O-da životu!

Sve se manje čudim životnim čudima, vjerujem u njih.
Svaki put kad postavim pitanje, dobijem odgovor.
Uvijek je to bilo tako, samo što nisam bila otvorena za odgovore pa
nisam ni postavljala pitanja dalje od onoga što sam znala.
Ako nešto nije kako treba, pomiriš se sa svojim odgovorom kako
nisi rođen pod sretnom zvijezdom i patiš u životarenju.
Onaj drugi kraj, ona uloga suprotna žrtvi
zna da je sve rješivo ako tako odlučiš.
Ako nisi zadovoljan odgovorom na pitanje koje si postavio životu,
sam ćeš si dati zadovoljavajući odgovor i naći svoje mjesto pod suncem.
Ako nisi rođen pod sretnom zvijezdom, postat ćeš sunce.

Čudo je htjelo da se dan prije čudim životu u centru grada.
Toplini, ugodi, komforu i ambijentu doma
koji živi uz napušteno skladište pod vedrim nebom.
Na trošnom madracu.
Zaista je moguće da ljudi žive svoj život
kao da je najnormalnije živjeti na ulici, spavati, jesti..
Imala sam misiju srca, ovdje već podijeliti novce iz novčanika,
doživjeti taj osjećaj dijeljenja i primanja
jer mojih deset kuna nije pomoglo,
koliko osjećaj da jesi i doživljavaš čovjeka.

Taj dan me prošla jeza od svijeta,
manipulacije i lažnjaka, svega ono što nam nameću pod istinu,
a sve više razumijem i ne dozvoljavam da bude moja istina.
Kako je moguće da nikoga nije briga za ovaj slučaj ljudskih života na asfaltu...?
Kako je moguće...?
Još je tisuću pitanja na koja ti sustav često ne daje odgovor
jer sustav je tu zbog lažnog osjećaja sigurnosti.
Sustav je tu zbog kontrole mišljenja.
Tu je da nas uvjeri kako je sve baš onako kako prikazuje,
šara i piše, a mi pojedinci koji razmišljamo smo tu
da bi se pravili kako mu vjerujemo.

Zavezane jahte, čistači u bijelom koji ih po cijele dane peru, čiste, održavaju,
tržnica domaćeg i stranog voća i povrća, miris svježe ribe crvenih očiju sa domaće ribarnice,
vrtoglave cijene na pultu, malo manje ispod,
miris urina mladosti koja loče vikendom uz ovo zapušteno skladište...sve to je dio sustava.
Preživljavanje, borba za opstanak, prodaja na pultu i ispod pulta,
alkoholizirana mladost i madrac na asfaltu.
Paralelni svijet kao uzročnik ovog realnog kojeg je sustav prilagodio sebi, ne pojedincu.
Čudo živim dan poslije, u promrzloj večeri parkiranog auta i izlasku sa svoja dva tinejđera u grad.
Parkiram u dvorište ovih „elitnih vila“ i pri izlasku se ljutito otresem na svoje buntovne tinejđere.
“Tiše malo, probudit ćeš ljude!“, zagrmi mudri Senior, a meni ne preostaje drugo, nego nastaviti
u tom tonu da bi maknuli onaj ljuti pa zagrmim i sama prema madracima:
“Ej, jesam vas probudila?“
U mračnoj idili vile madrac, samo malo svjetlo sa mobitela nagovještava
da je domaćin u svom raskošnom domu
pa istim tonom odgovori: “Nisi, nisi, sve je u redu.“
„A vidiš, djeca me ljute pa moram vikati“.
„Ma samo se nemoj sekirati“,
odgovori domaćin smirenim tonom ne gaseći svoju štednu žarulju,
naravno da je ekološki osviješten.
„Eeeee, svaka čast!“, odgovorim i na tren se posramim
kako sam dozvolila da me buntovni tinejđeri izbace iz takta,
a to mi je trenutno najveći problem u životu.
U mojoj paralelenoj stvarnosti koju živim.
U mojoj sreći, životu gdje je moj unutarnji sustav jači od vanjskog.
Čini se da nas je sve više.