Danas me dijete pitalo o smrti.
"Mama, mora li svatko tko se rodio umrijeti ili postoji netko tko nikad nije umro?"
Nošena inercijom šoka koji me u tom trenutku zdrmao, naglim sam trzajem povukla crvenu crtu, umjesto oko ruba gornje usne, skoro do uha.
"Otkud ti sad takvo pitanje?" panično pokušavam dobiti na vremenu, nadajući se da ću ga protupitanjem zbuniti ili demotivirati. Al mali se ne da.
"Sanjao sam da sam umro". U, jebote, ovo je već nož ravno u majčinsko srce. Migoljim općenitim frazama:
"Dijete moje, to je tako daleko da nema smisla sad pričati o tome. Jednom kad budeš star, kao baka, onda umreš..."
"I, nema te više?"
"Pa ima, ali na nekom drugom mjestu"
"Na kojem?"
"Pa na kojem si bio prije nego što si postao mamin najdraži dječak..."
"A gdje je to?"
Budući da nisam formalno religiozna osoba, oduvijek sam nastojala izbjegavati one spike o nebu, najviše zbog toga da dijetetu ne uvaljujem sve one dogme o kazni, paklu i ostalim shitovima.
"Kakvo je to mjesto, mama?", i ja skužim da sam upala u svoju vlastitu retoričku zamku.
"Nije ti to baš neko mjesto..." počnem se ja još više uvlačiti u filozofsko kvantnofizikalnu zamku. Kako ću nešto što ne znam objasniti ni samoj sebi objasniti četverogodišnjem djetetu???
"...to ti je više nekako nečije veliko srce u kojeg svi stanemo. Svi ljudi na zemlji, životinje i biljke, jer to je jedno jako, jako veliko srce. I onda, kad se poželimo malo poigrati, izađemo na neko vrijeme iz tog srca i budemo nečije dijete ili mama. Pa se poslije, kad nam postane dosadno igrati se, vratimo..." veli mama-filozof.
"I zločesta djeca?" pita mamino pametno.
"I oni"
"A zašto je maloj seki tako brzo dosadila igra?"
.......
Post je objavljen 28.05.2004. u 21:23 sati.