vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 05.10.2025.

Livada



P8290021




......





Shvatio je kako čovjek postane netko sasvim drugi u času kada više ne brine samo za sebe i svoje potrebe, nego ga usred noći iznenadi neka daleka i nejasna misao o tome je li još neko drugo biće sigurno i dobro - - - i tako je Davor u godinama što su nailazile vozio Anu i malenu k liječnicima; obilazio bolnice kada je Mirta bivala bolesnom; dolazio nerijetko po nju u vrtić ili školu; učio je i kontrolirao njene domaće zadaće – sve s jasnim i snažnim osjećajem kako radi nešto što nipošto sam nije odabrao; osjećajući se kao da je netko posve stran i njemu do tada nepoznat izbrao za takvo što baš njega.

Na koncu, Ana je poslije Mirte rodila još jedno dijete, sina – a ni ona niti Davor ne bi se mogli zakleti čije je to dijete po krvi i sjemenu, niti je to ikome od njih više bilo važno. Doduše, Ana je jednom Davoru pričala o svom poslovnom putu u Skandinaviju, i o tome kako je tamo provela noć u nekoj kolibi s nekim čovjekom s jezera, no on je o tome nikada baš ništa nije pitao, gledajući malog Nou u njegove plave oči i paperjastu, svijetlu kosu. Možda to bješe posljedica baš one strašne nesreće u kojoj je Ana davno izgubila muža i sina: Davora je ona naime tako naučila ne pitati pitanja za koja ne bi želio čuti odgovor koji bi bio najbliži istini, ukoliko je čovjek uopće netko tko može znati što bi to istina bila. I naučila ga je još nešto: ne pitati baš nikada onog drugog zbog čega si dao tako malo, ili nisi dao ništa – već samo i jedino pitati sebe sama; mogu li dati još – i što bih uopće mogao davati ljudima oko sebe.

Čovjek biva izabran – i to moguće samo zbog toga ne bi li poslužio onako kao što star i natruo kolac služi mladoj lozi da se uz njega uspne, pa da život pođe dalje, mimo nas i u nama i s nama u sebi, znajući da se već negdje ubrzo - na mjestu koje još ne vidimo ali sa sigurnošću znademo da postoji – moramo rastati kao da nas nikada nije niti bilo, a sve što će od nas ostati jesu sjećanja, uspomene i misli nekih drugih, novih i nama već posve stranih ljudi o tome da smo ih izgradili i stvorili.

Je li od toga svega prema Ani osjećao istodobno strah, divljenje i prijekor radi sebičnosti kojom je ušla u njegov život pretvorivši ga u nešto posve novo i nepoznato – to niti sam Davor često nije mogao razlučiti. No, bez ikakve osude ili odbijanja, Ana je i dalje na svaki njegov zov spremno i mazno pružala svoje predivno, zrelo tijelo tješeći ga i dajući mu se da teče preko nje poput vode što protječe nad glatkim, mahovinom obraslim kamenjem nekog tihog potoka u gori.

Ana; daleka, snažna i nedohvatljiva Ana. Jedne ju je večeri, dok je ležao na njoj i dolazio do vrhunca, zazvao majkom, a ona se od iznenađenja snažno trgnula i pogledala ga u oči; potom je ponovno zazva majkom, pa mamicom, i tako dođe do konca dašćući te slatke riječi u njeno uho ili mlohavu, meku i nestvarno bijelu nadlakticu.

Nakon što su neko vrijeme tako šutjeli, on joj reče kako ga je barem dijelom rodila iznova; posve drugog, drugačijeg njega; i kako ona tu nema što razumjeti – već samo čuti kako iz dubine njegovih prsa dolazi taj tih i snažan zov muškarca kojeg je žena privela u puninu života i naučila davati, tješiti i rasti; bivati tiho i radosno onako kako već biti možeš, samo kada ništa nisi oteo, uništio ili unesrećio i kada to isto nitko nije učinio tebi samome.

