penetenziagite

ponedjeljak, 16.09.2024.

Razgovor, kišama usprkos

Koliko god u vremenu prije ovog trajale vrućine, zavjetovao sam se u njima sam sebi - ja ću ih koristiti za hodanje u zoru. Ionako s otvorenim prozorom pored vrabaca na trešnji ne možeš spavati dulje od pola sedam; onda se umiješ, obučeš na sebe staru majicu i kratke hlače, uprtiš u ruksačić malu flašicu vode, ceker za kruh kojeg ćeš kupiti na povratku i novčanik, pa mobitel gurneš u džep hlača i kreneš. I tako iz dana u dan, petkom i svetkom, sve dok jednoga jutra hladnoća čovjeka ne prene do kostiju a mrak ga podbode u leđa: stani, namjerniče, kuda si danas krenuo?

Na stazi kojom se krećem kao da postoji stalni raspored; istih deset ljudi susrećeš uvijek u isto doba i u istom smjeru; netko kreće ranije a netko kasnije; netko na biciklu, a netko na dvije noge, neki čak i trčeći. Staza je dovoljno široka za mimoilaženje, a prolazi već nakon kakvih kilometar kroz netaknute predjele ruba šume i livade, uz potočić što se sa sjevera spušta prema gradu. Još jučer rogoborio sam protiv njena asfaltiranja; a sad - što ću - jedan sam od rijetkih koji koriste njene blagodati, pa umjesto da po Sljemenu skupljam krpelje i hrastove stjenice, tabanam i po desetak kilometara svakog jutra.

Što su moji izleti češći, to im je i zora sve bliža; trenutke koje daruje sunce izlazeći nad šumarkom na brdu ne smije se propuštati... i tako ja, nevješt i površan snimatelj prizora odlučim jednog jutra da ću porazgovarati sa sunčevim zrakama, ali skriven, na sigurnom, iza debelih i tamnih krošanja.

Neka vam taj razgovor bude na dobro, ako ikako biti može.