O-da životu!

Veseli i nasmijani mladi muškarac je kroz dane i godine bivao sve zabrinutiji
te se jedan dan povjerio mome mužu kako ne štima između njega i žene.
Prvi put smo se zabrinuli, ta malo dijete je uz njih,
ali uz sve jadikovke, svađe, rastavljanja...,
nakon nekog vremena su opet završili zajedno.
To se opet ponovilo pa opet...
Nije nam bilo jasno kako ljudi žive tako neiskreni prema sebi i partneru,
prema malom djetetu.
Učestale svađe, pijanstva, izlasci, ljubavni trokuti...
sve se to nastavljalo, prekidalo, opraštalo,
ali mene je mučila ta nezdrava atmosfera za dijete
koja je tim mladim ljudima
postala normalno sebična,
bez primisli da traumatiziraju jedan mali život.
Oni zaborave, oproste, izmire,
a malom djetetu nije jasno kako i zašto mora trpjeti svađe,
uvrede, viku i tuču mame i tate koji se ponašaju kao divljaci.
Roditelji među kojima bi se trebao osjećati sigurno
rade sve da se dijete osjeća nelagodno u gnijezdu koje se zove dom.

Kad je dijete krenulo u školu izbila je zadnja, velika svađa.
On je i dalje povremeno radio kod nas,
redovito smo izmjenjivali smijeh i vesele riječi
da nadjačamo unutarnje tuge,
pravimo se da je sve kako treba biti.
U toj zadnjoj svađi, ona je toliko pretjerala
da je mom mužu slala sms-ove
zašto ga zove raditi, da on ima kući dijete i da već radi svoj posao.
Muž kakav je, ne naviknut da se bavi tuđim životom,
nije mu to prenio, ali se meni povjerio da pročitam poruke.
Luda žena! Toliko luda da od svoje frustriranosti
ne dozvoljava vidjeti da je sama sebi najveći problem.
Tada sam potpuno razumjela da mu nije lako sa ženom
koja vikendima izlazi, napije se i koju redovito zovu kolege s posla s
kojima satima priča na telefon.
Uvijek je nalazio izgovore za sve, gutao njene laži,
vjerovao u uvjeravanja i prelazio preko ružne istine koja je bila tu,
a nije imao snage suočiti se s njom.
Kada bi dolazio kod nas,
ne rijetko bi mu uvalila dijete koje nije imalo što ovdje raditi,
osim se zabavljati u igri s našim mlađim sinom,
od njega starijim tri godine.
Srce mi se kidalo na male smeđe okice,
tanak glasić i pogled uperen u pod,
na sve upite i sve ponuđeno od hrane i pića,
uvijek je bio isti tihi odgovor “Ne“ i uvijek isti pogled u pod.
Činilo se da se boji svoje sjenke,
da bi najradije hodao zatvorenih očiju da je ne vidi,
ali ni ružnu sliku svijeta kojeg kreira slika obiteljskog doma.
Znala sam da ne mogu napraviti ništa, iako mi se slamalo srce,
ne mogu preuzimati odgovornost za svaki nesretan život.
Ovo malo dijete upravo izgrađuje svoje traume i nesigurnosti
u atmosferi, koja je sve, osim obitelji kakva treba biti.

Došao je dan kad je naš prijatelj
odlučio sve prekinuti i otići živjeti u Njemačku,
kad je zbog ludare završio u pritvoru
jer više nije nalazio način kako je pripitomiti.
Jednu noć, oko tri ujutro ,kad se kao i inače,
nije udostojila doći kući iz izlaska
kao sve normalne majke i supruge,
eskaliralo je njegovo strpljenje.
Tada je kliknuo i shvatio kakav uzor postaje djetetu
uz tako lošu majku,
spušta se na njen nivo, umjesto da se izdigne.
Odlučio je sve prekinuti, objasnio djetetu da više ne ide,
ali majka je i tu iskoristila njegovu dobrotu i
nije mu preostalo drugo,
osim izaći iz doma, izaći i iz države
za boljom plaćom i svim uvjetima koje ona traži.

Danas stiže kod nas, vidim ga, smije se širokim osmijehom.
Snažan zagrljaj i riječi:
“Pa gdje si šefice!“ kako me oduvijek zvao iz zafrkancije.
„Pričaj, da čujem kako si. Ooooo, nova kožna jakna,
dobra je ta Njemačka“, zafrkavam ga,
a on mi dobacuje da sam sada kao ona
jer ga je prvo pitala koliko je platio tu jaknu
i sigurno mu je velika plaća.
„Ma šalim se, znaš kako kad netko ode van
pa mi ostali ljubomorni što mu je tamo dobro.“
Priča o poslu, samačkom životu, plaći, standardu,
porezima, državi , ljudima, zadovoljan je.
Dajem mu ruku, ne mogu sakriti sreću zbog njega.
„Ti dišeš, čovječe, ti si prodisao, vidiš li to, osjećaš li?“
Smije se, potvrđuje, kaže:
“Bog me konačno nagradio, koliko sam samo patio!“
Zatvorio je jedna vrata za sobom, otvorilo mu se novIh deset.
Grli sina, kaže, skupit ću novce za stan, ovo mi je prilika da se riješim podstanarstva.
Tolika mi je sreća zbog njega, zbog djeteta,
pomaklo se nešto, ima nade.
„Vidiš li kakav si uzor njemu, odlučio si se suočiti s ružnom istinom, kreirati novu, ljepšu.“
„Znam“, kaže, „on mi je bio motivacija. Nije fer da pati zbog nas dvoje luđaka.
Odbijam biti luđak, bit ću mu otac kakvog zaslužuje, unatoč njoj.
Ona se svađa s njim od kad nema mene.
Nije joj jasno da je sama na sebe ljuta.
Doći će dan kad ću i to promijeniti.
Imam volje, samo prije nisam imao snage.“

Koliko je samo brakova koji iz zaljubljenog hira formiraju obitelj.
Ne odolijevaju problemima , porocima, kušnjama.
Zaljubljenost su leptirići, cirkus, šarenilo neobaveznog druženja.
Ljubav, zajednički život, brak donosi odgovornost za sebe,
partnera i mlada bića
koja će jednog dana biti odrasli ljudi.
Poruka koju im šaljemo i obrasci koje gledaju kao djeca bit će
najvjerovatnije obrasci po kojima će formirati svoje obitelji.
Mijenjati se, biti bolji sebi, iskreni u onome što osjećamo i želimo,
najbolji je uzor zdrave obitelji, zdrave djece.