Eto, u prethodnom postu ste od nekih ljudi koji me znaju mogli čuti da sam djetinjasta. To stoji samo donekle. Znam rijetko ali ponekad biti i ozbiljna. Težak je život nas dvoličnih.

Ovih dana, sutra ako se ne varam, idem sa svojom najmlađom prijateljicom na premijeru Harrya Pottera. Šteta da već nemam djece koju bih mogla voditi na ovakve premijere i na nekoliko repriza jer „djeci nikad dosta Harrya Pottera“ ali eto, imam mlađe prijateljice, točnije ovu jednu koja je jednako blesava kao i ja ali dosta mlađa, pa svejedno ja ispadam blesaviija. Nebitno sad sve ovo, nisam o tom filmu htjela nego o jednom drugom, za malo starije, možda i ozbiljnije.

Tko je od vas čuo za Hipatiju? Someone? Anyone? Sram vas bilo. Znate li vi kako je teško naći znanstvenicu koja bi vam mogla poslužiti kao uzor? E sad znate. Ima ih toliko da ih možete nabrojati na prste jedne, eventualno ako ste feministkinja na sve prste na rukama.
Jedna od vjerojatno prvih koje bilježi povijest je Hipatija. Hipatijin otac bio je matematičar i astronom u antičkoj Aleksandriji, pa se s razlogom pretpostavlja da je dotična od oca tamo stekla obrazovanje iz područja matematike, astronomije i filozofije. Pretpostavlja se da je napisala više knjiga iz matematike a pouzdano se zna da je poučavala astronomiju i matematicu, kao i filozofska učenja Platona i Aristotela. Predavala je u Aleksandriji, a među njenim učenicima je bio i Sinesije, biskup koji je pisao o Hipatijinom znanju mehanike i tehnike demonstriranom kada mu je pomagala da osmisli hidrometar i srebrni astrolab. Sve to možete naći guglajući, doduše engleske stranice.
Iako se povjesničari ne slažu po pitanju motiva za njezino ubojstvo, navodno se svi slažu u tome da je Hipatiju zbog bogohuljenja i naprednog ateizma pod okriljem aleksandrijske neoplatonističke škole napala i ubila gomila gnjevnih kršćana. Tako da, vidite, par stoljeća tamo-vamo ništa ne mijenja – možeš ti biti pametna do zvijezda koje proučavaš i nazad, ako se nekom popu zamjeriš, najebeš, ako nikako drukčije a onda tako da ti Kaptol Inquisition (termin posudila od druga Titanika) zabrane da imaš dijete, jer danas bi ipak malo teže nahuškali gomilu gnjevnika da raščereći ženu, znanstvenicu ili nerotkinju svejedno. Ups, zastranila sam, ovo je neozbiljan blog, nikako mjesto za komentiranje ozbiljnih aktualnih pojava u društvu i prirodi.
Dakle, čitav ovaj uvod složila sam samo i isključivo zato da vam predstavim film kojemu se iz dubine duše radujem, a pretpostavljam da će u kina doći negdje meni za rođendan, kasna jesen ili možda za Božić, how lovely!
Tu Hipatiju, pametnu znanstvenicu i pronalazačicu, glumi meni hot hot hot glumica, Rachel Weisz. Sad ide red hot hot hot fotki (bar meni).


tu mi je užasno lijepa


odličan film


gotta love that British humor


Hipatija

Dakle, moja Rachel već jednog Oskara ima, a kako mi se preksinoć učinilo, za Hipatiju bi mogla dobiti još jedan. Na stranu to što mi je ona hot hot hot, mogu ja realno sagledati film i komentirati, zar ne? Agora, film se tako zove, je najnoviji film španjolskog režisera Alejandra Amenábara, koji supotpisuje i scenarij, a svi oni koji su pogledali barem jedan od njegovih filmova sada će striznuti ušima i znati da je ovo jamačno dobar film.
Agora na atipično holivudski način opisuje život ove znanstvenice kroz ljubavnu priču jednog njezina roba prema njoj a sve završava tragično, što ste do sada mogli zaključiti i meni pomalo depresivno jer nužno mi film nameće zaključak da je problem biti drukčiji, još veći problem biti drukčiji s mozgom a još veći (ne želim reći najveći) problem biti drukčija žena s mozgom.
Ako vam se zaključak ne sviđa ili vam je tema strana, probajte se veseliti filmu i zato što Rachel možete golu sagledati sa svih strana, svakom prema guštu.