Često bi Ana na sve to Davoru znala reći kako ona odavna više ne umije voljeti, nego samo trebati – a on bi joj na to sklapao oči i šaptom joj u uho utiskivao neke malene i nerazumljive glasove, da barem malo traju u dvoje - - - koliko se može.





- - - - -

Pored Davora i u njemu prolazile su žene, vrijeme i čežnje; nije Ana bila ona kojoj se vraćao već ona od koje je polazio - mislio je. Smjenjivala su se godišnja doba, događaji i nevolje, a Davor je polako učio o trajanju, zahvalnosti i skromnosti, uživajući u okusu nekog dobrog vina, u glazbi, u prirodi i dugim, besciljnim šetnjama pustim i golim livadama bregova na sjeveru.

Kada bi dugo, tjednima tamo ostajao na godišnjem boraveći u nekom kampu ili rasprostirući svoj šator u bespućima nigdine, osjećao je snažno udaranje slobode, tuge i nemoći u prsima diveći se beskraju ljeta i snažnom zujanju pčela u krošnjama dalekih prezrelih dudova. Krijepio bi ga jasan i snažan šum vjetra u travi po brdima na koja bi pošao sam samcat prije nego će Mirti s njih donijeti šaku šumskih jagoda ili kakvih prezrelih, crnih i slatkih kupina.

Kada je radio u dugim i tamnim danima zime, promatrao je u ljudskim očima borbu ropstva i moći i slušao zlokoban fijuk vjetra na pročeljima zgrada i u krošnjama drveća po uglovima sporednih, prašnjavih i zaboravljenih ulica.


- - -




Ja te volim - a uistinu sam tek ovisan o tebi; to je prava istina. Kao da zraku ili vodi velim: volim te - rekao je jednom Ani.

Da, možda si samo ovisan o tome da me diraš i gasiš u meni svoju želju... Mi ljudi i jesmo ljudi po tome što smo od nečeg uvijek ovisni; da nismo, ne bismo bili ljudi. Kao Mirta; ona će jednog dana otići i zaboraviti na nas, a da je nije bilo, ja bih se raspala i nestala poput vira na površini vode - odvraćala je daleka i tiha Ana gurajući svoja meka i laka stopala u Davorovo krilo.


- - - - -

Ana je Davora poticala na to da pronađe sebi ženu; govorila mu je kako je zaista šteta da ne pronađe neku nesretnu i usamljenu mlađu osobu koju bi učinio željenom i sigurnom, a on je od nevjerice na to vrtio glavom.

Uhvatio se Davor tako jedne noći kako promatra ženu s kojom je bio u vezi već nekoliko mjeseci, pa su te večeri na njeno nagovaranje pošli na otvaranje nekog novog kluba daleko u nizini pored rijeke, u magli i tami noći. Stotine automobila bilo je parkirano u travi i na obližnjim puteljcima praveći nesagledivu gužvu punu nemira i nelagode koje je Davor osjetio već pri ulasku u klub. Zatim su s prijateljima sjeli u neki separe ipak dovoljno velik da s druge strane stola s njima sjede i neki drugi ljudi, pa je tamo ugledao nekog starijeg, zadriglog muškarca koji je – želeći zadiviti ženski svijet oko sebe – na stol u toj buci, tmini i memli prepunoj nemira i nevolje izvukao čitav snop zgužvanih novčanica bacivši ih na stol, okružen svjetlucanjem mladih i sigurnosti željnih očiju.

Baš nitko oko njega nije takvo što smatrao nepriličnim i lošim; samo je Davor iz svega toga shvaćao kako se nalazi usred još jedne posve promašene veze, sa ženom s kojom ga ne veže baš ništa lijepog niti dobrog osim neke snažne potrebe da se ne bude sam i da se tako lakše provede vrijeme što neumitno leti s nama i u nama i oko nas. Naglo je izišao iz kluba van, na prostor ispred terase, ispričavajući se potrebom da udahne malo svježeg zraka, i tada u kutu terase uoči jednog starijeg i omanjeg čovjeka kratke kose što ga je nepomično promatrao, pa u njemu prepozna prodavača u obližnjem dućanu namirnica u kojeg je povremeno nekada znao svratiti.

