vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 02.11.2025.

Baba Braška

Kada kreneš prema samom vrhu Istre, pa se već pri kraju svog puta, umjesto da ga završiš negdje na čarobnim pustarama Kamenjaka okružen samo golim sivim stijenama i beskrajnim snažnim morem – zaputiš lijevo, prema istoku tamo iza Valture i Šišana, naići ćeš ispod malenog seoca s visokim zvonikom župne crkve na vrhu brda na nekad pitomu uvalu Kuje.

Na gornjoj, sjevernoj strani ona graniči sa stjenovitom šišanskom obalom na mjestu gdje su još stari Rimljani sagradili velik i stamen betonski mul što će ga narod s vremenom prozvati Kargadurom, danas ponajviše nakupinom kamenja što strši iz mora braneći burama da na ulazu u uvalu dadu još veći zamah podivljalom moru.

Nalazište danas sadrži očuvane ostatke ljudskog postojanja još iz razdoblja ranog i srednjeg neolitika i bakrenog doba ali je do ovog doba najvećim dijelom na žalost uništeno erozivnim djelovanjem mora, pa obuhvaća brojne strukture kao što su jame, suhozidne konstrukcije, nakupine oblutaka i grobove. Na Kargaduru prikupljeni su brojni arheološki nalazi a napose ogromne količine keramike, kremen, koštane alatke, životinjske kosti i ostaci biljaka, a posebno i mnoštvo starih udica, opsidijana, kultnih posuda, privjesaka izrađenih od kostiju te morskih školjaka i puževa.

Južno od Kargadura, tamo gdje se nad morem podiže nevisoka ali široka zaravan Marlere sa svjetionikom na južnoj strani, sredinom će i u drugoj polovici prošlog stoljeća jedna od mnogih vojski što će vladati ovim prostorom držati svoj poligon za vježbe avionskih naleta, pa će malena i ustrašena djeca na kupalištima s druge strane zaljeva nerijetko imati priliku iz blizine promatrati bombardiranja i raketiranja meta u niskim preletima borbenih aviona praćenih zaglušujućom i teškom bukom što čovjeku u utrobi izaziva strah i grčeve.

Danas već, tek koju stotinu metara više prema unutrašnjosti, teško da ćeš zateći spokoj i radost posljednjih galebova i cvrčaka na mjestu gdje sada izrasta neki betonski resort. Ono što nisu raznijeli tuđini i sile od vatre i čelika, raspast će se samo poput davno iznutra izglodana mravinjaka, brižno i od muke i odricanja građena u stoljećima prije nas; da izvana potraje od čvrstine i ljepote, a iznutra u sebi premine i izrodi se ni u što od truleži i slabosti.

- - -

No, negdje na gornjoj, sjevernoj obali uvale Kuje, slijedeći uzak, po sredini travama obrastao put od posljednjih ribarskih koliba uz njive, kukuruzišta i šumarke, možeš ga skratiti preko zaleđa obale, još tamo prije Kargadura i Žive Vode pa potom pristupiti do samog mora.

Hodat ćeš na tom putu kroz radostan zvuk lahora crnih pinija i čempresa nakon što si prošao malene i ledene crkvice glagoljaških majstora iznikle iz crvene, blatne zemlje u zaleđu, pa se ranim jutrom okrenuti prema suncu – da bi konačno ugledao daleke i tamne hridine Cresa što se strmo ruše u more pod prvim tracima vrele ljetne zore.

Moguće da je baš takvo što bilo posljednje od svega što će baba Braška ugledati na svome putu ni u što one strašne i predivne zore, veslajući među zapusima vjetra, oblacima i visokim valovima koji će progutati nju i malen kaić kojim se borila na površini mora onako kako se maleno i bespomoćno dijete bori da ga ne ubije i proguta snažna i golema zvijer.

Što je nagnalo tu lijepu, stamenu i vrijednu ženu na početku starosti da u noći punoj vjetra, kiše i oluje pođe na more?

Da bismo sebi na takvo pitanje umjeli dati nekakav smislen odgovor, moramo se posve vratiti u malena, od kamena sagrađena sela na obali; tijesna, tmurna i teška naselja što su stotinama godina ležala na brdima, zaravnima ili nad uvalama jednog dalekog, bučnog i prečesto bijesnog mora koje je davalo malo a uzimalo puno i previše, otimajući bez pitanja najbolje ljude, najljepše godine i najvažnije plodove onog što smo tada još smatrali vrijednim.

