petak, 30.12.2016.

Ove godine


Ranojutarnje zvono poštara na vratima i pozdrav na odlasku da se vidimo zadnji put u ovoj godini,
iako nisam sigurna u to, odzdravljam i vraćam se u krevet,
a sat vremena kasnije ponovno isti zvuk.
Na vratima, umjesto poštara, mužev prijatelj kojeg pozivam da uđe pa ćemo ga skupa čekati uz kavu.
Iznenadim se kako uz naglo ustajanje bez svojih rituala, nisam odglumila dobrodošlicu i veselje.
To sam ja.
Ove godine sam usvojila puno lijepih navika,
a jedna od mudrijih je zahvaljivanje i meditacija u krevetu.
Tako započinje i završava moj dan.
Svjesno time dajem prednost pozitivi i dižem si vibraciju.
Naravno da nekad nesvjesno i padnem, ali ne sviđa mi se više to stanje.
Pola života sam kukala i glumila žrtvu, život smatrala neprijateljem,
sad je red na drugu polovicu kvalitetnog života.
Život se potrudio izbrusiti me, uzela sam najgore od svoje jadnosti i postala svoja junakinja.

Mužev prijatelj je prešao na drugog operatera, pomažem mu mijenjati kartice,
zovemo govorni automat slušamo muziku na čekanju i prolazimo uobičajene torture.
Niti to mi ne ide na živce, unatoč jutarnjem buđenju na „ho ruk.“
Došao i muž pa se otisnuli oni put metropole u pokušaju prodaje starog, kupnje novog auta.
Muž mi kaže da se pozdravim jer auto možda više neću vidjeti.
Služio mi je, tu je zbog mene, ali više od te emocije za hrpu lima nemam.
Oslobodila sam se tih gluposti.
Još samo da se oslobodim stare papirologije i ugovora po ladicama...
Mislila sam u novu godinu ući bez tih tereta,
ali ne volim ultimatume, pogotovo ne od same sebe.

Ego sve više kapitulira, pokazuju to i divni odnosi .
Tek što sam ispratila dečke, zove me prijateljica da bi njih tri došle do mene.
Vrijeme je od kuhanja, ali kako propustiti ovo divno druženje pozitive i smijeha.
Iako je zima, parkirala sam nam četiri stolice na komadić sunca pred mojom novom dvoranom,
postiskala gumbiće na aparatu za kavu, vodi za čaj i dočekala cure.
Velike osmijehe i zagrljaje, uljepšala je velika, puna košara poklona za mene.
„A kad si nam dobraaa!“ pa krenu suze koje zaustavim uz riječi da su i one meni dobre
i da ovo što imamo niti jedan poklon ne može platiti.
Zahvalim i preostalih pola sata prođe u ćakuli, pijačici, smijehu, mudrim savjetima.
To je dio ekipice s kojom idem na jogu i one su se odlučile posebno zahvaliti meni ,kao vlasnici prostora,
uz to što smo skupile novce i kupile poklon za našu instruktoricu joge.
To ćemo joj dati sutra i iznenaditi je nakon treninga.
Što mi još treba uz opet i opet ponovljenu izjavu jedne od njih da joj je joga promijenila život.
Ne znam koliko je bitno naglasiti da je to samohrana majka koja je odgojila sina
koji se netom osamostalio, a još ima kćerku od šesnaest.
Ženica koja je preboljela rak dojke, terapije, zračenja,ostala bez kose ...i evo je sada ovdje.
Kaže, uvijek je htjela negdje nešto za sebe, ali djeca mala pa bolest...i evo je ovdje, sretna i ispunjena.
Ona u mojoj, ja u njenoj priči.
Ovaj prostor, dvorana, da je samo zbog nje napravljena, isplati se.

Ove godine, dakle, uz dvoranu za osvještavanje i predivne sadržaje koje u njoj nudimo,
meni je u život ušlo puno, puno novih divnih ljudi.
Ljudi koji se međusobno inspiriraju, bodre.
Dvorana gdje teku suze u potocima, od čišćenja, tuge, sreće, ganutosti, zahvale.
Prostor gdje skupljamo svoje ostatke, lijepimo ih suzama, sušimo smijehom, začinjavamo plesom,
širimo granice istežući se jogom, punimo pluća dubokim udisajem, izdisajem izbacujemo negativno.
Ove godine, na njenom kalendarskom kraju ,samo okrećem novu stranicu i nastavljam svoju misiju.
Ovo sam ja, ove godine za cijeli život.
Cijeli život u godinama kalendarskim koji ne omeđuje, samo
postavlja granice na papiru, ali ne i u glavi.
Ove godine i ovdje, u povjerenju, pisanju, čitanju, komentiranju.
Hvala dragi blogeri. Hvala drago uredništvo.
Svako dobro vam želim na kraju ove godine, za iduću godinu i cijeli život!







