Orionova (iz)maglica

30.05.2004., nedjelja

Lov u mutnom

Za početak službena vijest: "Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" upozorava danas građane, vlasnike mobitela, da ne nasjedaju na SMS poruke u kojima im se nudi nagrada od 5000 kuna ako u roku od 24 sata nazovu broj 008821388867 s fiksnog telefona jer je riječ o prijevari i nečijem pokušaju da na račun lakovjernih na brzinu ostvari pozamašan profit." i dalje... " "Potrošač" ističe da se prema njihovim informacijama taj "magični" broj 008821388867 nalazi na listi MOBILE SATELITE SERVICEA i svi oni koji ga pokušavaju nazvati za jednu minutu razgovora platiti će 44 kuna + PDV. Dakle, 53,68 kuna za minutu razgovora, a obećanu nagradu nikada neće dobiti. " U travnju su bile slične stupidne poruke u stilu:"imate tajnog obožavatelja, ako želite doznati tko je to nazovite 0088...." Ja jednostavno ne mogu vjerovati da ima dovoljan broj onih koji su toliko naivni, ili toliko usamljeni da mogu nasjesti na ovaj prljavi trik. Stigla mi je, naravno, ona o tajnom obožavatelju, pukla sam od smijeha, kao, na kanarskim otocima ili negdje na pacifiku je moj obožavatelj, pa onda ja još moram napraviti prvi korak. He he... Svakako. :-)

- 14:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.05.2004., petak

Veliko srce

Danas me dijete pitalo o smrti. "Mama, mora li svatko tko se rodio umrijeti ili postoji netko tko nikad nije umro?" Nošena inercijom šoka koji me u tom trenutku zdrmao, naglim sam trzajem povukla crvenu crtu, umjesto oko ruba gornje usne, skoro do uha. "Otkud ti sad takvo pitanje?" panično pokušavam dobiti na vremenu, nadajući se da ću ga protupitanjem zbuniti ili demotivirati. Al mali se ne da. "Sanjao sam da sam umro". U, jebote, ovo je već nož ravno u majčinsko srce. Migoljim općenitim frazama: "Dijete moje, to je tako daleko da nema smisla sad pričati o tome. Jednom kad budeš star, kao baka, onda umreš..." "I, nema te više?" "Pa ima, ali na nekom drugom mjestu" "Na kojem?" "Pa na kojem si bio prije nego što si postao mamin najdraži dječak..." "A gdje je to?" Budući da nisam formalno religiozna osoba, oduvijek sam nastojala izbjegavati one spike o nebu, najviše zbog toga da dijetetu ne uvaljujem sve one dogme o kazni, paklu i ostalim shitovima. "Kakvo je to mjesto, mama?", i ja skužim da sam upala u svoju vlastitu retoričku zamku. "Nije ti to baš neko mjesto..." počnem se ja još više uvlačiti u filozofsko kvantnofizikalnu zamku. Kako ću nešto što ne znam objasniti ni samoj sebi objasniti četverogodišnjem djetetu??? "...to ti je više nekako nečije veliko srce u kojeg svi stanemo. Svi ljudi na zemlji, životinje i biljke, jer to je jedno jako, jako veliko srce. I onda, kad se poželimo malo poigrati, izađemo na neko vrijeme iz tog srca i budemo nečije dijete ili mama. Pa se poslije, kad nam postane dosadno igrati se, vratimo..." veli mama-filozof. "I zločesta djeca?" pita mamino pametno. "I oni" "A zašto je maloj seki tako brzo dosadila igra?" .......

- 21:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.05.2004., srijeda

SAD IL NIKAD

Pomakni se s mjesta pomakni se s mjesta mrdni guzicom ...mantram ja tako posljednjih nekoliko dana pokušavajući napraviti jedan krupniji životni rez ali, priznajem nemam muda (što je, inače, biološka činjenica), ali u socijalnom smislu, iza leđa me ziher smatraju beskompropisnom bitchketinom I tako ja kalkuliram jel bolje ovo il ono, ak povučem kraljicu na lovca, hoću li dobiti topom po pješaku, iako mi, ponizno priznajem, strategija nikad nije bila jača strana. Treba li žena uopće donosit neka važne životne i financijske odluke u vrijeme dok ju peru hormoni? Ili bi ih trebala ležerno prepustiti svom mužjaku, partneru i životnom suputniku po načelu nošenja hlača? Riječ je o mom životu, mojoj jebenoj odluci i nošenju posljedica eventualnog zajeba... ne znam ne znam ne znam A u petak mi je dead line...

