|
Sqash u dvorani odlučili smo zamijeniti rekreacijom na otvorenom.
Ako vam kažem da sam dugo zamišljala ovo što sam upravo izrealizirala, činit će se banalno, ali za nekoga je upravo to banalno dragocjeno.
Kako senior trenira i biciklizam, nosač za bicikle na autu bio ne neizbježan,
a ja sam se veselila jer mi je to bila dodatna motivacija da konačno kupim biciklu,
namontiram je na nosač i odvezem se gdje hoću jer mi bicikliranje po cesti nije privlačno.
Malo me sram priznati da nisam biciklirala od puberteta i da mi je sve od penjanja na biciklu, pedaliranja, okretanja, kočenja
...toliko stresno da je naš spretan biciklista stajao uz mene u dvorištu i bodrio me.
Kako je to smiješno i čudno istovremeno jer mi se vratio flash back kako sam ja njega tako bodrila u četvrtoj godini života
kada se odmah vidjelo da je jako spretan, sportski tip.
Uz njega, imam i puno drugih motivatora oko sebe, svoje vršnjake pa i starije koji redovito bicikliraju,
čak u šumskim zahtjevnim terenima, raznim utrkama i izazovima.
Sve su to redom zdravi ljudi, nasmijani i puni vedrine jer rade na sebi i za sebe, slobodno vrijeme ulažu u svoje zdravlje, ostalo su izgovori.
Postavljanje bicikle na nosač ne može biti jednostavnije i sigurnije.
Razmišljali smo o nosaču prije kupnje i odmah anulirali krovni jer je ovaj stražnji puno lakši i spretniji.
E ,sad o privilegiji!
Pogađate, vozim biciklu po avionskoj pisti koja je preko tjedna prazna, vikendima rezervirana za padobranski klub.
I ovdje smo više vremena provodili s dečkima kad su bili manji gdje su također uživali u biciklama i dječjim rekvizitima,
nogometu, badmintonu pa i mi odrasli s njima jer je pista okružena travom.
U blizini je restoran i ništa ne nedostaje uz zdravo druženje u pokretu i svježem zraku.
Kako nemam još dovoljno hrabrosti, ali slušam svoje želje, vožnja bicikle po pisti dugačkoj 1600 m je izazov i neopisiva sreća.
Znate onaj dječji osjećaj slobode i nesputanosti?
Onaj osjećaj koji mi odrasli volimo gušiti jer smo mi ipak, odrasli?
E pa taj osjećaj , hvala meni, doživljavam često i svakodnevno u raznim situacijama, mjestima, prigodama.
Toliko da mi često poteku suze radosnice.
Onaj osjećaj sreće i zahvalnosti jer si tu i sada i daješ si priliku ovo osjetiti.
Osjećaj bez brige i problema, materijalnih stvari, očekivanja i razočaranja.
Onaj osjećaj kad imaš sve to, ali prihvaćaš i ne boriš se protiv toga jer znaš da je prolazno, kao sve i da je život lijepo i ružno,
a ti uspjevaš od ružnoga napraviti lijepo.
E, taj osjećaj!
Vozim pistom poput aviona koji uzlijeće i kako još nisam uložila u biciklističke hlače,
moji prirodni jastučići nisu dovoljni da izbjegnem bol na stražnjici.
Ne dam da me to omete u guštanju i promatranju zelenog prostranstva koje je godinama zapušteno,
a koje su godinama obrađivali ovdašnji stanovnici.
Grobničko polje, čuli ste iz povijesti, a danas samo možete vidjeti travu koja podsjeća da je priroda ipak jača i upornija od čovjeka.
Sa moje desne strane –Automotodrom sa deset bokseva.
Taj isti koji je imao veliku ulogu u prihodu bivše države i u kojoj su se održavale svjetske utrke motora.
Muž koji je ovdje odrastao sa nostalgijom se prisjeća svog djetinstva, virkanja preko ograde i žicanja naljepnjica i autograma svjetskih trkača.
Ovdje su se vozile utrke Formule 1.
U proljeće i ljeto čuje se brujanje motora i zvuk jakih oktana koji pali ljubitelje brzine, ali ni mi ostali ne ostajemo ravnodušni na to paranje tišine.
Danas je hangar zatvoren. Gradski padobranski klub ima treninge vikendima.
Čini mi se da se baš u petom mjesecu održava svjetski padobranski kup ovdje i bude jako zanimljivo, šareno u zraku, ali i na doskočnoj točci i oko nje.
Možda zanimljivost koje sam se sjetila je ta da kad smo se muž i ja upoznali, njemu je bila želja da mi za rođendan pokloni padobranski let malom Cessnom i par puta smo dolazili, namjeravali, ali uvijek je nešto bilo protiv nas. Par godina kasnije smo to ostvarili s našim malim sinčićima i baš je moralo biti tako jer let iznad Kvarnera je jedno od mojih ljepših iskustava pošto sam se na pola ufurala da se bojim visine, a ovako sam ispala hrabra mama u zagrljaju svojih dečkića od kojih jedan nije otvarao oči od straha, a meni i drugome je bilo smiješno što je tata sjedio naprijed do pilota i što je motor toliko brujao da nismo čuli ni svoje misli pa smo uživali u panoramskom letu svoga kraja i jedinstvenom iskustvu.
Dakle, od guštanja i obaveza ovaj post sam pisala u par navrata i dana, ali i to mora biti tako da se baš danas pohvalim da su prestali bolovi u stražnjici i rukama, da sam pojačala tempo i da pistu odvozim šest puta što mi je trenutno zadovoljstvo, ali i izazov. Do kada će trajati, ne znam, samo znam da uživam dok traje i to je jedna od formula sreće- da si damo priliku osjetiti sreću u trenutku, a ne kvariti mislima o onome što je bilo ili će biti.
|
