Niš ne kužim...
Taman kad pomislim da će ljude opametiti neki znakovi i znamenje i da će na vrijeme popraviti ono što se popraviti da, uvjerim se da većina njih beznadežno spava...
Dakle, kad se razboliš to je znak da nešto ne valja. Ili ždereš lošu hranu, ili ždereš sebe pa tijelo trpi, dok ne klekne. Al ne, većina kad se to dogodi misli: jebiga, nisam im'o sreće, zakrpat će me i idemo dalje... po starom...
I tako moja dobra prijateljica uporno ima iste probleme i nekako mi se čini da troši moje vrijeme kukajući i kenjkajući, a, s druge strane, ništa ne poduzima kako bi si pomogla. I onda si ja mislim: paše li njoj zapravo sva ta silna pažnja koju, takva "bolesna" (kao iliti navodno) dobija, or what?!?! Naravno, većina toga na što se žali ionako je više umišljeno, i to na najperfidnije hipohondrijske načine. Njoj je valjda sumnjivo i što joj je krv crvena...??? Te sumnjiv joj je zeleni iscjedak iz dojke, još sumnjiviji žuti iz, jelte... Osjećam kako bi njene umišljene bolesti uskoro mogle prijeći na mene u stvarnom obliku, ili je, bar dio hipohondrijskih sindroma, već tu...
Zbog svog zdravlja, mislim da ću od nje uskoro, i generalno, - dići ruke ...
Post je objavljen 11.05.2004. u 19:11 sati.