utorak, 20.12.2016.

Moja susjeda šuma

Ta lijepa šuma na rubu naselja je obilježila moje djetinjstvo.
Kućice na stablima,trčanje i sakrivanje iza širokog drveća,
vjenčići od cvijeća, šetnje četveronožnih ljubimaca...
Što još treba djetetu odraslom na periferiji grada?
Istom djetetu sa istim roditeljima današnjice koji su
po cijele dane radili i stvarali, imali malo vremena za djecu.
Srećom, tehnologija nije bila razvijena kao danas,
a susjeda šuma je nudila pregršt
igara i veselja, dječje cike, simpatija, ljubavi.
U toj šumi sam doživjela prvi poljubac s dečkićem iz susjedstva,
prve svađe ženskog nezamjenjivog prijateljskog tria,
dugačke šetnje do izvora rijeke na drugom kraju
i prvo kupanje među hladnim jazovima.
Ružne stvari poput zakopavanja uginulog mladog psa vučjaka i
prijetnji šamaranjem od starijeg brata,
također čuva ova divna šuma
od koje sam se u svojim kasnim dvadesetima morala oprostiti.



Život me pomilovao novim mjestom stanovanja
te mi opet mi za susjedu ponudio šumu.
Iz te šume me sadašnji muž osvojio
buketićem ljubičica pri prvom susretu.
Mali sinovi su odrastali uz njen rub, igrali igre u podnožju,
a penjali se u brdo i gustiš svakom novom godinom sve više i dublje
iskušavajući i gradeći iste one kućice iz mog djetinjstva.
Na tome sam neizmjerno zahvalna životu
jer je i mojoj djeci omogućio divan period djetinjstva
u suživotu sa ovom divnom susjedom.


Rođena i živim u kraju gdje je more dio življenja,
ali ga nimalo ne doživljavam kao nešto „normalno“.
More ljeti je moja svakodnevica,
u njemu se kupam, ronim, guštiram cijelim svojim bićem.
U ostale periode godine šetnje uz more su nezaobilazne.
Mogu satima sjediti uz more, slušati valove,
kamenčiće kako se valjaju i pjevaju,
golubove, galebove, vjetar na površini...
Taj svijet je suprotan ovom forsiranom i taj dio prirode mi donosi neopisiv mir.
More, more, moja velika ljubav,
kao i šuma kojoj se uvijek vraćam.

U sva četiri godišnja doba šuma isijava svojom ljepotom.
Sve njene boje i stanovnici, mali i veliki,
sakriveni i vidljivi, ono su što mene veseli,
daju mi mir i potvrdu ravnoteže.
Dio sam prirode, ovdje osjećam pripadnost u svojoj istini i tišini.
Daleko od buke i potreba bez kojih možemo,
ali si ne dajemo to pravo.
Priroda je divan primjer kako živjeti promjenu.
Zašto mi ljudi uporno odbijamo biti prirodni?



11:30 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.