Uske i kamenom optočene uličice između vjetrom i kišama oglodanih i ispranih kuća; krovovi pokriveni najčešće plosnatim kamenim oblucima a rjeđe pravim crijepovima ispečenim od opeke i gline; slama, gnojnica i zadah stoke, zapare i nevolja; tuga i bijes. Vječita borba za skupu i škrtu zemlju; bolesti, jad i prezir; duge i ledene sjene što se obnoć spuštaju na samotne prolaznike i beznadnu tihu mladost koja u tom vlažnom i tamnom paklu traži i pronalazi tračke smisla, ljepote i vrijednosti.

Borba; glad i nevolja.

- - -

Nitko se u selu više nije sjećao kako je baba Braška u njega dospjela, ali je posve jasno bilo kako je pradjed Mijo na nekoj od svojih plovidbi dalekim morem pristao na one kamene i svijetle obale nepoznata i tuđa otoka, pa tamo pronašao družicu za čitav život, da je uzme i odvede od njene volje i da s njom na staroj i zapuštenoj djedovini pokuša ono što mladost uvijek iznova i iznova pokušava, ne mareći za sav jad i težinu koju će joj starost neumorno namrijeti.

Što je onoga djeda navelo zagledati se u njegovu ljubu, to teško da ćemo moći danas znati – kao da bismo ikada i igdje mogli znati išta o tome što ljude uistinu tjera na to da se jedni u druge zagledaju - jer samo tamo gdje čovjek pojma nema zbog čega nekoga voli smjet ćemo pričati o ljubavi, a ne o potrebi, zavisnosti ili interesu.

I tako se pradjed s tog dalekog i dugog putovanja vratio u selo držeći pod ruku lijepu, visoku i punašnu djevojku plavih kosa i duga, tanka vrata, izazivajući kod suseljana duge i skrivene poglede pune tmine i zavisti.

- Neće ni ova dugo, kada drugome u posteju uskoči!
- Di ju je naša, ka` da takvih u nas nema?
- Sve će mu izisti, pokupit i popit, a onda ajme majko!

Ništa se od tih strašnih i zlogukih predviđanja za Brašku ostvarilo nije, jer ona je vrijedno i tiho - ne razgovarajući gotovo ni s kim, a od zazora pozdravljajući s poštovanjem i distancom svakoga - radila i brinula o svemu u kući što su je Miji ostavili još njegov otac i mati – i braća, sada već jedva poznata od dugog i slabog sjećanja, prije nego su od želje za životom pošli u dalek svijet da tamo opstanu.

Ili nestanu.

Braškine su pome bivale veće i ljepše od drugih; njeni su krumpiri iz zemlje sami izlazili s prvim snažnim proljetnim suncem poput bujice; njihovi su kelj i kaul i zelje rasli kao iz vode, da njihova snaga nadraste i nadjača sve ostale, pa pokaže selu kako nije najbolje i najpametnije i najvrednije na svijetu, jer ima i boljih i većih i pametnijih!

Jedina stvar u kojoj je Braška bivala nekako običnom bila je – porod. Već prvog je ljeta onome djedu izrodila sina, izmučivši se pri tome u teškim mukama i bolima gotovo do same smrti i ustavši od postelje tek nakon tri tjedna, kada bi već čitavo selo očekivalo da je iz kreveta iznesu s nogama naprijed – ili kad rodilja od srama što toliko dugo leži ne radeći pod milim Bogom baš ništa ne bi više imala obraza izići pred ljude.

Izrodila je sina - i potom više nikako nije mogla prenijeti dijete da ga porodi. Tražila je i mučila se beznadno i teško, pa začinjala i nosila plod ljubavi i sreće u sebi mirno i polako poput, da prostite, zrele i spokojne krave u nedalekoj štali punoj topline, gnojnice i zrelosti, a onda kada se već na njoj počinjalo viđati da nosi i da je ne valja teretiti je pod neko blago i jakost - iz nje bi konačno k materi zemlji iscurio iscjedak od krvi, nesreće i suza da je opomene na to kako je slaba, teška i jalova postala, pa niti muža ne umije usrećiti kako bi valjalo i kako je red i zakon, ljudski i božji.

