O-da životu!

Zagreb, 05.09.2020.
dan koji će zauvijek ostati zapisan na mojoj životnoj crti
kao osobni proboj u istini,
ono što zapravo i jesam, čemu težim.
Ono što živim privatno, poslovno, širim ruke,
srce, zagrljaj svijest,
Prenosim to na svoju djecu, okolinu, bližnje, dalje, na ljude.
Dozvolite mi da budem čovjek-samo to!
Ne želim živjeti i potvrđivati neosnovanu paniku i strah,
podjelu na ljude za maske i bez maske,
netoleranciju, manipulaciju.
Ne želim spavati budna,
ne vidjeti otvorenim očima i ne želim distancu među ljudima
jer čovjek je socijalno biće,
a socijalizacija temelj psiho fizičkog zdravlja.

Nisam ovdje da bih ikoga razuvjeravala, dapače!
Razumijem da ima straha, panike, bolesti, mjera, zakona.
Razumijem da se netko boji,
da je oprezan zbog svog slabog imuniteta,
narušenog zdravlja.
Ne osuđujem ičije emocije, prihvaćam.
Isto tako želim vjerovati da se i mene prihvaća
te razumije jer mislim drugačije.
Neću pisati niti razglabati o nauci, struci,
medijima, doktorima, pacijentima...tu nema kraja.
Moji postovi i inače pozivaju na ljudskost,
nisam za dijeljenje ljudi na osnovu ičega.
Ja to ne pišem,živim svakodnevno.
Jer želim živjeti mir,
učim to svoju djecu i želim im ostaviti takav svijet.
Pa makar samo oko sebe, nas, iako,
krug se širi.
Jer smo hrabri jer nismo sebični
jer ostavljamo zemlju u nasljeđe,
svoje potomke, njihove potomke...

Medijsko neosnovano širenje laži, straha, panike...
jedan je od razloga zašto smo se okupili na trgu
pod parolom Festivala -LJUBAV, MIR, SLOBODA.
Mi nismo prosvjednici, nismo naslilnici, sektaši,
ljudi smo koji ne želimo
sadašnjost niti budućnost otuđivanja jedni od drugih,
ne prihvaćamo novo normalno jer ako prihvatimo,
sadašnjost lako prelazi u budućnost
te će nepovratno nenormalno postati naša realnost.
Ne želimo distance, odluke iz panike,
manipuliranje brojkama
o smrtnosti epidemije kojoj nema lijeka,
a ljudi sami od sebe ozdravljaju.
Ne želimo fokus na jednoj epidemiji
koja je zaustavila sve druge bolesti
te stavila na čekanje one koji nemaju vremena čekati
jer su im tegobe i liječenja neodgodivi!
Rasuđujemo svojom glavom između
činjenica i informacija kojima nas se svakodnevno bombardira.
Također, mjerama prevencije koje ne drže vodu,
a svi to zdravo razumski znamo,
no većina zbog straha i panike ne želi,
ne može dublje promišljati.
Razumijem, prihvaćam.
Razumijete li i prihvaćate li vi mene
jer drugačije mislim,
a struka i nauka također to potvrđuju?

U jednom trenutku u sam sinovima poslala video
baš kada se pričalo o djeci,
svjedočanstva roditelja kojima je ova panika otežala život
s njihovim borbama i bolestima.
Mlađi sin mi je poslao poruku „Moramo li još nositi maske?“
Tu sam zaplakala,
kao i puno puta u subotu
,od siline emocija, zgažene ljudskosti, dostojanstva ,zdrave pameti....
To je već bolest današnjice protiv koje se borimo-ljubavlju, mirom, slobodom.
Moji sinovi su ponosni na mene,
jedino njihov komentar mi je bitan.

Oznake: Festival Slobode