Ljudi... Prazna sam. Ništa ovih dana ne uspjevam istisnuti iz sebe pa vegetiram. I bauljam kroz dan s osjećajem polusna, anestezije iz koje nikako da se probudim. Imam osjećaj kao da stojim ukopana na mjestu, a oko mene se sve kreće svjetlosnom brzinom, i jedva da uspijem uhvatiti poneku sličicu nekog događaja. Čini se da je vrijeme stalo, a istovremeno, teče brže no ikada. Nepovratnom entropijom sve oko mene poprima sve grublje i grublje obrise, bore, sjene, i propada u crne rupe, ili je to možda maternica ženke kakvog svježe oplođenog sisavca...
I krug se nastavlja...
Post je objavljen 20.05.2004. u 21:21 sati.