penetenziagite

srijeda, 21.06.2017.

Prag

Pored toliko lijepih, studiozno snimljenih i izražajnih fotografija Praga koje se mogu pronaći na internetu, a posebno među kolegama blogerima, posvećenih pojedinim trenucima nečijeg duljeg boravka u gradu, mojih par sličica ispadaju sasvim površnim dokumentom jednog sunčanog i vjetrovitog popodneva provedenog u šetnjama sada doista strogo kontroliranim Hradčanima, te od Vaclavskih namesti do Karlova mosta i nazad. Uspavani, sjetni i melankolični Prag kakvog pamtim otprije četvrt stoljeća, koji se u ljetnoj toplini valja polako i plovi tamnom i mutnom Vltavom kao neka davna i desetljećima netaknuta kulisa, ustupio je svoje mjesto, kao i mnogo gdje drugdje u današnjem svijetu, uređenom turističkom središtu u kojemu je gotovo svaki kvadratni metar iskorišten za neki sadržaj usmjeren na zaradu, atrakciju ili jednostavno privlačenje pažnje. Stoga osunčani vrtovi i šetnice u zavjetrini s južne strane Hradčana, zajedno sa lijepim vidicima na grad, djeluju smirujuće i opuštajuće. Čovjek ne može vratiti vrijeme, a i bolje da je tako, jer bi naprasno uređivao svijet po nekim svojim privatnim i izvrnutim mjerilima koja ne priznaju njegov protek, starenje i nadasve – vlastitu promjenu. Zadovoljni i umorni, odlazimo predvečer iz grada koji ipak ostaje u našim sjećanjima prvenstveno onakav kakvim ga pamtimo iz mladosti. Ostavljamo ga, uređenog, svježe ožbukanog i oličenog, prepunog, pomalo kaotičnog i bučnog, u svom ubrzanom kolu koje spaja ljude, običaje, jezike i kulture. Teško da ću ga ikada više vidjeti pa mi je tim lakše bilo otići iz stvarnosti u sjećanje i pohraniti ga tamo kao jednu od najljepših uspomena. A uspomene, to nisu samo mjesta i goli pejzaži, građevine i putevi; to su u prvom redu ljudi, događaji, razgovori i doživljaji; sasvim intimne, male i vedre stvari kojih ćemo se sjećati dok smo živi i koje će nas ispunjavati smislom, toplinom i radošću. Prag je, da, jedna od takvih uspomena; jedna od najdražih.