Orionova (iz)maglica

22.07.2004., četvrtak

U strahu su velike oči

Nevjerojatno koliko je strah moćan. Nafutrana svim onim vijestima o prometnim nesrećama, slikama masakriranih tijela u sudarima u kojima se meso u nemjerljivom djeliću sekunde sljepljuje s limom, kad je trebalo putovat od metropole do Istre, u meni se probudio zec. Kukavica i trtaroš. I skoro sam odustala da sama sebe nisam ispljuvala do tih granica da se nikad više ne bih mogla pogledati u oči u slučaju posezanja za alternativom tipa bus ili vlak. Ne znam što mi je. Valjda me jebu statistike poput onih: mlado ludo i brzo, ili - pijano, drogirano, nadobudno i brzo. Vozim godinama ali u posljednje vrijeme strah me do te mjere preplavio da sam se uhvatila kako, linijom manjeg otpora, razmišljam o vješanju ključeva o klin. Pa si velim: svi ionako umiru, prije ili kasnije (a to je već dublja filozofija :-) ). Istraumirani glasić u glavi ima spreman odgovor: da da, al ako može ja bih - bezbolno, ili što manje bolno i traumatično. I tako sam se nekoliko dana borila s tim paranoidnim strahom i, na kraju mu junački odlučila pogledat u oči. Tresem se ko prut, sjedim ukočeno k'o kreten, zvjeram na sve retrovizore, tješeći se mišlju da ak mi je to zadnje putovanje u životu, so be it! Na kraju, kad sam stigla na odredište drmala me blaga temperatura nekoliko sati kao posljedica postšoka i pretrpljenog stresa. Ne prepoznajem se, stvarno. Jel moguće da nas, što smo stariji, strah sve više dere?! Prionemo za ovaj mali život k'o pijavice i ne damo se otrgnuti. A ovi mladi, s 21., 22., kockaju se s njim na svakom trenutku, precjenjujući svoje sposobnosti, njegovu vrijednost, tuđe živote... Huh... odo si napravit ledeni Nescafee...

- 19:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.07.2004., nedjelja

odmoriste

- 17:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2004., subota

LJETOOOO

Veselim mu se samo zato jer se imam prilike maknuti s mjesta na koja odlazim svaki dan, na kojima moram uvijek gledat iste likove. Naravno, neke drage likove vodim sa sobom jer ne bih mogla zamisliti ni jedan dan a da ih ne vidim ;-). Malo me jebu te ozonske rupe, ne zato jer me pere paranoja, već zato jer mi sunce nije toliko drago kao nekad. Mrzim popratne pojave višesatnog prženja na suncu, crvenu, bolnu, suhu kožu, temperaturu koja mi odma skoči na 39 C. Kao da se tijelo brani od napasti i pretjerivanja u nečemu što je, već desetljećima tako in. Mislim da ću se držati hlada i pročitati onih 5,6 knjiga koje sam pripremila za gutanje u komadu, a ne onako, s prekidima, stranicu po stranicu. Mašem nevidljivim batrljkom od repa od silne sreće. Usput ću, zahvaljujući motoroli, "zalijepit" nešto od doživljaja. Osim... ako bude previše dobro, onda se neću ni javljat već ću sebično guštat, a znatiželjnike zadovoljit nešto kasnije. Očekujem dobar seks, dobru hranu, dobro ljenčarenje, dobru bevandu, jer, ništa manje od dobrog ne može proć. Iako, kad bi, bar nešto od toga bilo veličanstveno, mislim da bih imala materijala za blog za cijelu zimu. :-) Uživajte. Mah mah

- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2004., srijeda

USPJELO!!!

- 17:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

mobblog

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2004., subota

Blogoapstinencija

Protekli tjedan uhvatilo me blogoapstiniranje. Ustvari, apstinencija je bila prisilna jer sam doživjela virusne napade s nekoliko strana koji su uspjeli probiti sve čuvare i tjelohranitelje na ulazima. Nije pomogo ni ruski antivirusni program unatoč svim preporukama u stilu kako su rusi među najboljim hakerima i probijačima šifri pa je logično i da im je antivirusni program (koji inače skviči k'o svinja ili k'o nogom nagaženi štakor kad naleti na nešto sumnjivo) zakon, kad ono... Smola. Od tada me počela hvatat paranoja da mi neko viri u sadržaj računala, kopa po mojim tajnama, slikovnim materijalima i službenim tekstovima. Pa su mi ugradili Firewall koji skoro svakih nekoliko desetaka sekundi prijavljuje potencijalni upad. Zaista ne mogu vjerovati da neki tamo klinac u Moskvi ili Tokiju nema pametnijeg posla nego se probat ubacit u komp žene i domaćice kako bi gleduckao što ona to ima u My Documentsima, ili joj uvalio kakvo sranje. Moj me životni suputnik umiruje riječima kako će ti i takvi prije ić upast u sustav kakve banke ili velike firme kako bi tamo napravili nered. Iz čiste objesti. Ili materijalnih interesa. No poznato je kako smo mi žene više manje sve paranoične. Zato od sad šetam internetom zamaskirana, ne ostavljam nigdje mailove, passworde, ne daj bože kreditne kartice, imena bivših ljubavnika :-). Nikad se ne zna. Ovaj svijet je već ionako postao selo gdje svatko o svakome može doznati sve što ga zanima. Jebote, stvarno sam u vlasti jebenog straha, čitam se i ne mogu vjerovati... A Johnny Štulić je nekad davno odlično opisao (opjevao) paranoju... bježimo u noć paranoja...

- 21:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #