Prije dosta godina, u tada još ratom poprilično zamračenom Osijeku, sjedila sam u podrumu studentskog centra u OKS-u (Osječkom klubu studenata koji je tada bio rockersko okupljalište a danas narodnjački disko) i čekala koncert Majki. Tada sam ga upoznala, mada sam mu znala glas i ugled koji ga prati. Bahata po rođenju bez problema sam se dala u raspravu o glazbi s čovjekom koji je star kao i moj otac a zna o rocku, glazbi općenito i svemu drugom daleko više od mene, ali tada sam bila mlada i sve mi je bilo lako.
***
Par dana nakon toga susreta, ponovno sam sjedila u OKS-u s ekipom s kojom sam tada izlazila. Brat je već otišao svojim putem a netko od njegove ekipe uvijek je pratio mene i cure kući nakon OKS-a. Te večeri to je bio Tuna, kojemu ovaj zadatak uglavnom nije teško padao zato što smo mu bile simpatične i zato što je radije pješačio s nama nego sjedao u auto s tipovima sumnjive vozne sposobnosti. Hihotali smo se cijelim putem nas četiri kokice i Tuna, koga smo zvale Svetac (Tuna mu nije pravo ime, već jedan drugi poznati svetac, pa zato). Malo smo brbljali pred ulazom i rastali se uz „Aj ćao, vidimo se sutra!“ jer bio je petak a izlazili smo u OKS petkom i subotom. Nisam ga nikada više vidjela.
Sutra me probudio Brat i rekao da je Tuna mrtav. Na jednoj od najprometnijih osječkih ulica udarilo ga je neko ogromno vozilo, par minuta nakon što smo se rastali, a pronašli su ga pred zoru nekih 40km daleko od grada, u kanalu kraj ceste. Taj netko ga je udario na pješačkom prijelazu, ustanovio da je ranjen ali ne i mrtav, utovario ga u kamion, odvezao daleko izvan grada i bacio u kanal uz cestu u nadi da nikada za to neće odgovarati. I nije. Do danas ga nisu pronašli. Da ga je taj netko samo odvezao u 3 minute udaljenu bolnicu, koja mu je bila na putu, pa ga tamo izbacio i onda pobjegao, danas bi bio živ. Da je pozvao hitnu, tada kada je izašao pogledati što je ostalo od dečka kojega je udario, Tuna bi danas bio živ. Tako kažu. Moram li vam naglasiti koliko puta sam otada u glavi vraćala film, naš put od OKS-a do moje kuće, glupava inzistiranja moga oca na tome da me nekto prati kući jer je grad pun kriminalaca koji me žele silovati, razgovor pred mojim ulazom i moj prehlađeni mjehur zbog kojega nisam s Tunom brbljala još sat vremena nego sam praktički otrčala gore… i krvavu fleku na cesti koju nitko nije oprao barem tjedan dana.
***
Ponovni susret s Darkom dogodio se prije par godina u Tvornici, kada sam već živjela u metropoli. Predstavila me Kika a on me na njezino oduševljenje prepoznao, po očima navodno, ali i lako pamtljivom prezimenu. I tada smo raspravljali o glazbi i pomalo o slikarstvu. Ponovno bahata kakva jesam, pokušala sam mu pojasniti da je jadna zemlja u kojoj je najjači rock sastav svira duže nego sam ja živa a pričalo se i o naivnoj umjetnosti za (ne)naivce koja mi također nikada nije bila jasna ali sam je spremna zagovarati kao hrvatski brand. Duga priča. Puno ljepše i smislenije o Darku će ovih dana nesumnjivo pisati kolege kritičari i stručnjaci, slučajem okolnosti i žuti mediji, pa ćete čitati o njemu kao stručnjaku za sve i svašta, eruditu… meni ostaju uspomene na njega, na druženja po koncertima i nastupima i tako rijetke kavice s curama.
Spletom okolnosti u Varaždin nisam išla i bolje da nisam. Uz jutarnju kavicu na vijestima sam čula što se dogodilo i instinktivno sam otrčala u zahod i povratila. Ne razumijem. U ovih desetak i više godina našla sam načina razumjeti kako se svakome može dogoditi da pod gasom sjedne za volan nadajući se najboljemu, napravi neko sranje i pobjegne… to je valjda neki zaštitni mehanizam, ne znam kako bih to protumačila, ako pobjegnem, to se nije dogodilo… ali da nakon triježnjenja, buđenja ili osvještavanja ne odeš u policiju i kažeš što se dogodilo, daš neki epilog, neki smisao ljudima koji su ostali ranjeni i tužni nakon nesreće… to ne razumijem. Ne razumijem kako netko na tuđoj nesreći može nastaviti život i graditi sebi sreću.
I ne idem na Patti večeras. Nju valjda neće zgaziti pa će biti prilike. Želim se doma nažderati špageta, gledati tv, plakati u jastuk i zaspati da ovaj jebeni dan konačno završi.
Post je objavljen 13.07.2009. u 18:45 sati.