Kako god okrenem, vrijeme me gazi...
Postajem sve osjetljivija na promjene tlaka, vlage i sličnih pizdarija, kao kakav babac :roll:. Da sam u Dalmaciji to bi još bilo ok, ali na kontinentu takvu vrstu osjetljivosti okolina smatra pomalo neurotičnom... Pred kišu osjećam kako padam u bed, a kad pljusne dodje mi da istrčim van na tuširanje (što bi, definitivno izazvalo pažnju ne samo cijelog naselja, već i novinara lokalnog lista) s rukama podignutim u vis, kako bih bosih nogu šljapkala po lokvetinama i lokvicama. Spontana, neartikulirana cika i vriska obavezni je dio pražnjenja ovakve vrste. Ili možda punjenja?!
Civilizacija je ubila ljudsku spontanost...
A ono drugo vrijeme (zašto u hrvackom jeziku ne postoje dvije riječi za vrijeme i vrijeme) nekako još držim pod kontrolom. Na način da se pravim da ne prolazi uopće. Bacam grbu na ...godišnjicu mature, jer, priznajem, smeta me kad netko moj, uvijek mlad duh (HA HA), sudi po godinama tijela. Kao ono: ona ima trideset i nešto, ziher nije za zajebanciju i nepodopštine.
Kao srednjoškolka mislila sam da su ovi s preko trideset babci, a oni s pedesetak i nešto jednom nogom u... A onda sam upoznala jedno stvorenje od šezdesetak čiji je duh bio mlađi od pola moje generacije. Žena je bila hodajuća mudrost. I mislim da je bila mudra od trenutka od kada se rodila. Vesela, duhovita, spontana, dinamična. Moj idol. I dan danas se sjećam kad mi je rekla da ljudi počnu starjeti u onom trenutku kad im ovaj svijet postane dosadan, nezanimljiv, isuviše predvidljiv. Dok god postoji djetinja želja za otkrivanjem i istraživanjem, ushićenje učenja nečeg novog, entuzijazam i žar, mladost te nije napustila.
Umro si kad sve to umre. Ili, bolje reći, nepovratno odrastao.
Post je objavljen 01.06.2004. u 20:04 sati.