penetenziagite

četvrtak, 25.01.2018.

Brod

Brodovi bi trebali služiti za to da čovjek njima otputuje, ali do ovog se Broda putuje maglenom i ledenom ravnicom koja – kako jutro odmiče – počinje blistati i zasljepljivati svojom ljepotom. I dok pored nas promiču lugovi i strništa, letimo prema suncu zamišljeni i utonuli u svoje svakodnevne misli i obaveze. Osim što to podrazumijeva da kao normalno - zanemarujemo ljepote koje nas okružuju, šutnja i pospanost odjednom zavladaju vozilom koje jezdi kroz naoko jednoličan i zamoran krajolik ravnice. Krajičkom oka uočavam ptice grabljivice što sjede na stupovima ograda i – promatrajući čudne limene kutije što lete pored njih – vrebaju svoj plijen.

Kažu da ovaj dio zemlje postaje blatna pustara, u što se srećom ovaj puta nisam uvjerio. I dok ostatak ekipe slobodno vrijeme trati u kafiću u kojem od dima vidiš a od buke čuješ malo što oko sebe, po dobroj staroj navici činim ono što ne čini većina i odlazim na šetnju kroz hladno i sunčano jutro.

Srećom, vrlo brzo nabasao sam na staru tvrđavu nedaleko riječne obale, okruženu opkopima i nasipima i zaboravljenu u ovom ludom i užurbanom vremenu. Udišem ledeni zrak okupan sunčevom toplinom, vadim mobitel i snimam pod bujicom svjetla jedva gledajući u ono što je pred objektivom. Vreva grada polako nestaje, dok me obuzima spasonosna tišina koju povremeno para glasanje vrana ili lavež nedalekih pasa. Šum šljunka pod mojim nogama vodi me prema zidinama kroz nisku travu. Okrećem se oko sebe i udišem tu čudnu mješavinu spokoja i zaborava. Penjem se na nasip i gledam široku i hladnu rijeku, granicu koja odvaja ili spaja, kako se zalomi. Zadovoljan kratkom i neplaniranom avanturom, užurbano se, požurivan između dvaju fotografiranja pozivima družine, vraćam da vozila.

Da, zaista, do ovog je broda vrijedilo otputovati.