vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 24.08.2025.

Dekonstrukcija pekmeza

Čitam o braniteljima i pankericama u Benkovcu, pa nemam potrebu predugo filozofirati; ako ne možete razaznati što je ovdje jednoumlje, a što nije, a što ću vam ja.

Usporedba te situacije s Trgom i nije baš odviše spretna, jer na Trgu svake prve subote policija stoji između dviju strogo podijeljenih strana, a ovdje nije poduzeto izgleda ništa (jer inače ne bi bilo interne kontrole), pa je samo činjenica da „pravi“ muškarci po svom kodeksu ne tuku žene (barem ne tuđe i ne izvan četiri zida) spasila gospođu Vrsaljko od batina.

I tako, ako imaš problem, formiraj komisiju: Murphy jaše i dalje.

(Nemam pojma je li gospođa Vrsaljko moguće gospođica, ali neka osnovna pravila ponašanja nalažu mi da za njen bračni status ne budem zainteresiran, pa onda velim: žena može biti ili gospođa, ili ne biti. A ova jest; još kako.)

Naime, ako su ti „pravi“ muškarci u stvari zagovornici jednoumlja jer što su drugo ako su se okomili na nekakav nikome poznati alternativni festival, onda nije jasno za što su se ti ljudi zapravo borili, ako je to za što su se borili toliko krhko, jadno i ugroženo od strane nekakve šačice razbarušenih u zeleno ofarbanih pankerica.

Sačuvaj nas Bože ugroženih i higijeničara, svugdje i uvijek.

Recimo, da su se ti ljudi ponudili biti osiguranje na tom festivalu, makar i simbolično – jednu jedinu večer, pa još i čistiti za nekom slinavom balavurdijom koja sigurno ne ostavlja za sobom čisto kako je to činila neka druga (Trg u studenom devedesetišeste pometen je iza nekoliko stotina tisuća ljudi za pola sata, pitajte u gospona Jarnjaka) – oni bi svojim tijelima i dušama svjedočili što je to za što su se borili i da su u njima dekonstruirali rat jednom zasvagda, pa neka pankeri talambasaju o anarhiji i Baščaršiji koliko hoće.

Evo, čitam kako su u Zaboku branitelji organizirali nekakve pekmezijade, posadili šljive iz Virovitice jer su njihove domaće prije koju godinu propale; jel vam se ne čini da je to puno bolje? Em nisu po birtijama i kladionicama, em im još puce dojdeju pomoći kuhati pekmez (jer, da prostite na mom zastarjelom, zaostalom muškošovinističkom stavu, ali kakav je to pekmez koji nije skuhan pored mekog, bijelog, do duboko u noć pregrijanog ženskog trbuha), em im i Plenković i Milanović pošalju sponzore, poticaje i emisare. Jel nema u Benkovcu pomidora ili maraški ili lubenica, pa jel ti pankeri i branitelji nemaju baš ništa zajedničkog za raditi?

Nemate pojma gdje je Dubrava Zabočka? A tko vam je kriv što ne navijate za Zagreb pa ne pratite peti rang hrvatskog nogometa i ne prolazite nikako kroz pakao Očure i Golubovca; tamo su Medićeve bebe zadnjih godina fasovale bar pokoji hat-trick kada bi lijeni bekovi ispucavali visoke centaršuteve među mladu kuruzu i susjedove kokoši.

Mislite da sam to nešto umislio? Eto, pogledajte trailer za ovaj film dolje koji vam keljim; nije to baš ništa novo pod suncem; snimljeno je po istinitim događajima, jedino što mi kao i obično kasnimo u fazi nekih četrdeset-pedeset godina.

Ili se onaj svijet od prije pola stoljeća razlikovao od ovog po tome što su ljudi još bili ljudi i znali su pronaći nešto ljudskoga u svakome, a danas je ponor podjela takav i toliki da ga više nema tko prijeći?

Dok se vi dogovorite sa sobom; mi ostali, mi bumo navečer kraj svojih ženskih stajali i čekali da se umore i odu na pauzu, da mi možemo preuzeti miješanje pekmeza i zatvaranje tegli. Onako kako su nam to bake dopuštale dok smo još jedva bili malo veći od šparheta, pa su nas dugačke kuhače lupale po golim bradama a vreli pekmez špricao po prsima.

Pekmezi; slatki pekmezi koje bumo da prostite dekonstruirali u nekoj bijeloj zimskoj noći, kada će sve ovo ostati još samo sjećanje i kada od svega neće ostati ništa do samo još trunka slatkoće u ustima i možda pokojeg tihog i malenog osmijeha na licu.

Jer, sve ostalo će proći: i sile i plemena i institucije i ratovi i prosvjedi i dekonstrukcije; ničija do zore nije gorjela; jao onome tko u takvoj noći kad se izvana ne čuje ništa osim fijuka škure bure ne pronađe svoju trunku slatkoće i smiješka.


24.08.2025. u 17:52 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.