10:36 | Komentari (16) | Print | ^ |

utorak, 27.12.2016.

Zahvalnost


Kako riječima opisati neopisivo?
To neopisivo nedostaje ovdje kad se emocije pretaču u riječi.
Iako, složit ćete se, mi koji pišemo, očito pišemo jer je puno toga u nama
pa treba izbaciti van.
Kako divan kraj godine! Kao i cijela godina, uostalom.
Kako divan kraj godine!
Jutros me probudio poštar Gojko i ponovno podsjetio da si dugujem priču o njemu, zaslužio je.
Trebalo je potpisati nešto poslovno
pa mi je usput uručio u ruke račune da ih ne ostavlja u sandučiću.
Velika kuverta pod rukom djelovala je kao poslovni kalendar
te sam se začudila da se i to šalje poštom.
Obično si osobno uručujemo dok čestitamo za dobru poslovnu suradnju
i priželjkujemo istu iduće godine.
Ove godine su kalendari, upaljači,
rokovnici, blokovi, kemijske mnogobrojni
i po tome mogu zaključiti da je godina bila uspješna svima.
Uspješnija od prethodne.

Pred Božić sam izbjegla gužvu i stres.
Muž je obavio kupovinu nakon petnaest godina zajedničkog života.
Ne što on to nije htio, već zato što sam se ja gurala.
E pa ove godine se nisam gurala.
Izbjegla sam živčanu masu i uobičajenu napetu energiju pred blagdane.
Iznenađenje su neočekivani gosti na ručku.
Uz sestru i njene, društvo su nam radili vremešni ujak i ujna.
Njihova djeca i unuci su zauzeti poslom pa da simpatični, dragi ljudi
ne ostanu sami za ovaj obiteljski blagdan,
sjetili su se mene, njihove nećakinje.
Bilo mi je zadovoljstvo!
Time je misija ovog blagdana itekako ispunjena,
iako se stvarno trudim živjeti je svakodnevno
malim dobrim djelima i riječima.

Kada bi ljudi znali koliko nekome tko je tužan ili uvjeren kako je nesretan,
znači osmijeh, dodir, zagrljaj, podrška,
poklanjali bi te besplatne stvari svakodnevno.
Često se dogodi da nam je izgovor novac pa u nemoći ili neimaštini
da nekome konkretno pomognemo, ne činimo ništa.
To je totalno pogrešno i treba mijenjati!
Znam i iz svog iskustva da u čekanju i kreiranju materijalne sigurnosti
pomaže ona duhovna, pozitiva, optimizam, osmijeh, ljubav, zahvalnost.
Tako sam jutros, gledajući među zadnju primljenu poštu ove godine,
umjesto kalendara na kojeg sam pomislila, ugledala divno iznenađenje.
Prijateljica me nagradila za zahvalnost, kako kaže,
potvrdila ovu divnu godinu u kojoj je ta emocija bila najjača.
Zahvalnost je iskreirala i privukla toliko divnih ljudi i djela.
Hvala!





11:18 | Komentari (14) | Print | ^ |

četvrtak, 22.12.2016.

"...dušu sam svoju svu tebi da..."


Naš Junior je za domaću zadaću na temu filma
dobio zadatak s kompićima iz razreda snimiti kratak video uradak s radnjom
u kojem će pokazati naučeno znanje iz kadrova, kuta snimanja, režiju...
Kako to obično biva, poneki roditelj treba malo pogurati
razigrane dvanaestogodišnjake
pa je mjesto snimanja bila konoba.
Radnja se vrtila oko traženja izgubljenog mobitela
i slučajnog pronalaska pisma jednog od predaka
koji je ostavio poruke u starim predmetima
opisivajući svaki naredni ,tako vodeći djecu u zanimljivu pustolovinu.
Tražeći moderno čudo tehnologije, putovali su kroz vrijeme svojih
predaka kroz predmete koje su oni tada koristili u svakodnevici.





Stara kredenca, tranzistor kao preteća današnjem you tube-u,
lata za mlijeko nakon mužnje, pegla na ugljen, kanočal,Trieština,
kameni sudoper, kostur Singerice, bačva za vino, koš za drva...





Vjerujem da su neki od vas imali prilike u životu držati pokoji predmet ,
ako ne i koristiti i da se slažete sa mnom kako ti nekadašnji predmeti
nose posebnu energiju iz prošlosti na neke jednostavnije dane.
Ljudi nisu imali puno, ali i to malo su dijelili među sobom.
Tako i ovdje, u našoj konobi, uz jednostavna jela
teku jednostavna druženja uz pjesmu, smijeh i dobro društvo.





18:16 | Komentari (26) | Print | ^ |

utorak, 20.12.2016.

