O-da životu!

Zadnji dan godine, ljudi moji!
Cijeli mjesec je pun privatnih i poslovnih obrata, izazova i iskušenja pa nisam imala vremena za druženje s vama koliko sam htjela i koliko me ispunjava pisanje, ali i čitanje vaših postova.
Sinoć pred spavanje preletim par postova i kod omiljenog @NF nominacija za mene i iskustvo prve ljubavi.
Hvala ti, pišem da ti ne ostanem dužna jer ,znaš kako kažu, da se ne ulazi s dugovima u novu.
Mala račica u meni je oduvijek sanjiva, zaljubiva i uz ovaj svijet, živi u svom svijetu.
Dnevnici, rokovnici, zapisi, pjesmice, pjesmuljci...svi zapisi emocija koje čuvam po ladicama svjedoče da sam od malena voljela dečkiće i gotovo u svakom koji mi se našao na putu našla nešto u što sam se zaljubila. Shvatila sam to prije par godina kad sam posegnula za bilježnicom iz osnovne škole gdje sam doslovno svaki tjedan pisala pjesmice s drugim muškim imenom. Ne moram ni pisati koliko me to nasmijalo, ali nema sumnje da, tada kada sam to proživljavala,emocije su bile jake jer pjesme o dečkima tako zvuče.
U ulici djetinjstva koja je u ono vrijeme bila prepuna djece s kojom sam se igrala svih dječjih igara, tri kuće od mene živio je on. Godinu stariji, smeđih očiju, crne kose, živahan, hrabar, emotivan...pravo muško kakvo treba biti, haha
Srce bi uvijek ubrzano lupalo blizu njega, svakog slučajnog ili namjernog dodira u igrama, svakog vezanja mene kaubojke, od njega indijanca pa bi često, umjesto da bježim s ostalim kaubojima, namjerno zapela ili usporila da me moj indijanac ulovi i da sam blizu njega.
Kako smo rasli, emocije su bivale sve jače, ali sjećanje od prije više od tri desetljeća pomalo blijedi jer ga stišću ostale uspomene života bogatog lijepih trenutaka. Ipak, ne mogu zaboraviti kućicu u borovoj šumi i dogovor u točno vrijeme za naš prvi poljubac. Ne mogu zaboraviti ni to da me mama baš u to vrijeme poslala u dućan, da sam kasnila, a moj me Indijanac čekao na dogovorenom mjestu.
Škola, ostale obaveze, društva su nas odvojili jedno od drugog, ali je zanimljivo da smo puno godina kasnije opet došli u priliku biti skupa. Kratko, ali slatko i, nema sumnje, kao pečat na lijepe uspomene i osjećaje koje smo gajili jedno prema drugom. Viđamo se danas rijetko, oženio se među zadnjima u ulici, jedno vrijeme čak skrenuo na krivi put jer je život htio da naleti na krive ljude s kojima je upadao u krive situacije. Znam koliko je divan i pun ljubavi, ali mu to nije bilo uzvraćeno, vjerovatno da bi se vratio na pravi put i našao pravu te osnovao obitelj.
Prva ljubav bi mogao biti i moj prijatelj iz razreda s kojim sam izmjenjivala tople poglede, dijelila vanškolske aktivnosti, a u četvrtom razredu dobila priliku plesati s njim na prijateljičinom rođendanu. Njih dvoje su to planirali, namještavao se najduži sentiš u to vrijeme, prijateljica mi je naravno cinkala te planove,a ja od straha i uzbuđenja najrađe ne bi ni došla na rođendan. Preživjela sam i to iskustvo, negdje u ladicama među uspomenama leži njegovo kratko pismo od par riječi iz tog dana u kome nije pisalo ništa konkretno, ali je bilo njegovo pa je vrijedno.
Kasnije smo, osim osnovne, dijelili razred i u srednjoj te postali najbolji prijatelji. On, prijateljica i ja smo bili nerazdvojan trio. Zanimljivo jer se ona zaljubila u njega, a ja sam bila ta koja ih je spajala jer su moji osjećaji tada bili čvrsto prijateljski prema njemu, ali od njih nikada nije bilo ništa više. Znam reći da smo preteća skajpa pošto je on četvrti srednje otišao u Ameriku pa smo se snimali na audio kazete i čekali ta prekooceanska pisma s našim glasovima. Smijeh, plač, suze, razdraganost...divni osjećaji tih godinu dana razdvojenosti.