Od Braškina je prvog i jedina poroda u onoj kući i ostao običaj da muško po porodu pazi i čuva ženu što mu je srce odabralo, pa joj ne dopusti dvije ili čak tri sedmice od časa kada nov čovjek zaplače poći u polje ili nedajbože podići štogod teško i veliko; na sramotu ostale muške čeljadi po selu i na zavist skrivena i svevidećeg ženskog oka što bolje poznaje tajne i tamu tuđih postelja nego želju i navike svojih.

Kada je nakon tog dugog razdoblja Braška pošla u polje, šećući selom važno i dostojanstveno poput kakve kraljice na magarcu kojeg je vodio njen brižan i spokojan suprug, dobri kralj, stekla je jednom zasvagda u selu najveći ugled među ženskom zavidnom i nezasitnom čeljadi, pa je ono što je slijedilo bivalo nekako prirodno i logično, da se čovjek od čuđenja ne zasiti, ali i da se nikada ne pita kako je moguće da su takve stvari dospjele u jedno malo, mirno i tiho selo.

Braška je s vremenom počela na sebe navlačiti hlače, donoseći tako valjda običaj iz svojih dalekih i stranih krajeva, pa je takva gorda, velika i snažna s motikom na ramenu i debelom kapom na glavi namjesto marame - počela hodati selom do vrtova i nazad i pozdravljati ljude kao da je božemioprosti pop, a ne žena – i ne samo to; već je jedne daleke i tmurne nedjelje pod trijemom svoje kuće - prinoseći polako i ponosno glavu rukama svog muža što su držale kremenom upaljen plamičak, kao da čini nešto najobičnije i najnormalnije – zapušila duhan!

Žena što leži i odmara o porodu umjesto da kopa i tegli već drugi ili treći dan – to je selo još i moglo razumjeti, ali to da žensko hoda u hlačama, pa joj pod grubim i tamnim suknom vidiš obline nogu i svega – božesačuvaj – nad njima, a onda još i da puši, ponuđena od svoga čovjeka, jednako kao i on, srčući kakav vruć čaj ili hladnu bevandu – e toga se nikada pod ovim nebom ovdje viđalo nije.

I sve bi to još narod nekako i razumio pa preživio, jer bilo je pod ovim nebom čudaka i čudakinja do ovog časa, a bit će ih i od sada, valjda još i više – ali to da žena pred drugim ženama svoga muškarca ne ogovara i ne kinji, pa ne govori o njemu loše – već čak i onda kada je se o njemu upita kaže za nj da je dobar, da je voli i da mu žuri kući spremati i rediti, takve se stvari još nije slušalo.

Od toga bi čuda snažno u prsima žena iz sela uskuhalo i pod srcem zaigralo kada bi ugledale kako Braška svome čovjeku skida kaput ili mu – prije no nekud pođe – prstima blago, polako i nježno začešljava kosu, onim plavim očima kupajući ga čitava u sebi i osmijehom čisteći ga od sveg zla i blata što u svijetu čeka i vlada, prije nego ga zagrli i u usne mu utisne najblaži, najmekši i najdulji cjelov kojeg su ljudske oči ikada gledale.

Žena koja beskrajno voli svog muža, a oboje su puka sirotinja i nejač, pa ih nema – kako bi mudro narodno slovo iz potaje kazalo – niti pas za što ugristi, već imadu jedno drugo i nešto krova nad glavom, i od srca su se uzeli.

Nije lako gledati tuđu radost. Ljute li muke i zavisti.

- - - - - - -

Braška je nosila svoju muku kasne jalovosti pod srcem i u očima, gledajući dugo i požudno snena i opijena njegovim tijelom svoga Miju svakog jutra - i nasjedajući na njega raširenih golih bedara zorom uporna, snažna i meka poput jesenje magle.

Izvijala se i trzala onakvom snagom kakvu mogu imati samo žene što drugog vole više no sebe, pa je svoga muža jutrom poljupcima kupala i dan mu milinom i sladorom gradila stalno i iznova; no nakon sina što ga dobiše zajedno, u godinama što su slijedile iza njega – sav je njen trud ostajao uzaludan.

