penetenziagite

nedjelja, 07.09.2025.

Radionica vjetra

Što, da prostite, radi vjetar onda kada ne radi ništa? To bi, naime, možda smio upitati osamljen biciklist pod malo natmurenim nebom ponad savskih livada i strništa što harno tjera pedale ne bi li dostigao skelu kod Medsava. Vjetra niotkud; a sva sreća – baš niti sunca; pa uzaludnim biva sav trud One koja brine oko toga da te dobro namaže nekom mirišljavom kremom - kao da nedajbože ideš među gospodu a ne među dobar, običan i jednostavan puk što će već kroz koji sat zavodljivo mirisati po šaranima, žuji, bijelom luku i ljutoj paprici –a kada to naglas kažeš, dobiješ prijek pogled prije osmijeha i novi sloj mazanja. Šuti i ne pričaj gluposti, ukratko.

Ist, pit i ne radit – rekao je moj pokojni stric još valjda prije pola stoljeća za Slavjane, kako ih je on zvao, tvrdeći kako ljudima ništa drugo nije na pameti. To bi se lako dalo proširiti i na ove sada toliko aktualne festivale; navalio narod na umjetnost i fritule prezirući kuluk i otuđenje; samo kada bismo se pomirili s time da je rad uopće ikakva vrijednost, no otkad pamtim rada su svima puna usta; najčešće zato da bi jedne ljude – one malo manje vješte – drugi, oni malo vještiji tako lakše pridobili za kuluk svake vrste. No, ne valja u ovakve dane previše razmišljati o otuđenjima; guranje pedala sasvim je dovoljna količina snage na putu kojeg valja prevaliti, posebice na mjestima na kojima posvemašan izostanak vjetra stvara čudesne prizore uz slabu izmaglicu; takve da ni poslovično površan zgubidan i šnelfotograf bez ikakve ideje o prihodima - poput mene – tome ne umije odoliti, pa zastaje i slika. Hajde, nešto rukom, ali nešto i onim već pomalo mutnim objektivom duboko u sebi.

Dobro, još tamo u noći s petka na subotu dalo se naslutiti kako se taj čudak od vjetra malo ispuhao, donio nešto kiše pa otišao bezvoljno i polako preko Sljemena nad onaj nesretni grad s druge strane, a mi smo ostali tihi, pomalo pospani i napušteni gledajući kako ljudi napuštaju koncert Cinkuša pored starog bistranskog kamenoloma – i uživajući u onome što su zapravo svirali samo za nas i još desetak sličnih. Jer, znate već; fućka se mužikašima; plaćeni su po učinku a ne po publici; takvi su koncerti – koji se sviraju za petoricu ili desetoricu – zapravo nekako najpamtljiviji i najbolji.

Bratec ne kosi a Grad se beli preko Talana i Falata; nedjelja je sveta; ni vjetru se ništa ne radi, pa sam začas na skeli; sa skelarom izmjenjujem par misli o poplavama i branama uzvodno od Sevnice pa naniže, a potom još dobrih pola sata kroz guštike, šljunčare i nasipe do mjesta gdje čeka – fiš.

Što nepritomno muško marvinče tjera da u pospano nedjeljno popodne odlazi slušati narodne poskočice i mudrolije čekajući u redu za komadić masne jezerske ribetine i par žlica ljute, crvene vode? Pojma nemam; to nemojte pitati kao što ne treba pitati niti onog junaka s početka priče o tome zašto mu se na isti taj dan baš ništa ne čini.

Ili ako se čini, onda se čini da se svi pripremamo za bure i oluje koje slijede; zato prazna želuca valja u oba smjera; oglodati nekoliko ovećih kosti, ostaviti drugima bijeli, mekani kruh što su ga još prije pola stoljeća od muke i neimaštine zvali turtom; pronaći u tom mnoštvu slične sebi (jer ne trebaju nama mobiteli ni vocapovi da se dogovorimo kada je nekakav festival u pitanju) – i polako se početi vraćati kući.

Narod je dobar, običan i jednostavan; nema onog koji će opstati ako mu išta zabrani a da se tiče nerada, mahanja krpama i pjevanja – a i vjetar je očito takav; pa me pušta da i na povratku bez većih napora odradim tih petnaestak kilometara u tiho, spokojno predvečerje okupano blagošću i srećom.

A onog junaka s početka, ako ga susretnete, sami pitajte gdje bio i zašto. Tko sam ja da u njegove posle i planove zavirujem? Dosta je to da parkiram biciklina u garažu, povičem u kvinti onaj glasni „hej“ kroz hodnik, pa nanjušim kako je kritična masa obrađenih paprika i patlidžana koju sam jutros isflajšao posve pripravna za konačan obračun.

- Joj, sjajno što si došao, sad ćemo miješati ajvar, a ja idem pripremiti tegle...

... pa, utiskujući mi onakvom prljavom, znojnom i odrvenjelom od sjedišta na dvonožnom guralu meke i duge poljupce, zagrljutke i trbuholjube, odjednom u stravi – lupkajući na boso navučenim natikačama veselo naokolo kućom ritam one najljepše pjesme doma - zavapi kako nije sigurna gdje su poklopci i imamo li ih dovoljno.

Pjesma doma najrođenijeg; domoljubna himna: to je melodija poduprta ritam sekcijom tihih, sitnih i sigurnih udaraca papuče o stopalo gazdarice. Pojačava se ili slabi; ovisno o tome koliko si čega srcem priskrbio. Tko kući od muške čeljadi stigne, a gluh je na ovaj besmrtni i vječni hit, žalosna mu majka.

Bit će na koncu svega dovoljno - mrmljam jedva čujno. To čak i onaj vjetar znade; zato se mučki skriva po onim livadama ispod Jarka, da ga ne bi netko upitao za zdravlje – pomislim skidajući mokru košulju i pripremajući se za pod tuš. Snaći ćemo se i sa starim poklopcima; nisam ih uzalud cijelu zimu bacao u špajzu kao u bunar - pomirljivo velim uglas; znaš da smo stoput znali izravnavati ih pa umakati u rakiju; kad ih umočiš u rakiju, plijesan tu više nema baš nikakve šanse.

Rakija isto rane liječi; zaključujem na koncu svog izlaganja. Nema stvari koja bi tako i toliko liječila a da je muškog roda – pomislim pa se sjetim mora, kiše, žene, rakije... ovdje s druge strane sve neki azitromicini, aspirini i apaurini; ne ide dalje od početka; ne čini li vam se tako?

Jer, ako sam s tim - i sa svim ostalim mudrolijama što sam ih ovuda prosuo u godinama iza nas - u krivu, uopće nije toliko važno bismo li se oko nečega složili, koliko je važno da jedno drugo ne udaramo i ne zadajemo bol, već proletimo onkraj ramena, poput onog vjetra što se popodne skrivao po livadama, da bi već obnoć zavijorio negdje oko dimnjaka i antena.

Važno je da jedni drugima ne budemo kreteni, hulje niti zlo, već obični, jedva pamtljivi - u suštini nebitni prolaznici u pustoši okolnih staza. Namjernici-astronauti na izletu.

Svijet što nas okružuje posve je dovoljan razlog za to.