Život i njemu nije bio naklonjen, bio je u dugim vezama s curama koje su bile i moje prijateljice naravno, ali bi to sve na kraju puklo pa bi on tako drag i osjećajan uvijek ostajao sam. Prije par godina je doživio poslovni krah preuzevši firmu bolesnog oca u dugovima pa je morao doslovno pobjeći u drugi grad. Tako pričaju, ja nemam srca pitati ga jer je očito da izbjegava česte kontakte, a ne mogu reći da nisam bila tužna kada se nije odazvao na zadnju godišnjicu mature no dugačak razgovor telefonom odao mi je dojam da je sretan sa svojom ljubavi iz djetinjstva, tamo na drugom kraju Hrvatske.
Lijepo i prvo iskustvo pisanja i iščekivanja pisama iz Njemačke doživjela sam s prijateljem koji je tamo živio, a u našoj ulici ljetovao. Nema sumnje, ljubav na daljinu je najbolnije, ali i jedno od najljepših iskustava mog ranog puberteta. U ladicama također leže stare audio kazete sa stranim ljubavnim pjesmama koje mi je poslao u jednom pismu i koje sam slušala u iščekivanju pisama.
Te pjesme su puno puta nadglašavale poštarov motor koji bruji i taj dan ostavlja prazan poštanski sandučić te mene u suzama.
Ljeta su bila rezervirana za moju ljubav iz Njemačke, odlaske na more, nježne poglede sve do jedne godine odrastanja kad je on naglo sazrio i razočarao moja očekivanja čiste ljubavi kakvom sam nas tada smatrala.
To je bio konačan kraj.
Prva prava ljubav bi mogao biti dečko koji od cure napravi djevojku i to je jedno lijepo iskustvo sa tužnim završetkom u to vrijeme. I on je danas sretno oženjen pa nema sumnje da sam birala dečke koji prije svega imaju srce.
Danas znam da je prava ljubav ona koju živim, uz koju padam, rastem. Ljubav koja nas je obogatila za dva divna bića, divna sina.
Sve što sam prošla prije ovoga, sva iskustva bolna, lijepa, ružna, sve je vodilo do pravog odabira i izbora jer kad ode ono što ne želiš, dođe ono što želiš.
Eto, od blogo izazova inspiracije za postove u idućoj godini, materijala ima još. J
Želim vam ljubav u svakom obliku jer samo ona kreira divne trenutke i osobe uz koje nam je život još ljepši.
Naravno zdravlje, sreću, novac...sve što zamislite da vam bude u Novoj 2016. Godini !
Lijepo se zabavite, jedite, pijte, plešite, pjevajte, grlite, ljubite pa se nađemo ovdje i nastavljamo gdje smo stali.

...draga sister ima rođendan. Zanimljivo je kako sam nedavno primijetila da je oslovljavam sa „moja.“
U zajedničko društvo nam je ušla draga prijateljica s kojom dijeli ime i njena imenjakinja bi me znala ispraviti kada curke iz društva ne bi razumjele o kojoj točno pričam, tada bi rekla „tvoja Vesna“.
Zanimljivo, lijepo i toplo jer moja Vesna je ona osoba koju voliš cijelim srcem, kad si ljut, povrijeđen, tužan... ta ljubav ne prestaje.
Sedam godina je razlika u njenu korist koja joj, dok smo bile male, nije nikako išla u prilog.
Kome može biti zanimljivo čuvati mlađu sestru i vuči sa sobom u društvo jer su tako odlučili umorni i zaposleni roditelji.
Već sam pisala o tome, zvali su me priljepak, a meni, onako maloj, je bilo drago da su me uopće zvali njeni prijatelji i društvo iz ulice s kojima sam išla na more i guštala po cijele dane. Znate kako je djetetu sa starijim društvom, vidiš i čuješ ono čemu još nisi dorastao, ali baš ti je to fora i to što pokušavaju čuvati kao tajnu želiš otkriti ako roditelji slučajno žele znati. Ne sjećam se da sam bila neka cinkarošica, sjećam se da su oni bili super ekipa u tim osamdesetima, pubertetlije na pragu odrastanja i istraživanja koji su se znali zabavljati, veseliti, družiti i uživati, a tako i ja uz njih.
