četvrtak, 24.12.2015.

Zahvala


Neopisivo sretna što ga kroz prozor gledam na terasi, raste u zelenoj lončanici i živjet će s nama u našem domu, ne samo par dana, već cijelu godinu i naredne godine.
Prirodne jelkice, mirišljave, naručene po dimenziji, zavisno od kuta našeg stana ili visokog potkrovlja gdje sada živimo, iglica po podu i malih mačića koje, verući se po okićenim granama slave svoj blagdan, do svijesti o umjetnoj, plastičnoj jelki.
Plastična jelka je zadnjih par godina krasila naš dom i vrlo jednostavan princip od tri složena dijela, jednog u drugi, kuglice i svjetleći efekti, dio su kućnog aranžmana.
S godinama sve manje pečenja kolača jer uz svu masovnu histeriju i stres koju sam nesvjesno preuzimala, tajmin bi uvijek bio napet s pečenjem, pripremama, odlaskom po hranu, meso...pa kad bih mrtva umorna završila poslove na Badnjak i sjela te brzinskim skeniranjem zaključila da je sve na mjestu, jedino dečki sjede i jedu kolače za stolićem u dnevnom boravku uvaljeni pred televizijom s nogama na rubu stolu i mrvicama u krilu koje će završiti, gdje? Na usisanom i izglancanom podu!
Pouzdano znam da ovo nije samo moja priča, već priča većine žena koje se oslobode u trenutku pucanja po šavovima kad si dozvolimo biti manje dobre domaćice, manje uzorne supruge i manje tople majke. Kad si dozvolimo čuti alarm i jecaj iznutra da su pripreme pred blagdane postale sve napetije, nervoznije i stresnije pa onda ,umjesto božićnog mira i zahvalnosti koju on nosi, potegnemo koju čašicu više pa izleti i koja riječ više, dovoljna da preusmjeri energiju u ono suprotno od mira i zahvalnosti.
Dovoljno je malo unutarnje tišine da smanji buku izvana i suočavanja sa istinom koja oslobađa da se uravnoteže želje s potrebama ili iskrene emocije s forsiranjem, da se osjeti ljubav i toplina u srcu koje se puni drugim srcima da bi osjetili istinsku radost i značenje Božića.
Nikada me nisu zanimale institucije gdje su se propovijedi često kosile s mojom istinom, drago mi je što me nitko nije forsirao na te odlaske i što nisam morala vjerovati u nešto što nisam razumjela jer sam danas došla do svijesti da je dovoljno vjerovati bez oltara i ispovijedaonice jer sam upravo u svojim kutevima duše pronašla svoje molitve i zahvale, spoznala bit i vjeru. Očistila se od nametnutih uvjerenja koja su mi smetala da doživim lijepu stranu života, svog postojanja i namjere.
Molitve sam izgovarala srcem, ali sve više shvaćala bit zahvaljivanja na svemu što jesam, osjećam, kreiram pa u konačnici imam radi svega toga jer krug počinje molitvom, a završava zahvalom i tako se vrti taj ciklus u beskonačnici. Ako pak vjerujemo u kraj, tada još više nema smisla sva negativa i zloća koju kreiramo jer uništavamo prvo sebe baveći se stvarima koje ne želimo promijeniti i hranimo se time da bi, što? Proživjeli taj jedan život kao namrgođeni, negativni, nezahvalni ljudi koji propuštaju raj na zemlji.
Sutra smo kod nas na ručku, moja sestra i naše obitelji. Podijelile smo poslove da si olakšamo i , iako ćemo otežati svoje želuce, obogat ćemo svoje duše na ovom lijepom putovanju i danu kojeg svetkujemo kao rođenje Isusa čije sam riječi odživila i razumjela na ovom svom duhovnom putu. Bez sumnje, svatko od nas na svom putu ima misiju koju je živio Isus. Tu misiju živimo cijelu godinu kroz djela i emocije djeleći ih i prenoseći na druge.
Tek jedan osmijeh, zagrljaj, poljubac, stisak ruke ili konkretno fizičko djelo koje će pomoći drugome nakon pada i spoticanja, misija je kojoj ćemo sutra zahvaliti i time slaviti spasitelja koji je zadužio ljude koji u njega vjeruju i slijede njegov put, na svoj način.
Želim vam svima sretan Božić, topline i mira uz stol pun duša u ljubavi i hranu zahvalnosti kao vodilju na svom putu.
Hvala!





11:26 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.