Moja susjeda šuma

Ta lijepa šuma na rubu naselja je obilježila moje djetinjstvo.
Kućice na stablima,trčanje i sakrivanje iza širokog drveća,
vjenčići od cvijeća, šetnje četveronožnih ljubimaca...
Što još treba djetetu odraslom na periferiji grada?
Istom djetetu sa istim roditeljima današnjice koji su
po cijele dane radili i stvarali, imali malo vremena za djecu.
Srećom, tehnologija nije bila razvijena kao danas,
a susjeda šuma je nudila pregršt
igara i veselja, dječje cike, simpatija, ljubavi.
U toj šumi sam doživjela prvi poljubac s dečkićem iz susjedstva,
prve svađe ženskog nezamjenjivog prijateljskog tria,
dugačke šetnje do izvora rijeke na drugom kraju
i prvo kupanje među hladnim jazovima.
Ružne stvari poput zakopavanja uginulog mladog psa vučjaka i
prijetnji šamaranjem od starijeg brata,
također čuva ova divna šuma
od koje sam se u svojim kasnim dvadesetima morala oprostiti.



Život me pomilovao novim mjestom stanovanja
te mi opet mi za susjedu ponudio šumu.
Iz te šume me sadašnji muž osvojio
buketićem ljubičica pri prvom susretu.
Mali sinovi su odrastali uz njen rub, igrali igre u podnožju,
a penjali se u brdo i gustiš svakom novom godinom sve više i dublje
iskušavajući i gradeći iste one kućice iz mog djetinjstva.
Na tome sam neizmjerno zahvalna životu
jer je i mojoj djeci omogućio divan period djetinjstva
u suživotu sa ovom divnom susjedom.


Rođena i živim u kraju gdje je more dio življenja,
ali ga nimalo ne doživljavam kao nešto „normalno“.
More ljeti je moja svakodnevica,
u njemu se kupam, ronim, guštiram cijelim svojim bićem.
U ostale periode godine šetnje uz more su nezaobilazne.
Mogu satima sjediti uz more, slušati valove,
kamenčiće kako se valjaju i pjevaju,
golubove, galebove, vjetar na površini...
Taj svijet je suprotan ovom forsiranom i taj dio prirode mi donosi neopisiv mir.
More, more, moja velika ljubav,
kao i šuma kojoj se uvijek vraćam.

U sva četiri godišnja doba šuma isijava svojom ljepotom.
Sve njene boje i stanovnici, mali i veliki,
sakriveni i vidljivi, ono su što mene veseli,
daju mi mir i potvrdu ravnoteže.
Dio sam prirode, ovdje osjećam pripadnost u svojoj istini i tišini.
Daleko od buke i potreba bez kojih možemo,
ali si ne dajemo to pravo.
Priroda je divan primjer kako živjeti promjenu.
Zašto mi ljudi uporno odbijamo biti prirodni?



11:30 | Komentari (15) | Print | ^ |

petak, 16.12.2016.

Paralelna stvarnost

Sve se manje čudim životnim čudima, vjerujem u njih.
Svaki put kad postavim pitanje, dobijem odgovor.
Uvijek je to bilo tako, samo što nisam bila otvorena za odgovore pa
nisam ni postavljala pitanja dalje od onoga što sam znala.
Ako nešto nije kako treba, pomiriš se sa svojim odgovorom kako
nisi rođen pod sretnom zvijezdom i patiš u životarenju.
Onaj drugi kraj, ona uloga suprotna žrtvi
zna da je sve rješivo ako tako odlučiš.
Ako nisi zadovoljan odgovorom na pitanje koje si postavio životu,
sam ćeš si dati zadovoljavajući odgovor i naći svoje mjesto pod suncem.
Ako nisi rođen pod sretnom zvijezdom, postat ćeš sunce.

Čudo je htjelo da se dan prije čudim životu u centru grada.
Toplini, ugodi, komforu i ambijentu doma
koji živi uz napušteno skladište pod vedrim nebom.
Na trošnom madracu.
Zaista je moguće da ljudi žive svoj život
kao da je najnormalnije živjeti na ulici, spavati, jesti..
Imala sam misiju srca, ovdje već podijeliti novce iz novčanika,
doživjeti taj osjećaj dijeljenja i primanja
jer mojih deset kuna nije pomoglo,
koliko osjećaj da jesi i doživljavaš čovjeka.

Taj dan me prošla jeza od svijeta,
manipulacije i lažnjaka, svega ono što nam nameću pod istinu,
a sve više razumijem i ne dozvoljavam da bude moja istina.
Kako je moguće da nikoga nije briga za ovaj slučaj ljudskih života na asfaltu...?
Kako je moguće...?
Još je tisuću pitanja na koja ti sustav često ne daje odgovor
jer sustav je tu zbog lažnog osjećaja sigurnosti.
Sustav je tu zbog kontrole mišljenja.
Tu je da nas uvjeri kako je sve baš onako kako prikazuje,
šara i piše, a mi pojedinci koji razmišljamo smo tu
da bi se pravili kako mu vjerujemo.

Zavezane jahte, čistači u bijelom koji ih po cijele dane peru, čiste, održavaju,
tržnica domaćeg i stranog voća i povrća, miris svježe ribe crvenih očiju sa domaće ribarnice,
vrtoglave cijene na pultu, malo manje ispod,
miris urina mladosti koja loče vikendom uz ovo zapušteno skladište...sve to je dio sustava.
Preživljavanje, borba za opstanak, prodaja na pultu i ispod pulta,
alkoholizirana mladost i madrac na asfaltu.
Paralelni svijet kao uzročnik ovog realnog kojeg je sustav prilagodio sebi, ne pojedincu.
Čudo živim dan poslije, u promrzloj večeri parkiranog auta i izlasku sa svoja dva tinejđera u grad.
Parkiram u dvorište ovih „elitnih vila“ i pri izlasku se ljutito otresem na svoje buntovne tinejđere.
“Tiše malo, probudit ćeš ljude!“, zagrmi mudri Senior, a meni ne preostaje drugo, nego nastaviti
u tom tonu da bi maknuli onaj ljuti pa zagrmim i sama prema madracima:
“Ej, jesam vas probudila?“
U mračnoj idili vile madrac, samo malo svjetlo sa mobitela nagovještava
da je domaćin u svom raskošnom domu
pa istim tonom odgovori: “Nisi, nisi, sve je u redu.“
„A vidiš, djeca me ljute pa moram vikati“.
„Ma samo se nemoj sekirati“,
odgovori domaćin smirenim tonom ne gaseći svoju štednu žarulju,
naravno da je ekološki osviješten.
„Eeeee, svaka čast!“, odgovorim i na tren se posramim
kako sam dozvolila da me buntovni tinejđeri izbace iz takta,
a to mi je trenutno najveći problem u životu.
U mojoj paralelenoj stvarnosti koju živim.
U mojoj sreći, životu gdje je moj unutarnji sustav jači od vanjskog.
Čini se da nas je sve više.






10:31 | Komentari (17) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.12.2016.

Advent u Opatiji

Ovu nedjelju šetnjica Opatijom, mojim susjedstvom.
Zanimljivo kako nešto što drugi doživljavaju lijepo
i primamljivo, mi možemo doživljavati suprotno i
ne vidjeti ljepotu koji drugi vide, ako smo npr.
išli četiri godine autobusom u školu i osim dobre ekipe,
nema nekih lijepih uspomena vezanih za tu "bajnu ljepoticu."







Ugodno društvo, prekidala sam povremenim fotkanjem
jer sam u trenutku pomislila na blog
i to kako ću nekome iz drugog grada
pokazati nešto što neće posjetiti uživo,
kao što ja ni ove godine neću na Advent u
Zagreb poput mase mojih sugrađana.
Možda jer nisam masa ili što su mi vikendi popunjeni,
ali uz svu ljepotu, sve manje volim gužve.
Za one koji ne vole gužvu, Opatija je odličan izbor.





Dan je čudno oblačan i tmuran, terase prazne,
ali ni kavana lijepog hotela nije nešto krcata ljudi.
Zadovoljna sam komadom torte
bijele čokolade s malinom,
kao i osobljem, mladi, lijepi ljudi,
Mimoilazimo se s gradonačelnikom i
njegovom suprugom, slučajno je
njihova pozadina na jednoj od fotki.





Još je jedan razlog zašto u Opatiji nisam tako često koliko bih mogla biti.
Sunce brzo zađe za Učku pa mi šetnja Kostrenom pruža duže "guštarenje".
Za mene bi ti bio istok i zanimljivo kako mi i istočnjačka filozofija
sve više leži.
Hmmm!


12:10 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 04.12.2016.

Hodnicima...


Zamijenila sam pijanstvo trezvenošću,
Stanjem prihvaćanja, ne maskiranja.
Moje su boce pitki izvori istine.
Sreća. Dubina. Praznina.
Sreća je u dubokoj praznini.
Što si bliže, toplije je.
Baš poput dječje igre, toplo-hladno.
Djeca smo zaustavljena u bezbrižnoj igri
Jer su drugi tako htjeli.
Zbog toga cijeli život živimo za druge.

Hodam linijom života,
Tom bijelom niti s crnim rupama.
Strah mijenjam ljubavlju,
Lagano klizim naprijed.
Vraćam se kad zapnem u sada jer
Uzrok leži u crnoj rupi prošlosti.
Samo hrabri ulaze
Suočiti se sa strahom.
Slabi plaču
Da bi postali jaki.

Tuga, prihvaćanje,otpuštanje...
Suze sreće.





09:24 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.