale zamjeriti joj – jer tko zna, trojicu je ta pokopala, pa da ne bi i još koga, mislili su ljudi oprezno zagledajući za njenim leđima kada bi prolazila prema hodniku uprave.

- - - - -

Nitko Biserku više u oči pogledao nije, a ona je na takvo što i navikla – i nije niti osjećala potrebu da bi je itko u oči gledao, ako to ne može biti njen Ivan.

No, s vremenom je i njegov lik postajao sve bljeđi i nejasniji, pa je Ivan u Biserki prelazio iz sjećanja u san, a iz sna u nadu; u ufanje kako će stići dan kada će se sve razjasniti, pojaviti i sići s neba među ljude onako kako istina jednom mora doći na red.

Tako i bi.

- - - - - -

Biserki već bješe skoro pedeseta, pa se bližio i onaj čas u kojem će se o njenom umirovljenju početi pričati – u tvornici i po hodnicima i po rodbini i susjedima, a kada jednom priče o tome krenu, ljudi stanu tražiti nekoga tko će onoga o kome je riječ odmijeniti, pa ga lako i brzo zaborave.

Jednog popodneva, maglenog i toplog, u kojem južina bijaše puhala Biškupečkom cestom noseći lišće i prašinu poput pošasti pa se s onih crnih brda nad Plitvicom spuštala nad grad gurajući sav zrak na sjever, Biserka je u poštanskom sandučiću svezanom komadom žice na staru, zahrđalu lesu pronašla plavu, neuglednu kovertu s nepoznatim rukopisom, oblijepljenu sa svih strana ljepljivom trakom.

Strpala je onaj komad papira u unutarnji džep kaputa, pa se ogrnula i potiho uputila sa stražnje strane kuće, škripajući visokim, crnim gumenim čizmama po slabim prečkama starih ljestvi što su još od onog vremena stajale naslonjene pored otvora na zidu pod krovom i vodile na tavan. Tamo se uvukla u mrak i vlagu i sjela u tišini na daske što su preostale od one postelje koju je još dedek istesao Dragi i njoj da tamo zasnuju obitelj, a sada su zaboravljene i stare trulile na tavanu.

Biserka je razderala rub one plave koverte, a unutar pisma pojavi se još jedna koverta; bijela, malena i lijepa, što je sa strane bila obojana ukošenim sitnim crvenim i plavim prugama. Ta je koverta bila otvorena, ali pravilno odrezanog ruba, a na njoj su bile zalijepljene mnogobrojne sitne i raznobojne marke dalekih zemalja preko velika mora.

Na koverti je lijepim, starinskim slovima bila ispisana adresa gospođe Jelice; žene što je živjela u gradu i – Biserka se odmah sjetila – s Ivanom i njom polazila isti razred pučke škole još onomad, kada su svi bili malena i bezbrižna djeca. Jelica je bila djevojčica iz dobrostojeće gradske obitelji; otac joj bješe sudac a mati je vodila nekakav salon za gospodu u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, tamo blizu samog Kapucinskog trga.

Biserka na nos iz džepa natakne naočale debelih, skoro prozirnih okruglih okvira, zabaci kosu što joj je na čelo padala skroz iza uha, izvuče iz one bijele koverte dvostruko presavinut komad toliko tanka papira da ga se poboja uzeti u ruke - pa u polumraku, kroz svjetlo što je dopiralo kroz daske ispod starih crijepova ugleda na dnu onim istim lijepim i pravilnim rukopisom ispisan potpis Ivana Tugarića.

- - - -



..............




- Ako ne želim ja, možda ćeš željeti ti – pomislila je Jelica tada, i nikada se zbog toga što je učinila pokajala nije, jer još uvijek ovim svijetom hodaju duše što od dobra vjeruju kako su ljudi poput obojanih kocaka u slagalici, pa kada jednu izvadiš, lako ćeš po obliku i boji pronaći drugu da je na slobodno mjesto umetneš.

Biserka pak – to ste već odavna shvatili – nije spadala u tu grupu ljudi, već je od malih nogu, još otkada je odvojiše od njena Ivana i poslaše na njive i u nadničarstvo, razumjela da ljudi nisu zamjenjiva roba poput cipela, stolaca ili svjetiljki, pa da umjesto jedne utakneš drugu da ti svijetli i služi u životu i čini te radosnim i spokojnim.

Ljudi su posebni – i traju u nama tek onda kada ih srcima a ne očima gledamo, da nam budu svjetlo i da mi njima budemo isto to svjetlo što će trajati u tminama i žalostima njihovih života.

- - - - - -

Držeći ono pismo u džepu mantila što ga je navukla na sebe kada je iz Sela pošla do one daleke, pješčane, vjetrovite medulinske plaže, Biserka je razmišljala o tome kako je Ivanu dala sve svoje što je imala; čast i poštenje i ugled žene i supruge do kojih je držala malo ili ništa pred ljubavlju što je osjećala za njega, samo da ga spasi i udalji od vojski i ratova i smrti – a on se sakrio na onaj tavan poput tata dok je njeno tijelo oteo i uzimao kao što bi uzimao običnu vreću brašna pa ono što je u njoj - usuo u kotao vruće vode da se od toga najede, izdovolji i pođe dalje.

Dragu je zamrzila zbog Ivana i zbog toga što su njegovi učinili Ivanovima, iako je dobro znala što su oni Ivanovi prije toga činili Draginima, pa i dok je još Drago bio s onima među kojima će Ivan dočekati kraj rata – ako se uopće jedni i drugi smiju i mogu njihovim imenima u tom ratu punom prevrata, gadosti i nesreće zvati – i pokopala je Dragu umotanog u prljavu vojničku deku poput vreće od kostiju i trula mesa, i sina je svoga jedinog voljela onih nekoliko mjeseci dok je bio i dok nije prestao biti i život mu u samrtno i bolesno tkivo udisala svake noći bez uspjeha, a Ivan je dotle sanjao o drugoj, kako s njom sjedi pod trijemom daleke, bogate kurije pa gleda u sumrak pijući slatko, crno vino.

Ivan je - sjeti se Biserka tresući se od takve misli - sanjao drugu, i tko zna koje je još isto tako uzimao i otimao i krao im poljupce, blagost i nadu – samo da bi za sebe pronašao ono što tamo gdje je on tražio pronaći nikako ne možeš.

Jer, sve čovjek može u životu kupiti, prodati ili trampiti – i sve se u životu mijenjati može, samo ne može to da nekog zavoliš prvi, uopće ne znajući zbog čega si ga zavolio sam od sebe i jer drugačije nisi umio; pa od njega dobiješ to isto.

Najbolja stvar u životu posve je besplatna. Ne možeš je predvidjeti, niti tražeći pronaći, niti zamijeniti.

- - - - - - -

Biserka sazu s nogu one mokre i vlažne cipele u kojima joj se svijet na putu do mora činio širokim i ledenim klizalištem, pa bosa, tek u nekim starim, poderanim čarapama što su joj dopirale sve do sredine njenih već slabašnih i mlohavih bedara – nakon što je jedva, podupirući se rukama o pijesak ustala – učini nekoliko koraka u more. Hladna je morska voda brzo i požudno obgrlila njene slabe i mršave gležnjeve što su bili navikli na dugo i teško stajanje za strojevima i gaženje blatne zemlje po njivama, pa su je jedva pridržavali da se na trbuh i lice ne sruši u more.

Tada iz džepa mantila izvuče ono pismo, pa ga lagano ali odlučno baci daleko u more ispred sebe, gledajući nekud prema zapadu, prema suncu što se spuštalo u daljinama kupajući nebo svojim toplim i jakim svjetlom u posljednjem satu popodneva.

...........

30.11.2025. u 13:16 • 2 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.