|
Tek što je napunio trinaest mjeseci, doznali smo da će naš
omiljeni beban dobiti društvo.
Planirali smo dvoje djece, ali ne u ovako kratkom razdoblju.
Kako se sve događa s razlogom, kasnije se razlika od dvije godine
ispostavila idealna za svih nas.
Za mene mamu, muža tatu i dva sina kompića jer su postali društvo jedan drugome.
Mlađi je nasljeđivao robicu, a period pelena, pasiranja kašica i svog tog znanja,
odradila sam u kompletu.
Kako sam rođena pod takvom zvijezdom da nisam imala pomoć
baka i djedova u odgoju i čuvanju,
pripomoći oko dečkića razlike dvije godine i tim ranim fazama
kada je pomoć više ,nego dobrodošla, kao i uvijek , život nas pomazi i pomogne.
Moja starija sister i ja smo zatrudnjele u periodu od četiri mjeseca
pa smo izmjenjivale iskustva i bodrile jedna drugu.
Uveliko mi je olakšala svojim savjetima koje je dobivala od svekrve
pa smo prvu godinu dana sa bebačima
odgulile, manje-više, bez problema,
jedino što je moj rođen kao puno aktivnije dijete koje nije voljelo spavati
te su svi njeni savjeti bili neiskorišteni u vezi toga.
Po rođenju malog brata, počeo je spavati cijelu noć,
tu me život opet pomilovao da se ne dižem zbog obojice.
Kada danas o tome razmišljam, ne mogu vratiti osjećaj iscrpljenosti,
nemoći, razdražljivosti i umora kod rođenog bebana
i sinčića od dvije godine, sama s njima po cijele dane,
bez ičije pomoći jer je muž počeo stvarati i raditi po cijele dane
da nama ne bi ništa nedostajalo,
iako su pelene, robica i sve te dječje potrepštine
mladom paru koji se tek kući, velike i zahtjevne stavke.
Tih prvih mjesec dana smo bili svjesni da će starijem sinu biti šok bebica
pa nismo htjeli dozvoliti iznenađenja
jer sam sama s njima fizički i svjesna da će biti nemoguće u
isto vrijeme držati obojicu,
što bi inače uskočila jedna od baki da je zdrava.
Opet me život iznenadio divnom, mladom poznanicom
koja je postala naša dadilja tih mjesec dana
i brinula o starijem sinčiću, provodila vrijeme s njim u igri vani
dok smo beban i ja većinom ležali.
Poznanica, dadilja pa prijateljica za cijeli život, pisat ću još o našoj Dini.
Nažalost, moja mama je tada već bila prilično loše
i još dok sam bila u trudnoći s drugim sinom su je hospitalizirali,
a stanje je bilo neizvjesno.
Nakon dugo godina bolovanja i ležanja nazirao se kraj kojeg nitko ne želi pa ,
iako sam htjela da se to ne događa, nisam mogla protiv toga.
Sjećam se jednog ljetnog popodneva dok je mlađi sin spavao,
a ja u toj pauzi s trbuhom do zuba, vrtila najlon na ribarske tunjice sa malim aparatićem.
Tada smo živjeli od sezonskog posla i moj dio su bile dječje tunjice od stiropora
na koje sam motala najlon, plovak, olovo i udicu.
Nazvao me brat i javio da su mamu zadržali u bolnici.
Sjećam se straha i nemoći, ali i obećanja da ću biti jaka zbog jednog djeteta koje spava
i drugog koje se treba roditi za mjesec dana.
Taj put se vratila kući, rodila sam i drugoga sina,
ali idući put nije, dva dana nakon njegovog prvog rođendana.
Život te ne pita jesi li spreman za takve boli, ali ti uvijek pošalje anđela čuvara da te sačuva i da snagu .
To je bila moja obitelj, dva mala sina i muž, njihov tata.
Nakon par mjeseci, vitalnom i zdravom djedi (mom tati) se zdravlje počelo naglo narušavati.
Bili smo uvjereni da je stanje psihičke prirode zbog maminog odlaska,
ali četiri mjeseca kasnije nas je razuvjerio dežurni kirurg.
Bio je to jedan od najgorih dočeka Nove godine.
U dnevnom boravku uz tv sjedimo muž i ja, dječica spavaju, šarene lampice okićene jelkice trepere,
a ja gledam u svoju crnu odjeću i mislim si, može li biti gore?
Prvog dana Nove godine idem u posjetu tati u bolnicu i
dok sav ostali svijet spava nakon veselog dočeka,
ja u tuzi idem u posjetu tati koji leži u bolničkom krevetu.
Tada sam bila svjesna da je ovo najgori prvi dan jedne godine i da ovo više nikada ne želim doživjeti.
Prvi dan godine, vjera, nada i optimizam da će danas biti bolje od jučer,
to jučer je demantirao kirurg viješću da tata ima uznapredovali stadij karcinoma
i da će živjeti maksimalno dva mjeseca.
Poživio je sedam.
Da ne bude sve tako tužno, umalo je bilo tragično kada me na spavanju jedne ljetne večeri
probudio djetetov plač i nesnosan miris paljevine.
Probudila sam muža koji je istrčao iz sobe na hodnik kroz koji je sukljao gusti dim.
Srećom, stara dugačka kuća je imala dva ulaza pa smo uspjeli izaći-
mali sin od nepune dvije godine, ja pred porod i muž koji je na drugom ulazu gasio vatru koja je od siline masnoće tinjala.
Što reći, preživjeli i to bez ikakvih posljedica.
Stara friteza krcata uljem stajala je na poklopljenom štednjaku na koji su pale
kutije plastične ambalaže za naš sezonski posao i najveće kolo upalile na najjaču toplinu.
Kolika je vjerovatnost da se to dogodi? Ista kolika i da se probudiš i imaš još jedan veliki razlog voljeti život jer te
,očito zbog nekog razloga, drži ovdje, koliko god te šamarao.
Jesam li napisala da je dvadeset dana nakon rođenja prvog sina, muž pao pri poslu i zadobio vanjsku frakturu potkoljenice?
Pa sam imala dvije bebe, jednu sa vanjskim fiksatorima koju sam morala posjećivati u bolnici dok sam se kući izdajala?
Tako da ga je jedno vrijeme to primoralo da ne radi,
a kako nam je bilo financijski, bolje da ne pričam, porodiljni je stizao na vrijeme ,ipak...
Živi smo, očito s razlogom.
Zato svaki put kada padnemo, a ne ubijemo se,
pomislite kako ima nade za sutra jer ste se danas izvukli,
a ako snagu ne vidite u sebi i svojoj vrijednosti,
dobro pogledajte oko sebe jer uz vas,
uvijek postoji razlog zbog kojeg se ide dalje.
|
