penetenziagite

četvrtak, 03.08.2017.

Mljet, povratak

Da bi se uhvatio prvi trajekt u šest ujutro iz Sobre, iz Kozarice je neophodno potegnuti već oko pet i petnaest. Sve ide po planu, pa čak i muzika sa radija, jer nas onako snene i tihe razbuđuju ili - bolje rečeno - budnim drže Dedić i Pun kufer sa balkona i Jelena Radan sa Zagrebom na oceanu. Kakav dobar izbor i kako pogodan za put i mjesto na kojem se nalazimo… teško da ću tih dvadeset minuta vožnje do Sobre isprepletenih pogledima i šutnji i uživanju ikada zaboraviti. Uspavani Mljet prožet velikim kontrastima jutarnjih jakih boja i mirisa pozdravlja i poziva na ponovni dolazak.

Uz kupnju karata srčemo prvu kavu i od obale predivna otoka otiskujemo se točno u šest. Ekipa ostaje u vozilu, a mene proganja potreba snimiti još koju, pa se nadam da nisam omanuo. Vraćajući se u auto ohlađen prilično jakom jutarnjom burom, sva sreća da potiho ponovno palim radio (kako ne bih rastjerao drijemež putnika) i na izvješću o stanju na cestama čujem da je ona prema vrhu Biokova zatvorena radi požara. Provjeravamo stanje na mobitelima i napeto slušamo vijesti, da bismo razočarani ustanovili: da, to Biokovo nam nije suđeno.

Još tamo prošle jeseni put me nanio prema Makarskoj u prvim danima listopada upravo sa idejom posjeta Biokovu, ali je vrh osvanuo u oblacima, pa se nije imalo zašto ići. Ovaj puta pogled bi bio fantastičan, ali se namjeri ispriječio požar. Neka ga, glavno da je ugašen i da nitko nije stradao, jer koliko smo čuli bilo je i evakuiranja iz kuća i zatvaranja Jadranske magistrale. Vidjet ćemo mi to Biokovo, to sada postaje neka vrsta zavjeta. Zapravo mi uglavi ostaje misao da se radi o tome kako sam oba puta planirao poći što se više može autom, u nedostatku vremena; kopka me ideja da isplaniram čitav jedan vikend sa punim usponom i silazom, ma kako to nepraktično bilo.

Ono što nas sada čeka kao nadomjestak jest prijeći nekoliko naših lijepih rijeka, pa počinjemo s Neretvom kod Rogotina, uživajući u jutarnjoj svježini i tišini. Uz vijesti o gužvama i nesrećama na autocesti, odlučujemo nakon čuvena pogleda na Skradin sa mosta preko Krke - skrenuti s autoceste već oko Benkovca, gdje ćemo na lokalnoj pijaci nabasati na predivne i jeftine maraške, kao stvorene za to da se navečer krene na pravljenje pekmeza i soka. Zanemarujemo sve prednosti jurnjave, pa polako, preko Prezida i Plitvičkih, odlazimo na obilan i povoljan ručak kod Slunja (gdje ćemo u laganoj šetnji oko Korane i na drugu stranu u Rastokama potražiti osvježenje). Konačno se odlučujemo u potpunosti bataliti civilizaciju i glavne ceste, te nakon posjeta Cetingradu izlazimo na Kupu kod Lasinje te preko Jamnice i Rakova potoka ulazimo ravno s brda preko rijek u velegrad.

Izlet na Mljet bio je jedan od najdojmljivijih uopće; vrijedan je svake kune ili trunka snage kojeg ćeš utrošiti. Uspomene su ionako ono glavno što ostaje i što je najljepše kada se koferi raspakiraju i umorno tijelo protegne na vlastitu ležaju. A Biokovo, do slijedeće prilike…