Što su godine prolazile, roditelji su bivali stariji, mi zreliji. Naporan život i rad je uzeo danak pa je prva oboljela mama gdje sam u svojoj petnaestoj ostala bez njene fizičke potpore jer je, nažalost, ostala prikovana za krevet. Nesvjesno je tu ulogu preuzela moja Vesna i ,iako plaha i sramežljiva, ona je bila moje svjetlo.
Imala sam povjerenja u nju, držala je se, ali na krivi način i puno puta krivim odabirom riječi, krivim postupcima dokazivala i pokazivala svoju ljubav, a izazivala joj suze.
Toplina, nježnost, brižnost, ali i plahost koju posjeduje moje nesvjesno ja je često iskorištavalo pa sam ja bila ona zločesta, paprena sestra koja bi joj znala često zapariti. To danas tako gledam i nakon toliko godina kad mi zna prepričavati naše scene iz djetinjstva, a ja se čudim zar sam bila toliko grozna.
Dok je ona imala ljubavnih problema i probleme s lošim odabirom dečki zbog kojih je također često plakala, ja sam se igrala s vršnjacima i nisam marila puno za njene brige jer mi ona nikada nije imala snage ni volje pričati smatrajući me mulicom.

Sjećam se scene u njenim ranim dvadesetima za njen rođendan, kao danas i iščekivanja aktualnog dečka da je nazove na telefon te potvrdi izlazak. Sva napeta u okolišanju oko kućnog telefona u hodniku, osjetila sam njenu nestrpljivot, a već sam i sama postala takva. Iako, u igru i čavrljanju s prijateljicom, komešanju po kući i ubijanju puberteta, nas dvije smo sa nestrpljenjem očekivale poziv princa i nadale se sretnoj bajci koju ćemo i same živjeti za par godina kad još malo odrastemo.
Rano popodne, kasno popodne, prolazili su sati koji su se činili duži u tom iščekivanju pa sam joj predložila da prekine to mućenje i sama ga nazove da vidi na čemu je. Prijateljica i ja smo otišle u moju sobu i iza pritvorenih vrata osluškivale. Budući sam čula samo sestru kako priča, po njenim kratkim odgovorima nije mi se svidio razgovor koji je dečko vodio s njom, a nakon poklopljene slušalice i šmrcanja, sav svijet i nade su pale u vodu jer ostaje kući za svoj rođendan. Kakav može biti muškarac s druge strane žice i kakvo je to srce koje povrijedi drugo za rođendan?
Otišla je plačući u sobu bez puno priče, kao i uvijek, bez kukanja i komentara, samo tugovanje u tišini da ne povrijedi i ona koga jer uvijek je mislila, više na druge, nego na sebe.
Kao da mi je netko zabio oštricu noža u srce povrijedivši moju sestru skinuvši joj osmijeh s lica, prijateljici sam rekla da čuva stražu ispred njenih vrata, a ja na vrhovima prstiju do telefona, stisnula „redial“ i nakon muškog „Halo“ sasula sve u uho. Tko zna više što je reklo povrijeđeno i mlado srce u obrani časti i poštovanja svoje drage sestre, u iskazivanju ljubavi kakve nema s druge strane žice, ali znam da sam se osjećala fantastično i nimalo pokolebano prije spuštanja slušalice s druge strane i neke psovke u kojoj se opet spominjala mulica.
Kasnije sam kroz život shvatila da je ovaj poziv bio samo predigra u mojim ljubavnim igrama gdje sam kroz praksu stekla zavidnu komunikaciju pa dečki nisu imali vremena za ovakve ispade jer bi ih preduhitrila.
Život i volja, vjera u ljubav se pokazala pravim pogotkom jer danas obje imamo super životne partnere.

O mojoj sestri nije dovoljan jedan post niti cijela knjiga da joj zahvalim i opišem sreću koju živim uz nju.
Naš odnos smo dugo smatrale nečim normalnim i gledale na njega kao usputni, ali kad se vratim mislima u teško proživljenje situacije kojih je bilo jako puno, bile smo velika podrška jedna drugoj.
