penetenziagite

subota, 15.07.2017.

Na Mljetu

Eto ga, Mljet u svoj svojoj ljepoti. Jadran kakvog ga pamtim iz ranog djetinjstva. Tišina, cvrčci, sunčani pakao i puno hlada i mora samo za tebe. Park je toliko velik da ga niti prepuni brodići turista ne mogu napuniti, jer svatko ide nekim svojim putem i nakanom, pa se u prirodi stvarno može nesmetano uživati.

Dolazimo ranije i ukrcavamo se na prvi brodić do otočića Svete Marije. Na otočiću su glavne znamenitosti stara crkva Svete Marije i benediktinski samostan iz dvanaestog stoljeća. Dah starine zaista se osjeća u čitavoj građevini koja je sjajno očuvana, dograđivana i uređivana tijekom stoljeća. Otok je malen i moguće ga je čitavog obići u kratkom vremenu, a budući da se nalazi u središtu Velikog jezera, dolazak i odlazak sa njega, kao i sam boravak na otoku pruža pogled na sve strane parka.

Nakon odmora u debeloj hladovini, odlazimo dalje brodom do pustog i prilično plitkog Malog jezera i tu prestaje vožnja a počinje pješačenje. Čitava obala obaju jezera okružena je stazom koja se velikim dijelom pruža u hladu, a omogućuje lagan iako ne baš kratak obilazak (u varijanti čitava kruga, kažu, oko dvanaestak kilometara)- Zbog mnoštva hlada je hodanje po ljetnoj žezi daleko lakše, posebno kada se ima u vidu i mogućnost da se doslovce na svakom desetom koraku spustiš par metara do same obale i osvježiš kupanjem.

Na pojedinim dijelovima uz samu obalu vodi planinarska staza, pa preporučujem svakako uzeti za obilazak jače tenisice ili gojzerice kako bi se spriječila neugodna iznenađenje u vidu uganuća gležnjeva i sličnih nevolja, posebno ako se u obzir uzmu i mogućnosti usputnih obilaska pojedinih vidikovaca, strmaca, špilja... Uživanje u bogatstvu vegetacije, osami, tišini i okruženju dviju glavnih boja (plave i zelene) neopisivo je. Na putu postoji i par restorana, sa dosta visokim cijenama, a mi radije jedemo iz ruksaka, dok u Solinama, uz plan da ćemo legendarni vidikovac Montokuc ipak posjetiti sutra, odlazimo na popodnevnu kavicu. Uz kupanje i odmor, dan završavamo uz stare rimske zidine u Polačama s pogledom na zalazak sunca, a potom se vraćamo u Kozaricu uživati u sumraku, tišini, vjetru i šumu valova. Umorni, dobrano opečeni jakim suncem, liježemo rano, gotovo već nakon večere, potpuno izdvojeni od zbivanja na kopnu i sretno nezaintersirani za njih, usnuvši sa idejom da sutra nipošto ne propustimo Odisejevu špilju i Montokuc, a ostalo što bude.