Buddha je nekoć rekao kako su svi opisi stvarnosti samo privremene pretpostavke, a Schopenhauer da svaka istina prolazi kroz tri faze prije nego što postane priznata: najprije je ismijavaju, potom je opovrgavaju i na posljetku smatraju očitom.
U duhu ljudske vrste je potreba za prihvaćanjem od strane čopora kojem pripadaju. Ipak, crne ovce uvijek su mi bile najdraže. Zbog njihove kreativnosti i individualizma, i jer će čak i po cijenu izopćavanja iz grupe ostati svoji.
Zašto su ljudima crne ovce toliko iritantne? Bit će da je to stoga što se masa pakleno boji uzburkavanja ustajale vode njihovih kolektivnih obrazaca mišljenja i vjerovanja, a na "zastrašivanje pameću" uvijek se odgovara - silom.
I tako sam ja danas stala na stranu jedne crne ovce riskirajući javni linč i strmoglavljivanje u nemilost od strane onih kojima hijerarhijska uzvisina omogućava pišanje po tuđim glavama. Unatoč tome što mi je moj savjetnik, ljubavnik i životni suputnik dobronamjerno savjetovao nemješanje, i liniju srednjeg puta (što sam ja protumačila kao: ak te ko i jebe, pravi se da uživaš) ipak nisam odoljela nagonu. Dobar je to osjećaj, ljudi, poput kamikaza koje ne jebe ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost, ni posljedice. Kao da povučete neku čudnu i jaku energiju, perverzno čekajući njeno oslobođenje, pa kud, kako i kome puklo.
Istina koju su danas ismijali, prije ili kasnije postat će činjenica. A debili to uopće ne kuže. Ko ih jebe.
Post je objavljen 15.05.2004. u 20:54 sati.