Je li se pri porodu štogod u njoj pokvarilo, pomaklo ili otpalo, pa je Braškino meko i bijelo žensko meso ostalo jalovo i pusto u svojoj toplini, milosti i snazi – to vam ja ovdje kao obično neko piskaralo ne bih nikako umio kazati, jer niti sam doktor niti gospod Bog sam.

Jedino bi, naime, njih dvojica ovdje to umjeli do kraja objasniti. No, za prvoga od njih ne bješe novca, a drugi je - držeći da se među ženu i muškarca petljati ne valja, uporno i dosljedno od svega okretao glavu. Zato ćemo reći jednostavno to kako Braška nakon sina nije mogla imati više djece – i ma koliko željela svome Miji podati poroda i u njegove snažne i grube ruke utisnuti barem još jednu kćer da je voli i ljubi onako kako nju ljubi i voli – to nije bilo moguće.

Možda je s Braškom sve bilo u redu - i možda je stvar bila do Mijina sjemena, tko će ga sada znati, a ionako je malo važno – jer za takve stvari narod će uvijek prvo žensko kuditi i rječju potamniti, a za njih je dvoje takvo što bivalo posve svejedno.

Ne ide, pa ne ide – i nešto se među nas utaklo kako se debeo kolac duboko i nepomično utakne u meku i podatnu zemlju kada ga sila od volje i potrebe nabije, mislili su Braška i njen dragan, pa šutjeli gledajući jedno drugome kroz suze - a bome i smijeh - i grleći se.

Kao da su slutili da im je od miline ostalo još malo svega za užiti.

- - - - - - -

Nije se Braškin Mijo lako sa selom oko stvari svoje žene nosio. Kako ju je doveo u kuću, jedan po jedan od njegovih drugova ubrzo na nagovor svojih majki, sestara ili žena zaboravi na prijateljstvo i bliskost, pa ga počeše kinjiti i udaljavati se od njega. Hajde, ne može se reći – kada je valjalo pomoći u polju i štogod oko kuće, krova ili gradnje, ljudi nisu odbijali takvo što – jer su znali da niti njima sutra netko neće pomoći, a Mijine su ruke bile duge, vrijedne i spretne – i šteta bi takvog majstora bilo napustiti.

No, osjećao je Mijo kako je u selu od svih ostao pomalo napušten i sam, jer tek ga je najbliža rodbina pazila i gledala na to da li im štogod treba, a svi ostali okrenuše glavu od Mije i njegove čudne, strane žene.

Teško se muškarac nosi s onim što selo o njemu i njegovome misli; daleko teže nego bi čovjek očekivao, samo kada ne bi poznavao njegovu dušu i ono što u njoj ima. A u Mijinoj duši nikada nije ugaslo svjetlo koje su još onog prvog dana, ili bolje rečeno: prve večeri na onom dalekom otoku punom pjesme, radosti i vina, samo kada ih je ugledao - upalile svijetle i tople oči njegove ljube, da ga prati i tetoši pod nebom kroz čitavo vrijeme što im je dano bilo da ga zajedno ovdje provedu, i da nikada od tog svjetla tmine ne osjeti.

Volješe se Mijo i Braška onom prostom, snažnom i teškom ljubavlju težaka, ribara i pustinjaka; ljudi dalekih, osamljenih i čvrstih, što im bijahu dovoljni šaka ječma, list zelenja i žmul vina pa da od svega predahnu i ne zamore se životom koji je pored njih i nad njima tutnjao i brzao iz proljeća u proljeće poput daleke i crne željeznice na kontinentu.

- - - - - - -

No, već kroz koju godinu Braška ostade udovom. Nisam ja ovdje da ti pričam o onome što nisam vidio, niti mi je tkogod u meni jasno i odlučno štogod o tome ovdje prepričao, pa ti zapravo ne umijem kazati kako se to s njenim udovništvom zbilo; je li Mijo u kakvoj nezgodi na moru ili polju stradao, ili ga je od Braškinih toplih njedara punih radosti i već gotovo stasala sina oteo kakav rat, car ili kralj, koristeći svoje sveto pravo na muško meso jače i od prava najrođenije žene čovjekove.

Jedino što ti umijem reći jest to da kada vidim Brašku dok je još živa i dok selom hodi u svome udovništvu, crna, zamotana i polagana, pa gleda u nebo, u njenim očima – samo ako se bolje zagledam – umijem ugledati tračak tmine i prijekora.

Znala je ona dobro u kakvom vremenu živi i da čovjeku malo pomoći dođe kada naiđe nevolja pa udari posred srca, a nevolje su ljudima nailazile često, ustrajno i lako, kao vjetar što se spuštao s Učke da smrzne stare kosti i nahladi već načeta pluća ili slabe duše koje tek što nisu na odlasku.

Braška izgubi muža; svog jedinog, voljenog i snažnog Miju za kojim je pošla i radi kojeg je pola poznata svijeta prošla samo da s njime bude, nakon što se u njega od radosti i volje zagledala one večeri pune pjesme i vina na njenom Braču.

Od te i takve nevolje, tužna i sama bez voljena čovjeka ona gotovo da je zasvagdan zašutjela, pa kada bi tkogod do nje svratio ili joj o čemu pitati je ili pripovijedati joj imao, razgovarao bi s njenim sada već petnaestogodišnjim sinom, a ona bi onakva – tiha, ozbiljna i lijepa, s kapom nataknutom do pola lica i u hlačama, okretala ljudima gotovo da prostiš leđa, pa da joj se bokovi i meka stražnjica vide i tjeraju ih u pohotu i nemilost, dok je od sebe odbijala dimove duhana iz stare brezove lule ili čak na brzinu smotane cigare.

Daleka i šutljiva Braška; nikada je nitko nikako drugačije a najmanje po imenu zvao nije, pa je narod sve više počinjao smišljati pakosti na njen račun o tome kako je Miju pod zemlju poslala i kako od nje nije u kući imao mnogo pomoći, a sada duhan puši i samog đavla u muškoj utrobi budi da njime vlada i pomori nam rod, kako je s takvim vješticama bilo i bit će otkada je svijeta i vijeka.

Dovoljno je bilo da mali kojiput pred djecom prepriča kako je majka prorokovala da sutra neće kišiti – iako je svatko po redu i navadi još od najstarijih starih vidio oblačke nad Učkom i još dalje, na zapadu, pa su ljudi zaklanjali sijeno i živad pod krovove spremali – i da se takvo što obistini; ili da nekome od dječaka što se s malim igrao kroz zube promrmlja kako mu otac do sutra neće stići kući iz velika grada, znajući da muško čeljade uvijek u gradu svakojaka posla ima i da ga ništa kući do sljedećeg jutra ne vuče – pa da se i najbenavijem i najnaivnijem stvorenju obistini i na um padne kako to s Braškom nisu i ne mogu biti čista posla, ako ova znade u budućnost vidjeti i sa sigurnošću reći sve o tome što će se zbiti sutra ili dan potom, a pogotovo ako takvo što od dobra nije, već navješćuje kakvo zlo.

I tako je narod ubrzo počeo pripovijedati o tome da Braška čita iz dlana i s neba i iz očiju, pa znade što će se s čovjekom zbiti, jer u njega gleda onako kako učitelj ili pop gledaju u otvorenu knjigu kada iz nje čitaju ono što ljudi o pisanome znati trebaju.

Dvije se zime nisu navršile od Mijina odlaska, a čitav je kraj već o vještici iz sela znao – pa niti sva majčina milovanja, ili vješto sašivene košulje i debeli ispleteni džemperi na plećima njena sina nikoga nisu mogli uvjeriti u to da je Braška pošteno žensko što im muškarce ne snubi i ne odvodi u pakao i ponor požude, niskosti i zla.

Nije doduše, ako ćemo pravo, da muški sami od sebe takvom čemu nisu doprinjeli, pa je susjedin Mate stao kasno obnoć blizu Braškina vrta stalno prolaziti, a Milinom se mužu svako malo baš kod Braškine kuće zastajalo od žeđi, a kada selo tuđa muškarca u dvorištu makar i kod gusterne ugleda, onda možeš znati da takvo što neće na dobro izići.

- - -

Braškin je mali rastao i postajao snažan i velik; na polju je sam mogao uzorati njivu vodeći jako i spretno pred sobom posuđena vola, a na moru bi iz barke učas umio potegnuti punu mrežu i donijeti kući dobre večere. Te ga je noći majka zato dobro pokrila mekim jorganom i svježeg mu mlijeka za jutro spremila uz vatru, pa tiho zaklopila vrata da ga ne probudi – kao da se s njime oprašta.

- - -

Braška je dobro razumjela što selo od nje traži: da uzme tuđa čovjeka za muža, ili da postane kurvom. Trećeg puta Braška u tom malom, tihom i uskom paklu pronaći nije umjela – ili ga je pronašla; samo do danas nije bilo nikoga da to naglas smije kazati, a da ga sa samim đavlom u priči ne spoje.

Pa evo onda, ja ću; ako je takvo što cijena toga da ti ispričam ovu priču, ja ću naglas reći: po svemu što su ljudi znali, nema nikakve sumnje da je i Braška dobro znala kako te noći ne valja poći na more u ribu. Niti joj je od ribe potreba bila, niti je u kući toliko nedostajalo jela ili pila, ali Braška je na more te noći pošla, izazivajući sudbinu i osvećujući se nekome za to što joj uze njena Miju.

U toj mrkloj noći pod kojom oblaci zakrivaše mjesec a vjetar ih je nosio brzo i nemirno, dižući more da pjeni i vale nosi visoko u zrak, baba Braška je iznašla baš taj samo svoj, onaj srednji, treći, ni od koga opisani niti pronađeni put; umjesto svoga Mije, Braška je odabrala nemati drugog muškoga uz sebe, niti kao muža, niti kao pohotnika, da mu od njegove muke primajući ga u sebe još malo zlata otme, pa da od toga živi i traje. Braška je znala da živi u svijetu u kojemu ovisi o muškima; nije ženama tada još bivalo dano da žive same od sebe i po sebi; zato je i odabrala takvo što od srca i od volje.

U selu i nije – da se razumijemo – bilo drugih muškaraca koji bi Brašku zanimali. Oni koje je smatrala dobrim, vrijednim i čestitim, ionako su već odavna bili tuđi, ili su pošli u svijet da im se nikada više za Učkom lica ne nazru, već da samo ostane sjećanje na to kako su posljednje što smo im vidjeli bila široka i pognuta leđa ponad koraka što je vodio u nadu i spas.

One muške što ostaše, pa im ni njihove žene nisu valjale već bi sreću tražili s tuđima, ionako je ona toliko prezirala da nije mogla zamisliti niti čas a da bi u njihovu naručju uzduh udahnuti mogla.

Pa što je onda Braška izabrati mogla, do li puta koji joj se one noći pod samim mjesecom otvorio na goloj i pustoj pučini mora prema Cresu i dalje, na jug, do njena toplog, zaboravljenog i daleka Brača?

- - - - - -

Sve je to ona u sebi stoput promislila i stoijedan put odlučila, samo je još u njoj jedan jedini crv sumnje bdio i rastao poput sove što zlom kobi pjeva u toplu ljetnu noć: njen sin. Kako će Mijino čedo samo opstati u tom svijetu, mogla je Braška zamišljati i o tome praviti planove i priče, ali znati o tome nije mogla baš ništa.

Njihov je sin pohodio školu i završio je po redu, kako je i valjalo, pa kada je još Mijo bio živ, Braška je pokušala nagovoriti muža na to da maloga dadu u višu školu, ali nije se moglo niti imalo od čega, a niti se učitelj u selu želio založiti za maloga pa da može nastaviti školovati se u gradu.

No, godinu prije ovoga o čemu ti pričam, u selsku je školu prispio nov, mlad i naočit učitelj, pa je u njega Braškin sin redovito odlazio pomagati oko svega što je u školi trebalo, jer bijaše jedan od rijetkih pismenih mladića što su umjeli s knjigom, novinama i svime što je na papiru napisano bilo.

Pokušala je Braška upitati učitelja o tome ima li kakve nade da se mali još kako školuje, ali bi posve neprilično i strašno bilo da ju je itko sa stranim muškarcem ugledao, a i sin je znao od učitelja donositi knjige pod miškom, pa je čitao i učio u dugim noćima uz vatru pišući i crtajući nepoznate znakove na malenoj pločici kredom što mu je ovaj dade.

Iz toga je Braška zaključila kako mali na svijetu neće ostati posve sam – a ja ću ti, čitatelju, da te odmah umirim, kazati da i nije; mali je živio još dugo i čestito, izrastajući u dobra i vrijedna čovjeka, što će sa svojom ženom svijetu dati velik i dobar porod, od kojeg ću i čuti ovu priču što ti je sada i ovdje pričam.