Vođene srcem uvijek smo si tu, na dohvat ruke i nema tu planiranja ni analiziranja, promišljanja ni smišljanja, živimo jedna uz drugu.
Život je pomazio i nagradio našu sestrinsku ljubav pa je ispalo da smo se odselile u isto mjesto, udale u susjedstvo, skupa prolazile trudnoću, porod s četiri mjeseca razlike.
Svoj drugi odlazak na porod sam joj svjesno prešutila jer sam znala kolika je sestrinska briga i strah dok jedna rađa pa sam je izuzela iz toga i javila kad je bebica došla na svijet.
Ostavit ćemo ružne uspomene iza sebe, nema sumnje da su nas bolesti i smrti roditelja zbližile, ali i odredile. Puno se toga promijenilo, puno smo se promijenile. Zahvaljujem na danu kada sam spoznala i počela rasti iz svojih boli jer to učim i prenašam na svoje bližnje, Moja sestra je jedna od njih. Za vrijeme kad sam bila najbolja što sam znala i mogla biti, došlo je vrijeme kad sam još bolja pa umjesto kajanja i žaljenja da ti nisam dala i pružila koliko si ti meni, danas vraćam jer to znam. Dopuštam da me vodi srce i da ti pokažem ljubav koju prije nisam znala. Skupa učimo i uživamo u tome, a počele smo s onim danom kad smo se prestale doživljavati kao nešto normalno. Što god značilo normalno, ti si meni ono na čemu zahvaljujem, tebi zahvaljujem što si tu, što si takva, što sam zbog tebe i ja bolja, što živimo ovaj život i veselimo se jedna drugoj, našim trenucima, obiteljima.
Zbog tebe sam ovo, zbog toga što si mi bila mama i sestra kad je trebalo, fizički, materijalno i duhovno,
što me voliš kakva jesam, u svim životnim fazama, raspoloženjima.
Nikada ti to neću moći vratiti, nadoknaditi niti želim, puštam to u manje svjesnoj prošlosti, a pozdravljam ovu lijepu sadašnjost gdje živimo i slavimo svakodnevno jer imamo jedna drugu. Bez brojnih sms-ova, vibera, smiješnih videa, poziva, šetnji uz more, na moru, šumi....osjećale bi isto, samo je razlika što to danas znamo pokazati. Volim te i želim sretan rođendan! Tu sam, tvoja mama i sestra ...takva je naša ljubav.
Vesna moja sretan ti rođendan!

Neopisivo sretna što ga kroz prozor gledam na terasi, raste u zelenoj lončanici i živjet će s nama u našem domu, ne samo par dana, već cijelu godinu i naredne godine.
Prirodne jelkice, mirišljave, naručene po dimenziji, zavisno od kuta našeg stana ili visokog potkrovlja gdje sada živimo, iglica po podu i malih mačića koje, verući se po okićenim granama slave svoj blagdan, do svijesti o umjetnoj, plastičnoj jelki.
Plastična jelka je zadnjih par godina krasila naš dom i vrlo jednostavan princip od tri složena dijela, jednog u drugi, kuglice i svjetleći efekti, dio su kućnog aranžmana.
S godinama sve manje pečenja kolača jer uz svu masovnu histeriju i stres koju sam nesvjesno preuzimala, tajmin bi uvijek bio napet s pečenjem, pripremama, odlaskom po hranu, meso...pa kad bih mrtva umorna završila poslove na Badnjak i sjela te brzinskim skeniranjem zaključila da je sve na mjestu, jedino dečki sjede i jedu kolače za stolićem u dnevnom boravku uvaljeni pred televizijom s nogama na rubu stolu i mrvicama u krilu koje će završiti, gdje? Na usisanom i izglancanom podu!
Pouzdano znam da ovo nije samo moja priča, već priča većine žena koje se oslobode u trenutku pucanja po šavovima kad si dozvolimo biti manje dobre domaćice, manje uzorne supruge i manje tople majke. Kad si dozvolimo čuti alarm i jecaj iznutra da su pripreme pred blagdane postale sve napetije, nervoznije i stresnije pa onda ,umjesto božićnog mira i zahvalnosti koju on nosi, potegnemo koju čašicu više pa izleti i koja riječ više, dovoljna da preusmjeri energiju u ono suprotno od mira i zahvalnosti.
