Kako prihvatiti tuđi odlazak...? Znate na kakav odlazak mislim. Onaj konačni.
Svuda uokolo nailazim na strah, gotovo paniku od same pomisli na vlastiti odlazak, jednom u nekoj hipotetičnoj budućnosti. Zapravo... imam neku svoju teoriju i briju da su ljudi zapravo zločesti jer se duboko boje smrti...
Ne žele o njoj razmišljati, ona se uvijek događa drugome i stalno nekako žive u čudnoj iluziji da se njima neće dogoditi. Svi će ostali umrijeti, ali ja ne, misli svatko duboko u sebi, u nekom skrivenom kutku svoje mentalne intime, u kojoj sam sebe možeš uvjeriti i u one najluđe stvari. Čovjek se, gotovo očajno, nada da je tome tako. Jer ne zna što bi zaista mislio o tome kad bi se, nekim slučajem, odlučio iole ozbiljnije pozabaviti tom činjenicom. Živi u nadi, cijelo vrijeme gledajući druge kako odlaze na razne ugodne i manje ugodne načine. Ali tvrdoglavo se drži vlastite glupe iluzije, umjesto da se, od početka suoči s tom jednostavnom činjenicom. Ali ne, lakše je ono što možeš danas, ostaviti za sutra, prekosutra, godinu kasnije, dvadeset godina kasnije...sam kraj života... kada to postane toliko očito da uzmaka nema.
Čovjeku je toliko nezamisliva pomisao na prestanak kontinuiteta svijesti, toliko se boji nepostojanja da će sve učiniti kako bi si, što je moguće dublje, lobotomizirao mozak i oslobodio ga svjesnog razmišljanja o vlastitom nestanku sa scene...
no kad-tad će na ekranu osvanuti:
game over
Sigurna sam da oni koji su smrt potpuno prihvatili, i to ne samo kao intelektualnu činjenicu, mogu zaista uživati život... Oni hodaju s njom u društvu, drže se za ruku, vole je na neki, drugi bi pomislili pomalo perverzan način. Ne prave se da je ne vide, da je nema samo zato što se boje s njom suočiti puno prije nego što im se ona dogodi. To su pravi ljubitelji života. I njegovi najveći poštovatelji...Oni nikada neće uništavati tuđi život. Za njih život ima cijenu, a ona se ne mjeri strahom od vlastitog umiranja.
Post je objavljen 11.06.2004. u 22:55 sati.