Tu mi možeš povjerovati u ovo što ti pričam: jer da nije bilo priče koju bi mi nečija slatka, važna i tolikih lijepih priča puna usta ispričala, ja ti sam od sebe ovakvo što ne bih umio ispričati niti smisliti ono o čemu ti govorim.

Vjeruješ li mi onda?

A s pričom, naravno, moram stići do kraja, pa ću te podsjetiti gdje smo s njom stali: tamo gdje ženske nejake ruke usred hladne i vjetrovite noći po mraku ištu i traže u čamcu svezana vesla prepuna soli, oštrih špranja i mraka. Baš zato je – shvaćaš li sad? - Braška tu posljednju dvojbu što ju je pod srcem nosila mogla prebroditi onako kako ju je i prebrodila, jer je osjećala i znala duboko u sebi, onim čime mi obični ljudi ne umijemo vladati, već takvo što osjete i znadu samo oni snažni, neustrašivi i jaki – da će sve na koncu s malim biti dobro, jer dobra i svjetla na svijetu još uvijek i u stol svemu zlu - nestalo nije.

- - - -

Teška je i strašna oluja nad lučicu nadošla baš nekako oko ponoći, upravo onda kada je Braška isplovila barkom izvan posljednje mrkinte u pustoš pučine. Posljednji su se traci mjeseca nad Kargadurom pomaljali kada je snažno zaveslala u tminu, pa je jedva čujno i s mukom naglas počela moliti za spas svoga sina, upirući šakama prema nebu lice puno suza i grča.

- Mene uzmi, kao što si moga Miju uzeo, a ostavi maloga, neka živi od sreće i neka ga gledaju i podignu umjesto da mu sve otmu i uzmu, kao što bi uzeli samo da je mene uz njega.

- Jesi li čuo? – dometne već gotovo prijeteći Braška gore u mrak to strašno i gluho pitanje, kao da govori nekom poznatom, ne baš milom ali važnom; onome koji može – samo kada bi to htio – ispraviti sve nevolje i popraviti sve što je ukrivo pošlo a vrijedno je toga da se popravlja.

Tko će ga znati, možda su žene u selu imale pravo kada su Brašku zvale vješticom i kada su upirale na njeno drugovanje sa silom od koje se ljudima u tijelu grči i od straha ruke prestaju pomicati - - - a možda je ta strana i čudna žena tek od svoje duboke i trajne vjere naumila ispregovarati dobro za svoje dijete, za meso svoga mesa i mesa onoga kojeg je ponajviše voljela, pa ga je od nje otelo. Jer, kada žena koja voli (više nego što sebe voli) govori o onome koga voli, ona govori i pregovara snagom od koje možda i samom gospodu Bogu znadu barem načas od čuda zaklecati koljena pa se zabrine i zamisli nad nekim poslom što ga je na brzinu krenuo posvršavati.

Tako je nekako baba Braška upirala svoje molbe, prijetnje i pitanja u nebo. Zovem je ovdje babom, jer kako ću je drukčije zvati ako ju je sav narod proglasio običnom vješticom, pa je onakva sva plava i svijetla umotana u crno sukno hodala svog posljednjeg dana svijetom kao da čeka konac svog postojanja moleći i trgujući sa sudbinom svoga djeteta.

Neće biti kurvom, neće se udati; pa što bi uopće od sviju nas i samih nebesa željela ta strašna, nezasitna žena?

Snažna i nezaustavljiva bura zapuše toga časa još jače sa Učke i Ćićarije dolje na jug, noseći kao posljednja i najveća nevolja nabrekle oblake i tamu prema jugu i dalekom otvorenom moru, da svojom kišom još načas zastru pogled čovjeka što se našao u tom strašnom i bolnom kotlu nad vodom – a niti sam ne zna bi li se spasio ili sebe razdao kao žrtvu zavjeta za drugoga.