Davor priđe čovjeku zagledajući ga pozorno u tmini noći, pa mu ovaj odgovori kimanjem glavom i laganim pozdravom rukom, i tako su već njih dvojica kroz koju minutu bezbrižno i veselo čavrljali šaleći se na vlastiti račun oko toga kako su se uopće zatekli ovdje i što ovdje rade – trpeći i dodajući jedan drugome onu gotovo bezbolnu dozu šale na vlastiti račun koja čovjeka otvara prema drugome pokazujući njegovu dobronamjernost i blagost pri tome ne prelazeći u grubost i ne navlačeći tešku zavjesu cinizma na ljudsku dušu.

Tih nekoliko minuta u Davoru poslije će probuditi malenu i jedva shvatljivu čežnju i radost; potrebu da se napusti i ode iz okova nečeg za što ionako znamo da ne valja. Možda prvi put nakon Višnje Davor je osjetio kako je tamo, u tom susretu s onim prodavačem pronašao istu onu beskrajnu i laganu tugu od prolaska vremena; strah od neispunjenih očekivanja i blagost nemoći da se bude ono što jesi. Višnja je poznavala taj beskraj nemoći ne uvlačeći njega za sobom; Višnje već odavna nije bilo u njegovu životu - a spasila ga je od toga da promatra njeno nestajanje, slabost i propast.

S Anom je imao sve što poželi, a nije imao ništa jer Ana bi ga zaboravila istog časa samo da ga više nema; takav je imao osjećaj. Anu nisi mogao imati, a on je trebao nekoga da baš njega treba; biti nekome važan i vrijedan činilo mu se nedostižnim snom.


Učini mu se načas da je svijet oko njega šarena, bogata i velika cvjetna livada na kojoj pčele, cvjetovi i ptice ispunjavaju jedni druge poput braće.


- - - - - - - - -

Od one večeri ispred kluba razmišljao je o Siniši i njegovim vodenim i nasmiješenim očima. Jednog dana odvažio se otići pred sam konac radnog vremena do dućana, pa tamo opazi kako Siniša zaključava vrata i ogleda se oko sebe navlačeći kapu na glavu usred snažne večernje hladnoće.

Pređe ulicu i pristupi mu bez riječi, a Siniša ga pogleda u oči onim dugim pogledom u kojem se čovjek pita je li konačno opazio nešto od onoga što njegove oči već dugo nisu vidjele.

Pošli su u šetnju, pa na piće, i tako počeli sve češće privoditi pokoju večer zajedno, prkoseći tihim i rijetkim riječima magli, snijegu i hladnoćama one snažne i duge zime. Zatim su počeli odlaziti u kino i kazalište, otkrivši kako im suza iz oka poteče u istom trenu ili kako počinju nastavljati rečenicu koju bi započeo onaj drugi.

Na koncu počeše večeri provoditi zajedno, čitajući knjige, gledajući filmove, ili jednostavno šuteći u dugim šetnjama ili tihom ispijanju vrelih čajeva ili sokova (od biljaka što ih je Davor brao na svojim lutanjima). Siniša se pokazao kao vrhunski kuhar koji doslovce ni iz čega priprema jela od kojih bi Davoru zaigralo nepce i razbuktalo sjećanja na davne dane mladosti u kojima je sam otkrivao ljepote pripremanja hrane, dok je još bio sam i dok nije mislio na previše drugoga osim na ono što ga očekuje večeras ili sljedećeg jutra.