- 21:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

...

Sve više me spopadaju sumnje i pitam se: jeli moja duša odista moja? Ili sam samo san Svemira i Kreacije, Boga, whatever... Hodajući i misleći san koji si umišlja da je sam sebe izmislio pokušavajući postati ono što bi htio biti... A, u stvari, samo bi trebao biti ono što jest. Ovo je zato jer sam naletjela na novi blog čiji me sadržaj bacio u dubinu. Sebe.

- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2004., utorak

vampirologija

Inače sam ljubitelj kratkog pisanog izričaja. No...s druge strane, katkada me teško zaustaviti u verbalnim vratolomijama i retoričkim perverzijama kojima, s vremena na vrijeme, tlačim svoje bližnje. Doživljavam to kao svojevrsni obrambeni mehanizam, ponajviše od onih koji me pokušavaju ugnjaviti svojim "svakodnevnim jadikovkama". Danas je, tako, jedna kolegica na poslu počela sa svojim uvijek istim pričama o svom dečku koji je muči, gazi, ne poštuje, tlači... Osim što ne razumijem mazohizam takve vrste kod žena koje uporno ostaju u takvim shit vezama, naporno mi je slušat nekog tko do te mjere ne cijeni sebe, da ni od mene ne može dobiti ni mrvicu poštovanja, a bogami ni sažaljenja. E sad, kako sam iskreno stvorenje koje se, ni kad treba, ne može praviti da nekog sluša, rafalnom paljbom obrušila sam se na njen patnički lik drhturavog glasa, jer, jebomebog, ako takvi ljudi nisu najveći žderači tuđe energije, vampiri koji koriste onu najlukaviju "ja sam jadan" tehniku. Naravno da su se svi uokolo zgrozili (a osobito oni koji su - zagrizli, nepovratno se uecali na I'm poor sindrom) spopadajući me, te kako mogu, nju takvu jadnu, s hrpom problema, tugaljivu, bla bla, još napasti?! Te, gdje mi je srce, duša i tko zna još koji organ koji bi trebao biti na pladnju ovoj bogomoljki tuge i usplahirenosti koja NE ŽELI riješiti probleme, jer joj i te kako odgovara da, zahvaljujući njima, over and over, izaziva tuđu pažnju i sućut. Odjebala sam i njih. Ionako me drma jak PMS... I sad vi meni recite, k'o tu nije normalan...?!

- 15:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.05.2004., ponedjeljak

?

Dolaze mi golubovi na prozor. Virkaju unutra, u sobu, a onda se dugo, dugo maze kljunovima. Jesu li golubovi cijeli život monogamni?

- 00:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

hrač... pljuc

Šetam ja tako bespućima blogerajske zbilje i uživam gutajući pametne, duboke, britke, iskrene i duhovite blogarije. Nagazim i na poneki - zijev zijev, pa na poneki plitak, mlitav ili polu-prazan. Pa i na raznolike ironično pljuvačke komentare pride, ispod... Pa se pitam zašto neki ljudi pod svaku cijenu moraju zaljepit na blog, k'o na čelo, svoje jebeno mišljenje? Svaki blog je izraz nečije duše, bića, stvorenja i osobe koja ima pravo blogirat što i koliko hoće, i ne obraćat pažnju na opake komentare kritičara koji joj žele potkopat samopouzdanje. Jer, kako vidim, nakon nekih idiotskih opaski neki su blogeri utihnuli, ili barem debelo prorijedili postanje. :-( Šteta. Zašto ljudi sve pretvore u natjecanje i borbu? Pa ovaj multikulturalni blogeraj je zanimljiv i živ baš zato jer ga stvaraju tako različite osobe, različitih iskustava, stilova izražavanja. Čak i kad pišu o istom - različito je. I baš je u tome svo bogatstvo ove blogerske zajednice. I zato, čemu prosipati proljev po onome što vam nije blisko, dovoljno duhovito, ni pitko? Takva vrsta egocentrizma trebala bi se prerasti već oko šeste godine. Nisam klerik ali ovaj citat odlično mi se uklapa u ono što želim reći, a to je: "Ne sudi ako ne želiš da ti bude suđeno"