Otkada stanujem u centru ljeto mi je najdraži dio godine zato što gužva odlazi nekamo na obalu a ja bez živčanoća mogu pijuckati kavu u najdražem kafiću.
Ove godine gužva ostaje ovdje, primjećujem sa žaljenjem, svi osim mog najdražeg konobara otišli su nekamo.
U moj najdraži kafić došla je nova konobarica. Srele smo se triput. Jutros me pitala: „Sori, jes ti odnekud iz Slavonije?“
Odgovorim potvrdno, na što ona naglasi da je iz Osijeka, to je Slavoncima jako bitno izgleda, naglasiti baš iz kojeg sela dolazite, u ovom slučaju grada.
Pitam je otkuda iz Osijeka, to nam je također bitno jer ima dijelova i dijelova Osijeka, pa ustanovimo da smo obje sa Sjenjaka.
„Baš smiješno, ne znam te sa Sjembe!“
Utvrdimo da sam ja već deset godina ovdje, ali svejedno me se ne sjeća a sigurno bi jer sam jako simpatična, navodno. Onda razmjenimo kućne brojeve, znamo i jedna i druga za te zgrade, ali se ne znamo osobno.
U jednom trenu je pitam koje je godište.
„Pa, devedeseto!“
Skoro sam se ugušila u kavi.
„Devedeseto?! 1990. si rođena?“
„Aha, zašt? Me znaš iz škole ili?“
Sa žaljenjem sam utvrdila da sam je te godine imala već 15.
Ne znam koja se više čudila.

Prije dosta godina, u tada još ratom poprilično zamračenom Osijeku, sjedila sam u podrumu studentskog centra u OKS-u (Osječkom klubu studenata koji je tada bio rockersko okupljalište a danas narodnjački disko) i čekala koncert Majki. Tada sam ga upoznala, mada sam mu znala glas i ugled koji ga prati. Bahata po rođenju bez problema sam se dala u raspravu o glazbi s čovjekom koji je star kao i moj otac a zna o rocku, glazbi općenito i svemu drugom daleko više od mene, ali tada sam bila mlada i sve mi je bilo lako.

***

Par dana nakon toga susreta, ponovno sam sjedila u OKS-u s ekipom s kojom sam tada izlazila. Brat je već otišao svojim putem a netko od njegove ekipe uvijek je pratio mene i cure kući nakon OKS-a. Te večeri to je bio Tuna, kojemu ovaj zadatak uglavnom nije teško padao zato što smo mu bile simpatične i zato što je radije pješačio s nama nego sjedao u auto s tipovima sumnjive vozne sposobnosti. Hihotali smo se cijelim putem nas četiri kokice i Tuna, koga smo zvale Svetac (Tuna mu nije pravo ime, već jedan drugi poznati svetac, pa zato). Malo smo brbljali pred ulazom i rastali se uz „Aj ćao, vidimo se sutra!“ jer bio je petak a izlazili smo u OKS petkom i subotom. Nisam ga nikada više vidjela.

Sutra me probudio Brat i rekao da je Tuna mrtav. Na jednoj od najprometnijih osječkih ulica udarilo ga je neko ogromno vozilo, par minuta nakon što smo se rastali, a pronašli su ga pred zoru nekih 40km daleko od grada, u kanalu kraj ceste. Taj netko ga je udario na pješačkom prijelazu, ustanovio da je ranjen ali ne i mrtav, utovario ga u kamion, odvezao daleko izvan grada i bacio u kanal uz cestu u nadi da nikada za to neće odgovarati. I nije. Do danas ga nisu pronašli. Da ga je taj netko samo odvezao u 3 minute udaljenu bolnicu, koja mu je bila na putu, pa ga tamo izbacio i onda pobjegao, danas bi bio živ. Da je pozvao hitnu, tada kada je izašao pogledati što je ostalo od dečka kojega je udario, Tuna bi danas bio živ. Tako kažu. Moram li vam naglasiti koliko puta sam otada u glavi vraćala film, naš put od OKS-a do moje kuće, glupava inzistiranja moga oca na tome da me nekto prati kući jer je grad pun kriminalaca koji me žele silovati, razgovor pred mojim ulazom i moj prehlađeni mjehur zbog kojega nisam s Tunom brbljala još sat vremena nego sam praktički otrčala gore… i krvavu fleku na cesti koju nitko nije oprao barem tjedan dana.