O takvim je stvarima Davor počeo razmišljati i sada, gledajući Sinišu kako odlazi na probe zbora u crkvi i slušajući predivne korale na pjevanim misama, skriven u mnoštvu ljudi.

- - - -

Siniša je Davora već druge ili treće večeri dotakao rukom po podlaktici, od čega se Davor sav stresao i osjetio nelagodu i stid. Siniša shvati da Davor nije onaj za kojeg bi volio da jest, ali mu ne reče ništa - i tako je taj prešutni i važan sporazum o nediranju među njima dvojicom važio čitave te zime – do jednog razgovora kojeg su poveli, a onda i potom, dok traje vrijeme koje im je zajedno dano.

Jedne večeri – naime - Davor upita Sinišu sviđa li mu se, a ovaj zakima glavom, i još mu zahvali što toliko brine za njega. Davor na to reče da se već dugo ni s kim nije osjećao toliko lijepo i ispunjeno; ali da ne može u sebi imenovati ono što osjeća prema Siniši.

- Možda ja tebe uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – reče Siniša Davoru na to iznenada. - Kakva glupost bila bi reći suncu, zraku ili vodi da ih voliš. Iskrenije bi bilo priznati im: ne mogu, ne umijem bez vas.

Davor se sjeti kada je prvi put u životu osjetio dodir muškarca kojeg je bio svjestan i ponovno se na tu pomisao strese i zamahne rukom ispred očiju, kao da tjera od sebe neku mračnu i groznu misao. Pomislio je na čas kako bi Siniši možda mogao ugađati i protiv svoje volje, no Siniša nije nakon onog njegova dodira ikada više pružio ruku prema Davoru, a još je manje bilo što sličnog ikada od njega zatražio u ovim mjesecima u kojima su zajedno, zadovoljan time što ga Davor prihvaća takvog kakav jest; bez dodirivanja.

Možda ovaj svijet i počiva na tome da ljudi najčešće jedni od drugih traže ono što im ovi ne umiju niti mogu niti smiju od sebe ili drugih dati, pa otimaju, varaju i kradu – a pri tome ravnotežu svijeta drži među njima moguće baš ono što jedni drugima ne mogu dati, već mogu samo čeznuti za time – i biti prihvaćeni u svojoj čežnji, daljini i neispunjenosti.

Ta čežnja tiha je i snažna iskra što tinja u našim životima poput istine o smislu i trajanju; kada je izgubimo najčešće uslijed vlastite pohlepe, brzopletosti ili potrebe za moći, tek tada shvatit ćemo da ništa drugo nismo niti umjeli niti mogli posjedovati – i da nam drugi ljudi ne mogu služiti kao stvari.

Sve ostalo ljude bi moglo dovesti na put koji nakon kratkog i brzog uspona na vrh znači naglo i bespovratno spuštanje u ponor i ni u što.

Siniša svojim riječima podsjeti Davora u njegovoj dugačkoj šutnji na to kako je sam one iste riječi o ovisnosti, voljenju i o vlastitoj žudnji davno već izrekao Ani, pa mu se blago nasmiješi.

Davor zastade, pogleda Sinišu u oči i odvrati mu na te riječi o suncu, zraku i vodi naglas:

- Maleni, smiješ sve, samo me molim te nemoj dirati.

Siniša zakima glavom; prvo se na njegovu licu nekoliko trenutaka ocrtavala zloslutna ozbiljnost i težina, ali ga potom ispuni blag osmijeh.

- Previše bih izgubio kada bih tebe izgubio. Sve ostalo mogu riješiti sam sa sobom, znaš? Ljudi se ne moraju dirati rukama ako to mogu riječima – reče mu Siniša.

Odgovoran sam za njega; ne mogu ga pustiti da ode sve dok to sam od sebe ne poželi - pomisli Davor ponovno osjećajući kako je nekome važan i vrijedan, pa zažmiri i duboko udahne, miran i radostan.

(lipanj 2025.)

05.10.2025. u 09:25 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.