- 00:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2004., subota

Suspicious mind

Jebeš odnos ako postoji i mrvica sumnje... Možda sam socijalni perfekcionista, možda pomalo i emocionalni mazohista, ali kad osjetim tračak nepovjerenja u pogledu (ili bolje reći - u okretanju glave i izbjegavanju tog istog pogleda) mog životnog suputnika, imam potrebu za radikalnim potezima. Već se vidim kako kupim pinkl i odlazim, odlazim... Idelistički sam to postavila otprilike ovako: vjerujem ti, vjeruješ mi, vjerujemo si, i to ne isključuje neka područja. U qurac i muška ljubomora, posebno ona potiha koja se ispoljava šutnjom i nadrkanošću, gdje ja onda satima moram ispipavat što ne valja. Moj ručak ili njegov pos'o... A onda ispadne da mu nije pravo što me kolega s posla usput povezao doma. Ma neee, bilo bi bolje da sam dopješačila ili se gužvala u znoju grackog prijevoza. Onda bi NJEMU bilo srce na mjestu, a to valjda vrijedi dva-tri friška kurja oka na mojim stopalima. S druge strane, ja ne bi imala ništa protiv da njega doveze doma kakva plavuša s posla jer, kako sam pročitala na jednom od meni dragih blogova: previše sam tašta da bih bila ljubomorna. Jebeš, ako želi umočit, umočit će, slik'o se ili ne. Ja tu ne mogu ništa. Ustvari mogu, napucat ga nogom u guzicu ako ga uhvatim. Ako ga uhvatim. A što ga imam i hvatat? Mor'o bi mi se nacrtat nataknut na plavušu da povjerujem u to. Jer mu jebeno vjerujem. Pa onda, nije li idiotski unaprijed dramiti oko nečeg što se, vrlo vjerojatno, neće ni dogoditi? Pokvari mi dan... sjebe inspiraciju i ubije svaki entuzijazam... I eto, kad voliš budalu sama si sebe unaprijed sterala u qutarz. Najsmješnije mi je što se, jedan dio mene, i dok ovo pišem, smijucka. Drago mu je... After all...

- 14:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.05.2004., četvrtak

akustika ponora

Ljudi... Prazna sam. Ništa ovih dana ne uspjevam istisnuti iz sebe pa vegetiram. I bauljam kroz dan s osjećajem polusna, anestezije iz koje nikako da se probudim. Imam osjećaj kao da stojim ukopana na mjestu, a oko mene se sve kreće svjetlosnom brzinom, i jedva da uspijem uhvatiti poneku sličicu nekog događaja. Čini se da je vrijeme stalo, a istovremeno, teče brže no ikada. Nepovratnom entropijom sve oko mene poprima sve grublje i grublje obrise, bore, sjene, i propada u crne rupe, ili je to možda maternica ženke kakvog svježe oplođenog sisavca... I krug se nastavlja...

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2004., nedjelja

Sms ovulacija

Imam jednu ružnu naviku. Mrzim voditi evidencije, zapisnike, podsjetnike, a najviše zaokruživati crvenom bojom dane na kalendaru ;-). Zato mi je sms usluga računanja plodnih i (navodno) neplodnih dana došla kao kec na deset. I tako se ja prijavim na plivazdravljenešto pa me svako malo obavještavaju o stanju i kretanju mojih jajnih stanica. Divim se ženama koje po milistupnju povišene temperature znaju kad ovuliraju jer, ja, priznajem, nemam blage veze kad mi je poslijednji put trebao Allways, a ne još se baviti tim sitnim detaljima o tome što se događa "između" onih dana u mjesecu. I tako mi danas stiže sms: "Ulazite u razdoblje najveće plodnosti. Ako želite izbjeći trudnoću, na vrijeme poduzmite mjere zaštite. Ako ne, opustite se..." Pada mi na pamet kako to smješno zvuči kod dama koje nemaju u posjedu kakav stalan komad mesa. Kao...opusti se, opusti se. Ona se opusti. Kad ono - ništa. Pa se idući mjesec opet opusti...opušta... i opet ništa... hehe

- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2004., subota

Ipak se kreće

Buddha je nekoć rekao kako su svi opisi stvarnosti samo privremene pretpostavke, a Schopenhauer da svaka istina prolazi kroz tri faze prije nego što postane priznata: najprije je ismijavaju, potom je opovrgavaju i na posljetku smatraju očitom. U duhu ljudske vrste je potreba za prihvaćanjem od strane čopora kojem pripadaju. Ipak, crne ovce uvijek su mi bile najdraže. Zbog njihove kreativnosti i individualizma, i jer će čak i po cijenu izopćavanja iz grupe ostati svoji. Zašto su ljudima crne ovce toliko iritantne? Bit će da je to stoga što se masa pakleno boji uzburkavanja ustajale vode njihovih kolektivnih obrazaca mišljenja i vjerovanja, a na "zastrašivanje pameću" uvijek se odgovara - silom. I tako sam ja danas stala na stranu jedne crne ovce riskirajući javni linč i strmoglavljivanje u nemilost od strane onih kojima hijerarhijska uzvisina omogućava pišanje po tuđim glavama. Unatoč tome što mi je moj savjetnik, ljubavnik i životni suputnik dobronamjerno savjetovao nemješanje, i liniju srednjeg puta (što sam ja protumačila kao: ak te ko i jebe, pravi se da uživaš) ipak nisam odoljela nagonu. Dobar je to osjećaj, ljudi, poput kamikaza koje ne jebe ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost, ni posljedice. Kao da povučete neku čudnu i jaku energiju, perverzno čekajući njeno oslobođenje, pa kud, kako i kome puklo. Istina koju su danas ismijali, prije ili kasnije postat će činjenica. A debili to uopće ne kuže. Ko ih jebe.

- 20:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.05.2004., srijeda

Blues...

Danas sam nekako tugaljivog raspoloženja. Ustvari, ne toliko tugaljivog...već više nekako sjetno-utopističkog. Možda je bolje ne čitati novine i ne slušati vijesti jer uvijek se dogodi nešto što me razbuca u sto komadića i natjera na razmišljanje o tome koliko je život zapravo krhak i koliko toga uzimamo zdravo za gotovo. Drage ljude, zdravlje, krov nad glavom... A ustvari cijelo vrijeme tiho negdje u sebi trebali bismo biti zahvalni što smo baš tu gdje jesmo i što imamo to što imamo. Ali neee, oholi čovjek toliko razmišlja o onome što nema a što bi volio imati, da jednostavno ne vidi sve te male sitne stvari, gotovo blagoslove, čiju vrijednost spozna tek kad neku od njih nepovratno izgubi. I zato sam se danas (smjerno i ponizno) odlučila zahvaliti na svemu što imam, ma kako to privremeno bilo (morate priznati da je i ono dugo tek - privremeno jer jednom ga više neće biti). Potaknuta tim i takvim iskustvima (kojih sam se, zabog profesije kojom se bavim, naslušala uvijek u onoj formi tipa: e da sam samo stigla reći /mami,tati.../ da ih volim prije nego što sam ih izgubila)odlučila sam biti zahvalna danas, i mogu vam reći da je dobar osjećaj to osvjestiti sad, u ovom trenutku, jer, zahvaljujući toj spoznaji, u svemu možeš još više uživati, sve ti se čini još vrijednijim i dražim. Žao mi je ljudi kojima ostaje tek gorak okus sjećanja na ono (ili onog) što više nemaju, jer sigurno je bolna i teško pada frustracija nemogućnosti vraćanja vremena unatrag. Nije ni čudo što je najgora kletva ona: dabog da imao pa izgubio, uz dodatak: dabog da imao, a ne znao da imaš, pa izgubio... Javila sam se stoga dragim ljudima i malo se s njima pomazila :-). Jer, nikad se ne zna, uvijek netko može otići bez pozdrava, uključujući i mene, a ja ne želim da neke sitne pizdarije utječu na moju ljubav prema meni dragim ljudima. Iako, priznajem, počinjem raditi na tome da ih (a i vas nevidljive škiljane) što više uključim u svoje love-vibes, pa čak i ponekog "neprijatelja"... Teško je, ali ne i nemoguće. Jednom mi možda čak i uspije :-).

- 20:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.05.2004., utorak

Velikom se večeras nije posrećilo...