***

Ponovni susret s Darkom dogodio se prije par godina u Tvornici, kada sam već živjela u metropoli. Predstavila me Kika a on me na njezino oduševljenje prepoznao, po očima navodno, ali i lako pamtljivom prezimenu. I tada smo raspravljali o glazbi i pomalo o slikarstvu. Ponovno bahata kakva jesam, pokušala sam mu pojasniti da je jadna zemlja u kojoj je najjači rock sastav svira duže nego sam ja živa a pričalo se i o naivnoj umjetnosti za (ne)naivce koja mi također nikada nije bila jasna ali sam je spremna zagovarati kao hrvatski brand. Duga priča. Puno ljepše i smislenije o Darku će ovih dana nesumnjivo pisati kolege kritičari i stručnjaci, slučajem okolnosti i žuti mediji, pa ćete čitati o njemu kao stručnjaku za sve i svašta, eruditu… meni ostaju uspomene na njega, na druženja po koncertima i nastupima i tako rijetke kavice s curama.

Spletom okolnosti u Varaždin nisam išla i bolje da nisam. Uz jutarnju kavicu na vijestima sam čula što se dogodilo i instinktivno sam otrčala u zahod i povratila. Ne razumijem. U ovih desetak i više godina našla sam načina razumjeti kako se svakome može dogoditi da pod gasom sjedne za volan nadajući se najboljemu, napravi neko sranje i pobjegne… to je valjda neki zaštitni mehanizam, ne znam kako bih to protumačila, ako pobjegnem, to se nije dogodilo… ali da nakon triježnjenja, buđenja ili osvještavanja ne odeš u policiju i kažeš što se dogodilo, daš neki epilog, neki smisao ljudima koji su ostali ranjeni i tužni nakon nesreće… to ne razumijem. Ne razumijem kako netko na tuđoj nesreći može nastaviti život i graditi sebi sreću.

I ne idem na Patti večeras. Nju valjda neće zgaziti pa će biti prilike. Želim se doma nažderati špageta, gledati tv, plakati u jastuk i zaspati da ovaj jebeni dan konačno završi.

Ne razumijem otkud ovolika frka i pljuvanja po budućoj nam premijerki?!
Ajmo objektivno, gospođa je pametna, školovana, elokventna, stručna u nizu područja, uporna, radišna i odana svojim idejama.
Dobro ajde, premijerka je postala zaobilaznim putem, dobivši vlast u nasljeđe. Da je to barem neko nasljeđe pa da nam je svima čast što ga je dobila, nego ovakvo nasljeđe koje bih svatko normalan odbio uz „Ne, hvala, ni drugi put.“
Ne vjerujem čak ni da je to lakši način od izlaska na izbore. Ja ne bih gutala ta govna kojih se ona nagutala u proteklih 10 godina od ovog sebeljubiva Grmalja ili pokojnog Gargamela ni pet minuta, a da ne spomenem ostale likove s kojima je godinama sjedila za okruglim stolom. Dajte si zamislite sjednice s jednim Kalmetom, Milinovićem i Šukerom ili ne daj Bože ručak s njima, jebate, ja bih pobjegla glavom bez obzira. Ili da se sretnete s Hebrangom u jednom od uskih saborskih hodnika?! Pa meni bi se jajnici otkoturali niz stube od straha.
I tako godinama... kad god je sranje, ajmo Jadranka, potegni nas iz govana. Zašto je onda čudno ovo sada? I ti kaoti nabrzinu skupljeni potpisi podrške? Pa sami HDZovci ne bi inače glasali za ženu da situacija nije takva kakva jest - situacija u državi skoro ista kao devedesetih, koalicijska vlada nesposobna, treba je održat prividno funkcionalnom, nema više varanja i izvlačenja na loše nasljeđe komunizma ili Račanove vlade, nezaposlenost raste, turizma praktički nema, BDP u minusu više nego ja, što je koma, zaduženost nikad veća, a čak nas i vanjski neprijatelji ponovno napadaju sa svih strana.
Tako čega se mogla prihvatiti samo žena, najiskrenije to mislim, dovoljno luda, dovoljno odana i dovoljno mazohistična za tako nešto unaprijed osuđeno na propast. Ako izdrži do mog rođendana (vaga sam), svaka joj čast.
Nije mi jasno zašto čak ni feministkinje ne staju u njezinu obranu. Pa nije li ovo situacija za koju su se borile od stoljeća sedmog? Žena premijerka, juhuuuuuuuuuu, žena šefica stranke, jeeeeeeeeeeee, desne stranke, isusemojbožeeeeeeeeee!
Ajmo žene, podržimo Jadranku! I meni je tata kupio auto, stric ostavio svoje stripove a bivši dečko ostavio trihomonas, pa nije sramota što je njoj Ivo ostavio državu.