vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 17.09.2025.

Bor i breza




....

Na račun stare slave svojih već ostarjelih i onemoćalih roditelja, Ivan je izbjegao da ga radi neke pogreške u poslu izvrgnu ruglu i strahotama stegovnih postupaka, pa je tako prije nekoliko mjeseci prešao raditi u institut, od svakoga neželjen i zaboravljen – u tolikoj mjeri da su ljudi kada bi ga viđali na poslu kolutali očima i otpuhivali iza njegovih leđa, kako to već ljudi jedni drugima čine; iz zavisti, dosade ili obične i mračne ljudske potrebe da se nekome nanese zlo, ma kako i koliko ono besmisleno, maleno i jednostavno bilo.

Ni Ivan se jutrom nije dizao iz kreveta i odlazio na posao s radošću i oran. Godinama već radio je neprimjetno, zaboravljen od sviju kao neki pauk što je ispleo mrežu u kakvom visokom i dalekom uglu neke sobe; tamo gdje ne dopire niti jedna metla i gdje mjesecima niti godinama niti jedan pogled ne biva upućen.

Imao je osjećaj kako je nevidljiv – i taj je osjećaj rastao u njemu poput plime ledenog i mračnog oceana što šumi nad ljudima u daljini, a oni od buke i zaigranosti običnim i bezvrijednim stvarima u svojim životima ne mogu čuti taj zvuk; tu prijeteću i strašnu pjesmu ništavila koje ih očekuje. Ivan je imao osjećaj da jedini gleda i sluša iznad tuđih glava – i od tog ga je osjećaja hvatao toliki strah da se s njime u samoći i neredu svog praznog i sivog života više nije umio nositi.

Uklapati se u ovaj svijet, nakon što je vidio kako su to činili njegovi spretni roditelji, nije mu se činilo vrlinom; voditi razgovore i družiti se s ljudima samo zato da bi od njih ubrao kakvu korist izgledalo mu je podlo, isprazno i besmisleno. Više od svega s vremenom je počinjao shvaćati kako mu se u životu neće zbiti baš ništa važnog i lijepog – i odlučio je provesti ga skutren i tih, bez glasa; ne činiti ništa i pustiti da se stvari odvijaju same od sebe, tako da ih dočeka spreman i ako je ikako moguće - uzvišen u svojoj ravnodušnosti.

Ivan je s godinama u toj osamljenosti i plahosti razvio teške i trajne poremećaje i psihoze; već nekoliko puta liječio se hospitaliziran na odjelu gradske psihijatrijske bolnice na rubu grada; tamo gdje je iza duga i mračna drvoreda stajala stara, žuta zgrada velikih vrata i malenih, rešetkama okovanih prozora, iz koje bi se noću – a često i danju – čuli očajni i bolni urlici i krici bolesnih, zaboravljenih i utopljenih ljudi.

Ili, riječima onih koji su se Ivanu podsmjehivali i ogovarali ga u institutu iza njegovih leđa: Ivan je bio lud, ili samo malo lud; tek toliko da mu se drugi zbog toga mogu podsmjehnuti.

- - - - - -

Prvi su se put Zdenka i Ivan ugledali na hodniku instituta još negdje u ranoj zimi. Sivo i nisko nebo naleglo je na grad poput strašne i neizbježne osude, pa je ustajanje i odlazak na posao za oboje i tog jutra predstavljalo još teži i besmisleniji zadatak.

Zdenki – jer nije više imala zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ju je tamo čekalo bilo je nevažno i mnogo lošije od onog što je u pustoj postelji svog doma ostavljala za sobom: sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja.

Ivanu pak zato što nije još imao zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ga je tamo čekalo bilo je nevažno i lošije od onog što ga u pustoj postelji doma tek čeka jednog dana, kada baš sve ono što su njegovi roditelji za njega gradili postane prah i zaborav; znao je da će sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja osjetiti daleko, na koncu svog puta – tamo gdje malo ljudi dopre, jer nemaju snage, odvažnosti niti stida prispjeti do tog mjesta.

Njihov prvi susret prošao je gotovo neopaženo za oboje; u mraku pustog hodnika jedva da su bili uočljivi pa su se pozdravili obzirno i tiho, jer ne pozdraviti nekog novog u njihovim životima – i po pravilima koja su ih određivala – moglo je značiti nešto vrlo loše i nepredvidivo.

Na koncu, nije se još niti godina dana navršila niti se prašina slegla s velikog skandala što ga je Ivan priredio ravnateljici instituta kada je nije pozdravio prolazeći joj s leđa jednom prilikom na hodniku; svi su još pamtili taj događaj i željeli izbjeći ogovaranja i moguće spletke koje bi se u razgovorima među ljudima sigurno pojavile da se nešto slično ponovilo.

Iz tog razloga Ivan i Zdenka jedva da su zagledali jedno drugome u oči – i nisu nipošto mogli doživjeti ono što će doživjeti već sljedeće zgode, kada zapravo kao slučajni prolaznici ni ne budu mogli činiti ništa drugo do li gledati jedno drugome u oči.

Jer ljudi kada pogledaju u tuđe oči, pa još takvo što učine s pažnjom i zainteresiranošću – mogu u njima nazrijeti mnogo lijepog i dobrog, samo ako se potrude.

- - - - -


Upravo nekako nakon onog prvog susreta Zdenke i Ivana u hodniku, počela se u gradu zbivati epidemija. Bolest kao bolest; dođe i prođe – a među ljudima ostane strah i nepovjerenje, ili od bolesti još ojačaju – da caruju nad njima preko uobičajene mjere.

Nadležne su vlasti već u mjesecima nakon prvog vala epidemije bile odredile da svatko u zatvorenim prostorima ima nositi maske za lice, kojima se moraju prekriti nos i usta kao mogući izvori zaraze.

Zdenki je od toga, što se više bližila sljedeća zima a epidemija bivala sve jačom – bilo nekako i drago, jer sve je manje morala gledati čitava lica ljudi oko nje, pa tek pukim kimanjem glavom odzdravljati na pozdrave i brzo prolaziti hodnicima zgrade izmičući se mogućim susretima, razgovorima i ogovaranjima.

....

17.09.2025. u 13:16 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.