|
Ranojutarnje zvono poštara na vratima i pozdrav na odlasku da se vidimo zadnji put u ovoj godini,
iako nisam sigurna u to, odzdravljam i vraćam se u krevet,
a sat vremena kasnije ponovno isti zvuk.
Na vratima, umjesto poštara, mužev prijatelj kojeg pozivam da uđe pa ćemo ga skupa čekati uz kavu.
Iznenadim se kako uz naglo ustajanje bez svojih rituala, nisam odglumila dobrodošlicu i veselje.
To sam ja.
Ove godine sam usvojila puno lijepih navika,
a jedna od mudrijih je zahvaljivanje i meditacija u krevetu.
Tako započinje i završava moj dan.
Svjesno time dajem prednost pozitivi i dižem si vibraciju.
Naravno da nekad nesvjesno i padnem, ali ne sviđa mi se više to stanje.
Pola života sam kukala i glumila žrtvu, život smatrala neprijateljem,
sad je red na drugu polovicu kvalitetnog života.
Život se potrudio izbrusiti me, uzela sam najgore od svoje jadnosti i postala svoja junakinja.
Mužev prijatelj je prešao na drugog operatera, pomažem mu mijenjati kartice,
zovemo govorni automat slušamo muziku na čekanju i prolazimo uobičajene torture.
Niti to mi ne ide na živce, unatoč jutarnjem buđenju na „ho ruk.“
Došao i muž pa se otisnuli oni put metropole u pokušaju prodaje starog, kupnje novog auta.
Muž mi kaže da se pozdravim jer auto možda više neću vidjeti.
Služio mi je, tu je zbog mene, ali više od te emocije za hrpu lima nemam.
Oslobodila sam se tih gluposti.
Još samo da se oslobodim stare papirologije i ugovora po ladicama...
Mislila sam u novu godinu ući bez tih tereta,
ali ne volim ultimatume, pogotovo ne od same sebe.
Ego sve više kapitulira, pokazuju to i divni odnosi .
Tek što sam ispratila dečke, zove me prijateljica da bi njih tri došle do mene.
Vrijeme je od kuhanja, ali kako propustiti ovo divno druženje pozitive i smijeha.
Iako je zima, parkirala sam nam četiri stolice na komadić sunca pred mojom novom dvoranom,
postiskala gumbiće na aparatu za kavu, vodi za čaj i dočekala cure.
Velike osmijehe i zagrljaje, uljepšala je velika, puna košara poklona za mene.
„A kad si nam dobraaa!“ pa krenu suze koje zaustavim uz riječi da su i one meni dobre
i da ovo što imamo niti jedan poklon ne može platiti.
Zahvalim i preostalih pola sata prođe u ćakuli, pijačici, smijehu, mudrim savjetima.
To je dio ekipice s kojom idem na jogu i one su se odlučile posebno zahvaliti meni ,kao vlasnici prostora,
uz to što smo skupile novce i kupile poklon za našu instruktoricu joge.
To ćemo joj dati sutra i iznenaditi je nakon treninga.
Što mi još treba uz opet i opet ponovljenu izjavu jedne od njih da joj je joga promijenila život.
Ne znam koliko je bitno naglasiti da je to samohrana majka koja je odgojila sina
koji se netom osamostalio, a još ima kćerku od šesnaest.
Ženica koja je preboljela rak dojke, terapije, zračenja,ostala bez kose ...i evo je sada ovdje.
Kaže, uvijek je htjela negdje nešto za sebe, ali djeca mala pa bolest...i evo je ovdje, sretna i ispunjena.
Ona u mojoj, ja u njenoj priči.
Ovaj prostor, dvorana, da je samo zbog nje napravljena, isplati se.
Ove godine, dakle, uz dvoranu za osvještavanje i predivne sadržaje koje u njoj nudimo,
meni je u život ušlo puno, puno novih divnih ljudi.
Ljudi koji se međusobno inspiriraju, bodre.
Dvorana gdje teku suze u potocima, od čišćenja, tuge, sreće, ganutosti, zahvale.
Prostor gdje skupljamo svoje ostatke, lijepimo ih suzama, sušimo smijehom, začinjavamo plesom,
širimo granice istežući se jogom, punimo pluća dubokim udisajem, izdisajem izbacujemo negativno.
Ove godine, na njenom kalendarskom kraju ,samo okrećem novu stranicu i nastavljam svoju misiju.
Ovo sam ja, ove godine za cijeli život.
Cijeli život u godinama kalendarskim koji ne omeđuje, samo
postavlja granice na papiru, ali ne i u glavi.
Ove godine i ovdje, u povjerenju, pisanju, čitanju, komentiranju.
Hvala dragi blogeri. Hvala drago uredništvo.
Svako dobro vam želim na kraju ove godine, za iduću godinu i cijeli život!
|