Rastrga Braška onu kapetinu što joj se već sa čela na oči bješe spustila, pa prihvati veslo i ne pomišljajući bilo što činiti sa mrežom ili udicama na barci, ne skrivajući više ni od koga tko bi je uopće mogao vidjeti u toj tmini svoje prave namjere. Zato raširi noge i sazu sa njih teške i blatne cipele, pa bosa upre veslati pod posljednjim naletom kiše od kojeg se ne vidje u mraku niti nekoliko metara u daljinu, tek iza ruba čamca.

Sva mokra, bijesna i vrela disala je brzo i teško a čujno, da njen dah dopre do pod same oblake nad njom i uspne se prema mjesecu, ne bi li malo onog njegova varljiva svjetla dozvao, a duga joj se lijepa kosa sva rasplete padajući po ramenima i velikim oblim grudima što se njihaše nad krajevima vesala, pa svijetli u tmini poput opomene i vriska.

Ljuta, odlučna i neustrašiva žena u oluji, već posve na pučini, van uvale i svake zaštite i opreza – kao da je znala što će je snaći, pa je odabrala ne činiti svome djetetu kakav skandal ili još veću nevolju od one koju joj drugi pribaviše, makar i po cijenu života.

Takav prizor, mora se priznati, niti sam gospod Bog odavna ne vidje pod zvijezdama u vremenu što ga sam na svoju sliku i priliku stvori i popuni onako kako se pijeskom popunjavaju prazne neravnine među stijenama. Iznenadi se i prene, pa tiho, kao od srama, zazva Brašku njenim rođenim imenom, da je ne izgubi slučajno negdje, putem prema vrhu:

- Marija!

Jer, vrijeme što nam ga dadoše pa nam se nekada činilo kako ga je mnogo, zapravo i nije drugo do li suh, prhak i lagan pijesak na snažnom vjetru sa sjevera koji ga pronosi zrakom kao što noć pronosi mjesečevo svjetlo do samih rubova zore.

Misao o trajanju i nestajanju.

- - - - - - -

Peti dan o njenom nestanku pronađoše prvi jutarnji ribari meko i vodom okupano Braškino prelijepo tijelo kako leži položeno na stijenama obližnje Žive Vode. Njene svijetle, tople i širom otvorene oči bijahu uprte u nebo i u njima više ne bijaše nikakve osude, tmine niti težine, već samo blagost i spokoj.

Mijin sin dočeka vijest o smrti majke tiho i bez suza; onako kako bi netko dočekao vijest o tome da je negdje umrla krava ili je na nečijoj kući od nesreće pukao krov. Umrla pa umrla; rekli bi njegovi – pa ti ćeš živjeti i raditi i dalje, a mi ćemo te gledati, da te kakva nevolja ne otme kao što je otela tvoje stare, poručiše mu zermani.

I tako bi. Mali je izrastao u snažna i vrijedna mladića, pa dugo ne pogleda ni jednu djevojku iz sela, dok mu sama od sebe – kada je već bio čovjek na koncu dvadesetih – ne priđe ona malena Jelka; šutljiva petnaestogodišnja kći starog ribara; deveto od njegove dvanaestero gladne i nesretne djece.

Jelka čovjeka u kojeg se zagledala tako uze pod ruku, ulazeći obnoć u njegovu kuću pokucavši najprije dvaput tiho i bez pitanja poput magle što ulazi nad plodno i široko polje, pa ga konačno zazva nakon što je s crne i guste, blještavila prepune kose strgnula maramu i upitala ga želi li je, obećavši u isti čas kako će mu biti dobrom i vjernom ženom zasvagda, dokle god budu trajali.

Na Jelkinom ispunjenom obećanju kao na važnom ugaonom kamenu počiva na koncu i ova moja priča, jer da ono nije bilo ispunjeno do svoga posljednjeg svetog glasa – ni meni je ne bi imao tko ispričati.

Shvaćaš li sada, kume?

A kada u sumrak siđeš do Kargadura, u neko hladno jesensko veče, dok more doziva tminom i snagom svojih valova, ugledat ćeš daleke i strme stijene creske zapadne obale na vrhu kojih stoje malena, ledena i siva sela puna starih gusterni, kamenih krovova i zapuštenih štala, ista baš kao i ovo u kojem se zbila štorija o babi Braškoj; ženi što je voljela više nego što voli sebe, hodala u hlačama i pušila bez stida – i o njenom posljednjem odlasku na more.

Strašna štorija o smrti što je poduprla život.

02.11.2025. u 15:46 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.