...pa se prijeti otimanjem laptopa ili zaključavanjem na sigurno, što dalje od napasti zbog koje je večeras izvisio. Iako...obećala sam, al sam se zablogirala i ne dižem guzicu već 4 sata. Zbog čega se njemu spustio a da se nije pošteno ni dig'o. Bojim se da ne otvori svoj blog. Incognito. Pa da počne istresat sve najgore o meni. I na taj način mi pokvari pokušaje da se javno pokažem boljom nego što jesam :-). Pljuga. I droga :-)

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

(Lijep si) Ko povrat poreza :-)

Vratili mi, janjičari državni, dio preplaćenog poreza i odma sam, sva sretna, Velikom rekla da mi je danas baš lijep ko povrat poreza. Nije mu u prvi mah bila jasna digresija a meni se nije dalo objašnjavat. Nekad, jednostavno, prihvaćam inferiornost uma mog Velikog, što, naravno, obilato nadoknađuje svojim Velikim :-). Pa smo tu nekako egal. Ko i svako žensko, odma sam ga odlučila potrošit' da ne moram poslije razmišljat, ili da Veliki u međuvremenu ne smisli neki važan dio koji mu hitno treba za auto. A kad smo kod toga, može li mi netko od muškića objasniti - je li za izbijanje bolcne iz kirnera neophodna uporaba radapcigera ili je ajnzacovanje moguće izvesti špathrajznom? A?

- 20:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Puuuštaj vodu! I diži dasku!

Evo, ak mi se javi muškarac koji uredno i redovito podiže dasku prije male nužde, odma cijeli svoj blog posvećujem hvalospjevima njemu. Moje dosadašnje istraživanje pokazalo je žalosne rezultate. Naime, prosječno, pet od deset muškaraca nikad uopće ne diže dasku, jedan se sjeti naknadno pa mu se ne da vraćat, a četvorica ne samo da ju ne dignu, već ju toliko zapišaju da se smrad mokraće osjeti u krugu od dvadesetak metara. Kad ste u kućanstvu s tri muškarca, i pokušavate male muškarce na vrijeme odgojit dasko-podizački, odmah se pojavljuje vaš Veliki muškarac kako bi im objasnio da je podizanje daske prije pišanja papački, pederluk živi i da ne želi da mu sinovi cijeli život budu papci, što će se, po logici Velikog, iz aviona vidjeti već po podizanju daske na mjestima gdje drugi mužjaci u nedostatku pisoara olakšavaju mjehur na sjedačkim wc-ima. Zanimljiva je logika Velikog kako je njegova mokraća zapravo cool i, ak volim njega, trebale bi mi bit drage sve njegove izlučevine. Pa bi valjda već na sam pogled na žute kapljice i fleke trebala spontano svršit' (:roll:). Ili ih brižno pokupiti palomom i spremit za uspomenu. U herbarij. Pardon, bestijarij :-).

- 19:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Kako se skinuti s nikotina...?

huh... ne znam događa li se i vama (ovisnicima) da kad vidite sve one bljutave slike pušačkih pluća i ostalih organa (koji ionako na tacni izgledaju bljak bili "pušački" ili ne) da redovito prebacite program, uporno se izbjegavajući suočiti s činjenicom da je vrlo kretenski uvlačiti u pluća sav taj katran i ostala sranja. Nekako sam si zabrijala teoriju da pušim jer sam sisavac kojeg je majka relativno rano maknula s mliječne pipe, pa to nesvjesno kompenziram ovom ružnom ovisnosti. Druga teorija je kud i kamo prizemnija i glasi: bolje da zapalim, nego da dam otkaz (jer se nekad toliko iznerviram na poslu da mi malo nedostaje da odem po radnu knjižicu). Pušači mjere vrijeme drugačije i po načelu: evo samo još jednu pljugu zapalim, pa idemo. Osim toga, što je kava bez pljuge, i obrnuto :-). Čitam neki dan: stanovnici ove zemlje prestaju pušit tek kad se razbole. Jebote, koji razlog! Logika mi govori: ak si se sjebo, sjebo si se, jebeš popravljanje kad te stignu posljedice. I zato, odo zapalit...

- 19:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Zdravlje je najvažnije

- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nije me stra'

- 18:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #