Orionova (iz)maglica

28.06.2004., ponedjeljak

Smrt na cesti

Strašno. Ne mogu vjerovati da ljudima i svoj i tuđi život tako malo vrijede. Jer, kako drugačije objasniti sva ta divljanja, kršenja najvažnijih pravila pri brzini od sto i nešto na sat i svakodnevne smrti na našim cestama. Počinjem bit paranoična kad se sjetim puta na more koji ću ja morati odvoziti jer, htio ne htio, u svakom trenutku možeš biti žrtvom kakvog manijaka koji u zavoju pretječe šleper preko duple pune crte. Imajući valjda povjerenje u svoje sposobnosti, kockarsku sreću, božju providnost ili tko zna što? Ma znate, jebe mi se ak se neko hoće zakucat u drvo pri punoj brzini jer ga je ostavila žena ili jer ga šef yebe ili zato što mu život generalno sucks, ali mi je prestrašno to što se ti i takvi olako kockaju s tuđim životima. Koji će nam kuratz rat kad preko 300 ljudi pogine u nepunih 6 mjeseci?! Treba po tom sebičnjačkom mentalitetu vozačke nekulture raspalit žestokim novčanim kaznama, ma treba to sve pozatvarat, poslat na goli otok, treba maknut ubojice s autocesta. Što prije i pod hitno!

- 20:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.06.2004., srijeda

black is black, I want my baby back

Jesam li ja zapravo muškarac zarobljen u ženskom tijelu? Nisam vjerovala da je moguće popušit toliki bed nakon ispadanja. Toliki da mi ni do čega nije bilo. Pa ni do onog. Ma, i da je, ionako od onog mog niškoristi. Ni blog nisam pisala, ni ručak kuhala, samo me majčinski nagon održao na životu. Al, aj dobro, i to je prošlo, iako... ovih dana uredno izbjegavam pogled na 2. program HRT-a jer me niš više ne zanima, ni ko je prošo, ni ko je koga natuk'o, ni ko se s kim sastaje dalje... Crnilo i mrak. Nisam normalna. Zadesilo me ono po čemu sam najviše pljuvala, sve ove godine. Postala sam ovisna o uspjehu jebene nacionalne vrste, razmišljajući totalno nekritički u odnosu na njene realne mogućnosti, opravdavački i navijački tražeći provlačenje kroz iglene uši. Ma ja sam jebeni muškarac sa sisama...

- 21:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.06.2004., petak

o nogu i blogu

Pa da. Da imam pišu, i uz malo pive, sigurno bih se večeras osjećala: haj, mozak baj baj! Velika je to stvar, drage moje, da se repka ne da naguzit tamo nekim europskim prvacima koji su, jedva nekako, ušićarili dva gola. Prvi, zahvaljujući nesretnoj okolnosti, a drugi - nepažnji i gluposti. Sve u svemu, spremna sam dočekati pražnjenje mog milog mužjaka, prvo sa svojim plemenskim istomišljenicima, a onda, ak nešto ostane, i na meni :-). I ja sam zaslužila večeras poneki gol iz jedanaesterca. Jer, u vrijeme kad budemo (toplo se nadam) "guzili" Englesku, moj mili, ni kriv ni dužan, jadan i bidan, kod mene ima "crveni karton". Btw. skužila sam kako podići gledanost vlastitog bloga: što više komentiraj tuđe. Ostavim ja tako dvi tri riči na meni simpa blogovima i odjednom, na start counteru vidim klikove s tog bloga (a kako vidim, ima "nas" i u Burundiju). Kritičari kad tad postanu popularni ;-).

- 00:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.06.2004., utorak

Najvažnija, navodno sporedna, stvar na svijetu (a nije sex)

Kaže stara poslovica: ako ne možeš protiv neprijatelja, pridruži mu se! I tako sam se ja pridružila mom mužiću u gledanju EP-a i, priznajem, navukla sam se. Štoviše, nakon onih 0:0 ispoljavala sam klasične simptome lagane depresije. Bezvoljno sam bauljala stanom, splasnutog entuzijazma, ali na sreću, nepotrošeni adrenalin mog zakonskog mužjaka koji se trebao ispucati u nekim mužjačko čopornim aktivnostima nakon očekivane pobjede, ostao je meni na raspolaganju. Zahvaljujući njegovom - uvijek spremnom, dragi me uspio dignuti pa sam brzo zaboravila na tugu i jad ;-).

- 13:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.06.2004., petak

Game over

Kako prihvatiti tuđi odlazak...? Znate na kakav odlazak mislim. Onaj konačni. Svuda uokolo nailazim na strah, gotovo paniku od same pomisli na vlastiti odlazak, jednom u nekoj hipotetičnoj budućnosti. Zapravo... imam neku svoju teoriju i briju da su ljudi zapravo zločesti jer se duboko boje smrti... Ne žele o njoj razmišljati, ona se uvijek događa drugome i stalno nekako žive u čudnoj iluziji da se njima neće dogoditi. Svi će ostali umrijeti, ali ja ne, misli svatko duboko u sebi, u nekom skrivenom kutku svoje mentalne intime, u kojoj sam sebe možeš uvjeriti i u one najluđe stvari. Čovjek se, gotovo očajno, nada da je tome tako. Jer ne zna što bi zaista mislio o tome kad bi se, nekim slučajem, odlučio iole ozbiljnije pozabaviti tom činjenicom. Živi u nadi, cijelo vrijeme gledajući druge kako odlaze na razne ugodne i manje ugodne načine. Ali tvrdoglavo se drži vlastite glupe iluzije, umjesto da se, od početka suoči s tom jednostavnom činjenicom. Ali ne, lakše je ono što možeš danas, ostaviti za sutra, prekosutra, godinu kasnije, dvadeset godina kasnije...sam kraj života... kada to postane toliko očito da uzmaka nema. Čovjeku je toliko nezamisliva pomisao na prestanak kontinuiteta svijesti, toliko se boji nepostojanja da će sve učiniti kako bi si, što je moguće dublje, lobotomizirao mozak i oslobodio ga svjesnog razmišljanja o vlastitom nestanku sa scene... no kad-tad će na ekranu osvanuti: game over Sigurna sam da oni koji su smrt potpuno prihvatili, i to ne samo kao intelektualnu činjenicu, mogu zaista uživati život... Oni hodaju s njom u društvu, drže se za ruku, vole je na neki, drugi bi pomislili pomalo perverzan način. Ne prave se da je ne vide, da je nema samo zato što se boje s njom suočiti puno prije nego što im se ona dogodi. To su pravi ljubitelji života. I njegovi najveći poštovatelji...Oni nikada neće uništavati tuđi život. Za njih život ima cijenu, a ona se ne mjeri strahom od vlastitog umiranja.

- 22:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.06.2004., utorak

M & M

Bojim se odrasti, rekla je ona svojoj mami, na dan kad je napunila trideset. Mama je šutjela. Možda zato što se i ona godinama prije bojala. Pa je s vremena na vrijeme malo varala praveći se da je odrasla. Sjetila se kako su, zahvaljujući svim simptomima odraslosti, neki nasjeli na tu mimikriju. Pa je s vremenom zaboravila na to da se samo pravi da je odrasla. I sad joj njeno odraslo-neodraslo dijete dolazi s istim strahom a ona, izdajica, poslijednja je koja joj može dati savjet vrijedan neodrastanja. Osjeća se postiđeno jer je izdala, pogazila i bacila u blato sva obećanja o ne-odrastanju koja je dala sama sebi netom prije nego što je postala mama. Ako odrastem, izgubit ću samu sebe u nekoj novoj «ja» koja mi se možda neće svidjeti, kaže ona svojom mami koja vrlo dobro zna što znači izgubiti se do te mjere da se više nikada ne možeš naći, jer, s vremenom, sve si manje svjestan tog gubitka. Pa ni ne tražiš više... Na to je mama sjela, zapalila cigaretu, stavila naočale, i počela čitati novine. U trenutku je zaboravila o čemu su pričale.

- 20:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.06.2004., subota

prevelika sreća

...nije dobra. Ne zato što naginjem depresiji, već zato jer smo jebena bića kemije i molekula koja svako iskakanje iz ravnoteže mogu doživjeti raspadom sustava. Uvjerila sam se u to. Ali kako biti cool a najradije bi iskočio iz kože i uskočio u tuđu. Od sreće. Moje drago biće došlo je s dalekog puta. Promjenilo se. Zrači. Vidim da je sretan. I zadovoljan. Pa mi toplo oko srca. Djelovala sam mu možda malo histerično, usplahireno, jer sam imala potrebu stalno ga diruckati i čačkati, dragati i držati svoju ruku na dragoj mu glavici. Ali sam vidjela, ispod oka, kako se moje drugo milo i drago biće, moj partner, prijatelj, ljubavnik i suprug, nervozno meškolji na stolici i s vremena na vrijeme, ovlaš nasmije osmjehom broj šest. Najučtivijim iz svoje ponude. Kako mu objasniti da, muška budala, nema nikakvog razloga za ljubomoru. Stigao je moj brat :))))

- 17:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2004., petak

- 11:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.06.2004., utorak

Weather And Time

Kako god okrenem, vrijeme me gazi... Postajem sve osjetljivija na promjene tlaka, vlage i sličnih pizdarija, kao kakav babac :roll:. Da sam u Dalmaciji to bi još bilo ok, ali na kontinentu takvu vrstu osjetljivosti okolina smatra pomalo neurotičnom... Pred kišu osjećam kako padam u bed, a kad pljusne dodje mi da istrčim van na tuširanje (što bi, definitivno izazvalo pažnju ne samo cijelog naselja, već i novinara lokalnog lista) s rukama podignutim u vis, kako bih bosih nogu šljapkala po lokvetinama i lokvicama. Spontana, neartikulirana cika i vriska obavezni je dio pražnjenja ovakve vrste. Ili možda punjenja?! Civilizacija je ubila ljudsku spontanost... A ono drugo vrijeme (zašto u hrvackom jeziku ne postoje dvije riječi za vrijeme i vrijeme) nekako još držim pod kontrolom. Na način da se pravim da ne prolazi uopće. Bacam grbu na ...godišnjicu mature, jer, priznajem, smeta me kad netko moj, uvijek mlad duh (HA HA), sudi po godinama tijela. Kao ono: ona ima trideset i nešto, ziher nije za zajebanciju i nepodopštine. Kao srednjoškolka mislila sam da su ovi s preko trideset babci, a oni s pedesetak i nešto jednom nogom u... A onda sam upoznala jedno stvorenje od šezdesetak čiji je duh bio mlađi od pola moje generacije. Žena je bila hodajuća mudrost. I mislim da je bila mudra od trenutka od kada se rodila. Vesela, duhovita, spontana, dinamična. Moj idol. I dan danas se sjećam kad mi je rekla da ljudi počnu starjeti u onom trenutku kad im ovaj svijet postane dosadan, nezanimljiv, isuviše predvidljiv. Dok god postoji djetinja želja za otkrivanjem i istraživanjem, ushićenje učenja nečeg novog, entuzijazam i žar, mladost te nije napustila. Umro si kad sve to umre. Ili, bolje reći, nepovratno odrastao.

- 20:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #