O-da životu!

Sinoćnja joga smijeha s jednom učesnicom je bila čudo!
Djevojčica od trinaest godina mi je razbila uvjerenje
kako radionica ili bilo koja grupa mora imati određeni broj sudionika da bi bila uspješna.
Pogotovo u duhovnom prenošenju u kojem ne postoji cijena
širom otvorenog osmjeha i ruku.
I jedan osviješten, motivirajući čovjek je uspjeh!
Blagoslovljena sam, što reći! Učim i učena sam. Dajem i vraća mi se.

Jutrošnje subotnje jutro u paru provodim na Korzu.
Iskočili smo iz rutine, lijepo se upicanili i sjeli na terasu popiti kavu.
Zvjerkamo ljude, gradski „muving“.
Promatram dvije djevojke u dijeljenju nekog časopisa dok ih treća fotka.
Da li je stvar reklame ili provjeravanja da reklamni časopisi neće završiti u smeću,
ostaje mi da zaključim sama.
Uglavnom, mudre su, nenamatljive i to očito pali užurbanom svijetu
u svom svijetu koji piči zacrtanom rutom u ovo kišno subotnje jutro.
Primjećujem da nisam dobila vodu uz kavu,
a to je običaj u našem gradu pa zamolim konobara čašu vode
na što me podsjeti da nije pitka.
Kako je pijem na našem brdu, tako sam riskirala i u gradu.

Jutro mi je reklo,
Obuci se teplo
Bura se igra
Granama ko čigra.

Valići igraju lovice
Nedostaje veselje
Ljetne dice
Na površini
Bore smijalice.

Da li pobjeći,
U zaklon se skriti,
Ostati s prirodom
Još draži otkriti

Veseli i nasmijani mladi muškarac je kroz dane i godine bivao sve zabrinutiji
te se jedan dan povjerio mome mužu kako ne štima između njega i žene.
Prvi put smo se zabrinuli, ta malo dijete je uz njih,
ali uz sve jadikovke, svađe, rastavljanja...,
nakon nekog vremena su opet završili zajedno.
To se opet ponovilo pa opet...
Nije nam bilo jasno kako ljudi žive tako neiskreni prema sebi i partneru,
prema malom djetetu.
Učestale svađe, pijanstva, izlasci, ljubavni trokuti...
sve se to nastavljalo, prekidalo, opraštalo,
ali mene je mučila ta nezdrava atmosfera za dijete
koja je tim mladim ljudima
postala normalno sebična,
bez primisli da traumatiziraju jedan mali život.
Oni zaborave, oproste, izmire,
a malom djetetu nije jasno kako i zašto mora trpjeti svađe,
uvrede, viku i tuču mame i tate koji se ponašaju kao divljaci.
Roditelji među kojima bi se trebao osjećati sigurno
rade sve da se dijete osjeća nelagodno u gnijezdu koje se zove dom.

Kad je dijete krenulo u školu izbila je zadnja, velika svađa.
On je i dalje povremeno radio kod nas,
redovito smo izmjenjivali smijeh i vesele riječi
da nadjačamo unutarnje tuge,
pravimo se da je sve kako treba biti.
U toj zadnjoj svađi, ona je toliko pretjerala
da je mom mužu slala sms-ove
zašto ga zove raditi, da on ima kući dijete i da već radi svoj posao.
Muž kakav je, ne naviknut da se bavi tuđim životom,
nije mu to prenio, ali se meni povjerio da pročitam poruke.
Luda žena! Toliko luda da od svoje frustriranosti
ne dozvoljava vidjeti da je sama sebi najveći problem.
Tada sam potpuno razumjela da mu nije lako sa ženom
koja vikendima izlazi, napije se i koju redovito zovu kolege s posla s
kojima satima priča na telefon.
Uvijek je nalazio izgovore za sve, gutao njene laži,
vjerovao u uvjeravanja i prelazio preko ružne istine koja je bila tu,
a nije imao snage suočiti se s njom.
Kada bi dolazio kod nas,
ne rijetko bi mu uvalila dijete koje nije imalo što ovdje raditi,
osim se zabavljati u igri s našim mlađim sinom,
od njega starijim tri godine.
Srce mi se kidalo na male smeđe okice,
tanak glasić i pogled uperen u pod,
na sve upite i sve ponuđeno od hrane i pića,
uvijek je bio isti tihi odgovor “Ne“ i uvijek isti pogled u pod.
Činilo se da se boji svoje sjenke,
da bi najradije hodao zatvorenih očiju da je ne vidi,
ali ni ružnu sliku svijeta kojeg kreira slika obiteljskog doma.
Znala sam da ne mogu napraviti ništa, iako mi se slamalo srce,
ne mogu preuzimati odgovornost za svaki nesretan život.
Ovo malo dijete upravo izgrađuje svoje traume i nesigurnosti
u atmosferi, koja je sve, osim obitelji kakva treba biti.

Došao je dan kad je naš prijatelj
odlučio sve prekinuti i otići živjeti u Njemačku,
kad je zbog ludare završio u pritvoru
jer više nije nalazio način kako je pripitomiti.
Jednu noć, oko tri ujutro ,kad se kao i inače,
nije udostojila doći kući iz izlaska
kao sve normalne majke i supruge,
eskaliralo je njegovo strpljenje.
Tada je kliknuo i shvatio kakav uzor postaje djetetu
uz tako lošu majku,
spušta se na njen nivo, umjesto da se izdigne.
Odlučio je sve prekinuti, objasnio djetetu da više ne ide,
ali majka je i tu iskoristila njegovu dobrotu i
nije mu preostalo drugo,
osim izaći iz doma, izaći i iz države
za boljom plaćom i svim uvjetima koje ona traži.

Danas stiže kod nas, vidim ga, smije se širokim osmijehom.
Snažan zagrljaj i riječi:
“Pa gdje si šefice!“ kako me oduvijek zvao iz zafrkancije.
„Pričaj, da čujem kako si. Ooooo, nova kožna jakna,
dobra je ta Njemačka“, zafrkavam ga,
a on mi dobacuje da sam sada kao ona
jer ga je prvo pitala koliko je platio tu jaknu
i sigurno mu je velika plaća.
„Ma šalim se, znaš kako kad netko ode van
pa mi ostali ljubomorni što mu je tamo dobro.“
Priča o poslu, samačkom životu, plaći, standardu,
porezima, državi , ljudima, zadovoljan je.
Dajem mu ruku, ne mogu sakriti sreću zbog njega.
„Ti dišeš, čovječe, ti si prodisao, vidiš li to, osjećaš li?“
Smije se, potvrđuje, kaže:
“Bog me konačno nagradio, koliko sam samo patio!“
Zatvorio je jedna vrata za sobom, otvorilo mu se novIh deset.
Grli sina, kaže, skupit ću novce za stan, ovo mi je prilika da se riješim podstanarstva.
Tolika mi je sreća zbog njega, zbog djeteta,
pomaklo se nešto, ima nade.
„Vidiš li kakav si uzor njemu, odlučio si se suočiti s ružnom istinom, kreirati novu, ljepšu.“
„Znam“, kaže, „on mi je bio motivacija. Nije fer da pati zbog nas dvoje luđaka.
Odbijam biti luđak, bit ću mu otac kakvog zaslužuje, unatoč njoj.
Ona se svađa s njim od kad nema mene.
Nije joj jasno da je sama na sebe ljuta.
Doći će dan kad ću i to promijeniti.
Imam volje, samo prije nisam imao snage.“

Koliko je samo brakova koji iz zaljubljenog hira formiraju obitelj.
Ne odolijevaju problemima , porocima, kušnjama.
Zaljubljenost su leptirići, cirkus, šarenilo neobaveznog druženja.
Ljubav, zajednički život, brak donosi odgovornost za sebe,
partnera i mlada bića
koja će jednog dana biti odrasli ljudi.
Poruka koju im šaljemo i obrasci koje gledaju kao djeca bit će
najvjerovatnije obrasci po kojima će formirati svoje obitelji.
Mijenjati se, biti bolji sebi, iskreni u onome što osjećamo i želimo,
najbolji je uzor zdrave obitelji, zdrave djece.

Krenuh i sama svjesno izlaziti van
okvira zone komfora,
put koji izabire unutarnje ja.
Tamo gdje možeš biti ono što želiš,
motivirati druge svojom pričom,
iskustvom, znanjem.
Sve one pročitane knjige,
plaćeni seminari, edukacije, radionice...
sve što sam izabrala svojevoljno
i što mi je nedostajalo u obaveznom školovanju.

Mislila sam za sebe kako sam lijena i loša,
ne slušam roditelje, ne učim dovoljno,
ne postižem uzorne rezultate.
Često sam bila u konfliktima s profesorima,
sa samom sobom.
Svo to nametnuto gradivo, knjige,
sve mi se činilo previše općenito, nepotrebno.
Rijetko što sam mogla primijeniti u praksi
i sve to skupa je izgledalo bez smisla..
Kao i izbor da neću na fakultet i svi kasniji izbori
koji su baš morali biti takvi za mene
da potvrdim ono što sam osjećala.

Počela sam promišljati,
izlaziti iz usvojenih uvjerenja,
činilo mi se kao da sam ponovno rođena!
Izliječila sam banalni propuh!
Da ne spominjem druga, nepotrebna uvjerenja,
loša po mene.
Onaj propuh u glavi, da, hahahaha,
ali i to uvjerenje od kojeg boluje cijeli Balkan.
Jednostavno sam počela razmišljati,
„Gle, što je propuh?"
Strujanje zraka, vjetar.
Ako mogu šetati vjetrom i burom cijelu zimu,
mogu to i cijelu godinu.
Propuh nije bolest, nema glavobolje,
vratobolje, križobolje,
nema jer ja tako vjerujem,
isto kao što sam vjerovala
da je sve to produkt propuha
pa bi uvijek nešto od toga i zaboljelo.
Nema gripe, te masovne svijesti.
Nema uvjerenja da se vrijeme mijenja
i utječe na mene ako sam ja ista,
da počinju hunjavice,
temperature i toga nema kod mene.
U ljekarnu nisam ušla...ne znam koliko!
Nemam potrebu, zdrava sam, moji dečki također.

Promjenom svijesti,
počeo se mijenjati krug ljudi s kojima se družim.
Ljudi koji razmišljaju slično ili isto.
To ukazujem svima koji se počnu mijenjati
jer se lako vratiti na stari put.
Puno je starih uvjerenja i puno ljudi koji ih žive
pa je na početku promjene bitna podrška.
Dogodi se da i obitelj postane „neprijatelj“
jer teme od jučer i uvjerenja
više nisu zajednička,
sve je manje zdrave komunikacije.
Uvjeravanja, komentiranja...
prestaju kad počinješ prihvaćati sebe,
spoznaš da svatko ima svoj put
te da nitko ne može usvojiti nova uvjerenja
ako nije odbacio stara.
U tim početnim fazama dolaze ljudi koji potvrđuju
da sve što sam mislila u djetinjstvu,
zaista je tako ako to osjećam
te da sam potpuno normalna
što imam potrebu živjeti svoju slobodu,
manje biti rob sustava i mase,
iako iz toga ne možeš nikada potpuno izaći,
ali ovi mali koraci su jako veliki
za unutarnje zadovoljstvo.

Radi što voliš!
Ne bježi od sebe,daj sebi i svijetu ono što te veseli,
uveseljavat će i svijet jer je iz srca.
Ne očekuj nagrade, pljesak, tronove, priznanja,
samo budi ono što jesi, bez očekivanja,
to je put unutarnjeg mira,
put uspjeha.
Zato sam ja ovdje.
Nisam imala pojma zašto baš ovdje,
ovdje, osim što je besplatno,
ali sva lijepa iskustva, prijateljstva,
susreti u ove dvije godine su mi pokazali zašto.
Hvala im/vam, ali hvala i meni što sam si dozvolila.

Pisala sam već o njoj u postu
„Motivacijski govor(nik)“
na seminaru kojem sam prisustvovala
prije više od godinu dana
Jučer gledam njen seminar u Zagrebu,
krcato ljudi spremnih na promjene.
Velika, velika vijest za nas „nenormalne“
je da je prilog sa seminara popraćen u dnevniku,
svjedočim tome iz kućne fotelje.
Svijest ljudi se mijenja, umjesto kukanja,
prihvaćamo odgovornosti za svoje živote,
samo tako možemo napredovati,
biti zadovoljni, sretni.
Preporučam i ostala njena videa
koja su dostupna na You Tube,
možda vas podrška ili isto mišljenje
potakne na promjenu.
Normalni ste ako ne mislite poput većine.
Najbitnije je da ste za sebe normalni
jer živite svoju istinu u skladu sa sobom.

https://youtu.be/pIM9q1oBhIE

Pobjegli jučer dalje od civilizacije.
Pred neradne dane masa poludi,
počinju nesvjesne paranoje
da će ostati bez hrane pa su dućani,
pekare i svi objekti gdje se jede i pije krcati.
Prometnice napućene zgusnutim prometalima
kojima upravljaju živčani vozači.
Misle li uopće gdje im se žuri?
Zbog čega su histerični i napeti?
Ne misle, samo su takvi,
u energiji nesvjesne mase.

Trebao mi je odmak- od sebe same,
ega koji podivlja svaki put
kad svjedoči većem čudu duše.
Pa zaključismo,
puno i previše uvjetovanih odnosa,
muž, djeca... pa kad se oni
ne žrtvuju danas za mene kao ja jučer za njih- frustracije.
Rijetki ovo razumiju,
malo rjeđi priznaju, malo malo rjeđi pokušavaju mijenjati,
nepostojani se oslobođaju.
Zato ljudi sve više izabiru slobodu od odnosa.
Ljubav su pronašli u sebi.
U većini odnosa, partner postaje suparnik.
Tko će priznati!
Ja neću!
Da li je bolje provesti život uspavan
ili se početi buditi pa poželjeti zaspati?

Cvijeće, svijeće, tišina, a buka.
Rijetki susreti poznanika i susjeda- na groblju.
Ono poznato: „Vidimo se!“,
u bezbrojnoj svjesnoj laži. Svjesnoj!
Ne vidimo se, samo smo pristojni.
Uopće nam se sluša i ne gleda jedni druge,
samo smo pristojni, iako lažemo.
Do drugih Svi svetih i izbjegavanja susreta.
Ako se slučajno vidimo,
pravit ćemo se da to nismo mi.
Obrasci ponašanja identični, neovisno o staležu,
godinama, visini, težini...
Tradicija i religija su upravo ono što nas određuje.
Razlika je u nijansama,
od većeg grada do manjeg mjesta.
U manjem mjestu se više trudiš biti što nisi
da ne odudaraš, da te ne gledaju,
iako želiš biti viđen, nikako nevidljiv.
Rasteš izvana
što se više smanjuješ iznutra.

Još uvijek puno pričam.
Manje nego jučer, više od sutra.
Puno i pišem, previše slova, misli.
Teško je čuti tišinu,
izolirati se od vanjske buke.
Tada te čeka tvoja unutarnja.
Težiti miru i tišini, ali ne na groblju.
Ni ono više nije mirno.
Tako nameće moderno vrijeme.
Biti glasan, viđen....pa pretjerujemo...
od zvukova do boja.
Moderno vrijeme je vrijeme frustracija.
Lagati druge, lažući sebe,
tražiti podršku svijeta
nesvjesni da je svijet u nama.