Marketing
Život piše...
Sinoćnja joga smijeha s jednom učesnicom je bila čudo!
Djevojčica od trinaest godina mi je razbila uvjerenje
kako radionica ili bilo koja grupa mora imati određeni broj sudionika da bi bila uspješna.
Pogotovo u duhovnom prenošenju u kojem ne postoji cijena
širom otvorenog osmjeha i ruku.
I jedan osviješten, motivirajući čovjek je uspjeh!
Blagoslovljena sam, što reći! Učim i učena sam. Dajem i vraća mi se.
Jutrošnje subotnje jutro u paru provodim na Korzu.
Iskočili smo iz rutine, lijepo se upicanili i sjeli na terasu popiti kavu.
Zvjerkamo ljude, gradski „muving“.
Promatram dvije djevojke u dijeljenju nekog časopisa dok ih treća fotka.
Da li je stvar reklame ili provjeravanja da reklamni časopisi neće završiti u smeću,
ostaje mi da zaključim sama.
Uglavnom, mudre su, nenamatljive i to očito pali užurbanom svijetu
u svom svijetu koji piči zacrtanom rutom u ovo kišno subotnje jutro.
Primjećujem da nisam dobila vodu uz kavu,
a to je običaj u našem gradu pa zamolim konobara čašu vode
na što me podsjeti da nije pitka.
Kako je pijem na našem brdu, tako sam riskirala i u gradu.
Nakon kavice, vrijeme je za tržnicu pa ćemo obaviti mesnicu u paviljonu.
Gužve, redovi...moramo jesti, unatoč zlokobnim boleštinama.
Kad smo kupili puretinu i piletinu,
vidimo susjeda koji radi u mesnici te mu dobacim kako smo već obavili,
a bilo bi pametno da smo kod njega poznatog kupili da možemo reklamirati ako umremo.
Prvo muk pa smijeh! Fora je, naravno, iako crna.
Od brojnih štandova s voćem, muž izabere onaj na kojem radi mlada plavušica.
Svejedno, jest ću voće, on plaća pa neka i gleda, počela kriza srednjih godina, hehe
Razdvojimo se dok on odbaci vrećice u auto kojeg smo jedva parkirali ,
a prije toga se naslušali kako muž urliče na ženu radi iste stvari
pa mlađahan čovječuljak iz auta na starijeg koji mu je opsovao
da je prošao kroz crveno i zaustavio se tik pred zebrom
na kojoj smo bili mi pješaci.
Zamalo je postalo frkovito jer pješak koji je opsovao
nije znao da je ovome otvoren prozor
te mu je opsovao natrag, ovaj nastavio,
a ovaj počeo otvarati vrata, tukao bi se.
Ne znam jesu to normalne scene u gradu,
brzo se promijenio znak na semaforu i nastavila vožnja i šetnja
kao da ništa nije bilo.
Skoknem do dućana s odjećom i taman radi simpatična gospođa koju rijetko vidim,
ali uvijek je tako ljubazna i prirodna.
S vrata joj dobacim da se ne ometa, samo gledam,
a ubrzo je napusti sjedeće društvo i pohvali mi se da joj je to bila šefica.
Što je još ljepše, pohvali i šeficu,
tretman koji uživa kao djelatnica, a ja guštam da sve više čujem takvih vijesti
jer ih i želim čuti.
Spomenem da pišem blog i da ću to napisati u današnjem postu,
a ona zainteresirano hvata mobitel s namjerom da ispiše ime mog bloga.
Nemam običaj ovo raditi pa se izazovem da bih je i fotkala
ako želi na što ona spremno pristane.
Predivno!
I eto, nemam više sumnje ni po pisanju bloga jer sam uspješna.
Moj uspjeh su obični ljudi o kojima pišem i koji postaju slavni u postovima.
Uspjeh je pojedinac kojeg dotakneš i koji te dotakne svojom malom,
ali bitnom epizodom za njega.
Uživajte u vikendu, idem dalje živjeti svoju omiljenu seriju, život joj je ime.
Post je objavljen 26.11.2016. u 14:37 sati.