penetenziagite

četvrtak, 22.11.2018.

Zlatna dolina

U ove sad već pomalo dosadne i turobne, tmurne dane sivila, magle i vlage, valja se s radošću sjetiti jednog od posljednjih toplih i vedrih dana prošlog tjedna, u kojemu sam uspio ukrasti nekoliko iznimnih sati i otputiti se uz korito jedne ne baš poznate i bliske mi rijeke. Pribavivši osnovne podatke o dolasku i smjeru putovanja (od velegrada na jug), shvaćajući da na takvim mjestima moguće remetim mir ribiča ili ljubitelja prirode sklonih osami i duljem boravku u prirodi, otputio sam se na taj put opremljen s nekoliko osnovnih stvari neophodnih za višesatni boravak u prirodi, ali i strpljenjem, no čežnjom za ljepotama koje bih, ponukan pričama dragih mi i poznatih ljudi, tamo mogao naći.
Nisam ostao razočaran.
Hodajući ustrajno i okrećući leđa buci prometnica, uznemirujućim svjetlima vozila što iz daljine prodiru kroz polugole krošnje i teškom smogu, čovjek se počne polako ali odrješito spuštati jedva primjetnom padinom punom meka lišća u dolinu na osami. Zamislite mjesto u kojemu se ne čuje baš ništa do pjeva ptica, pokojeg skoka ribe iz mirne, zelene vode i tihog jednoličnog šuma rijeke što stoljetnim koritom protječe među panjevima, brvnima i žbunjem. Okupano zlatom netom položenim na tlo, takvo mjesto doista postoji, a moja je namjera ta da pokušam djelić njegove čarolije prenijeti dalje, u čemu bi mi mogle poslužiti i ove na brzinu snimljene i obrađene fotografije.
Boreći se u sebi sa rastućim strahom od malo mi poznata mjesta, ali i neizvjesnim trajanjem pa i smjerom povratka, istodobno opijen i uznemiren prizorima predstojećeg sumraka, nastojao sam upamtiti i upiti u sebe što više spokoja te, tako čudne, zlatne doline, shvaćajući, što je vrijeme više odmicalo, da se radi o neponovljivom mjestu, sposobnom dati ti snagu i mir kao malo što.
Jasno mi je sada kako netko puno hrabriji i spretniji od mene može ovamo doći na nekoliko tjedana, ujesen rano, ili u proljeće, kada još nema previše komaraca, i kada niti vrućine niti hladnoća nisu prejake, loveći ribu i provodeći dane u osami i tišini, na mjestu na koje je – imajući u vidu sve što ti za takvo što treba - zapravo lakše doploviti kakvim malim i dobro opremljenim kanuom (pitka voda, oprema za kampiranje, odjeća…) nego li došetati, a nemoguće dovesti se, pa je samim time i prilično zajamčeno da kroz svo to vrijeme (o čemu sam slušao i svjedočenja iz prve ruke) nećeš susresti baš nikoga, do li možda nekoliko divljih konja na suprotnoj obali što dolaze napojiti se, ili čuti noću zavijanje dalekih čagljeva i roktanje kakvog radoznala vepra. Da postoje takva mjesta daleko u planinama, ili na nekim prilično dalekim rijekama kao što su Mrežnica, Kupa ili Korana (da o nekim drugim, još legendarnijim i daljim i ne pričamo), to sam se i sam uvjerio, ali da se nešto takvo dade doživjeti na desetak kilometara od prvih nebodera, e – to nisam znao.
Sve do… danas, kada je po šesti ili sedmi dan zaredom osvanulo jutro u oblaku i kada sjećanja počnu dobivati na cijeni. Ne valja zato pitati gdje je to mjesto. To mjesto, mjesto je u svakom od nas.