Dovoljno je malo unutarnje tišine da smanji buku izvana i suočavanja sa istinom koja oslobađa da se uravnoteže želje s potrebama ili iskrene emocije s forsiranjem, da se osjeti ljubav i toplina u srcu koje se puni drugim srcima da bi osjetili istinsku radost i značenje Božića.
Nikada me nisu zanimale institucije gdje su se propovijedi često kosile s mojom istinom, drago mi je što me nitko nije forsirao na te odlaske i što nisam morala vjerovati u nešto što nisam razumjela jer sam danas došla do svijesti da je dovoljno vjerovati bez oltara i ispovijedaonice jer sam upravo u svojim kutevima duše pronašla svoje molitve i zahvale, spoznala bit i vjeru. Očistila se od nametnutih uvjerenja koja su mi smetala da doživim lijepu stranu života, svog postojanja i namjere.
Molitve sam izgovarala srcem, ali sve više shvaćala bit zahvaljivanja na svemu što jesam, osjećam, kreiram pa u konačnici imam radi svega toga jer krug počinje molitvom, a završava zahvalom i tako se vrti taj ciklus u beskonačnici. Ako pak vjerujemo u kraj, tada još više nema smisla sva negativa i zloća koju kreiramo jer uništavamo prvo sebe baveći se stvarima koje ne želimo promijeniti i hranimo se time da bi, što? Proživjeli taj jedan život kao namrgođeni, negativni, nezahvalni ljudi koji propuštaju raj na zemlji.
Sutra smo kod nas na ručku, moja sestra i naše obitelji. Podijelile smo poslove da si olakšamo i , iako ćemo otežati svoje želuce, obogat ćemo svoje duše na ovom lijepom putovanju i danu kojeg svetkujemo kao rođenje Isusa čije sam riječi odživila i razumjela na ovom svom duhovnom putu. Bez sumnje, svatko od nas na svom putu ima misiju koju je živio Isus. Tu misiju živimo cijelu godinu kroz djela i emocije djeleći ih i prenoseći na druge.
Tek jedan osmijeh, zagrljaj, poljubac, stisak ruke ili konkretno fizičko djelo koje će pomoći drugome nakon pada i spoticanja, misija je kojoj ćemo sutra zahvaliti i time slaviti spasitelja koji je zadužio ljude koji u njega vjeruju i slijede njegov put, na svoj način.
Želim vam svima sretan Božić, topline i mira uz stol pun duša u ljubavi i hranu zahvalnosti kao vodilju na svom putu.
Hvala!

Sretoh ga neki dan u gradu kako volontira za azil.
Njih troje cijeli dan s osmijehom na licu, u nadi da će udomiti koje napušteno štene, prikupiti sredstva putem dobrovoljnog priloga ili prodaje kalendara.
Iznenadim se zanimanju i pomoći slučajnih prolaznika, ljudi sa svojim problemima i poslovima, vremenu i ne vremenu kojeg love, ali svijesti za ta mala nedužna bića.
Komentiram drugom prijatelju kako nemam srca posjetiti azil, ali pomažem na sve druge načine i podržavam svoje mnogobrojne prijatelje volontere koji rade sa napuštenim životinjama.
Odgovara mi kako svatko ima svoju misiju, ne osuđujući, ne prosuđujući pa se sjetim svojih divnih žena, našeg prijateljstva i znam da je to jedna od mojih misija.
„A čovječe, vidjela sam na fejsu, Djed Mraz si, super!!!!“, a on u istom tonu odgovara kako mu je jedna poznanica ponudila tu ulogu u ove blagdanske dane ,
a nije ni znala da je to „njegova životna uloga.“
Baš ga vidim u tome jer njegov razigran duh, vjera i optimizam, smisao za šalu, ples i pjesmu je ono što vole djeca- mala, ali i mi veliki.
Rastanemo se sa osmijehom, kako smo se i sreli i te dane još budnije pratim događanja na društvenoj mreži oko mog prijatelja Djeda Mraza.

Jedan dan pročitam komentar od svoje inspiracije iz jedne životne priče od prije točno godinu dana i vidim da se sprema sa svojim jedanestogodišnjakom posjetiti ga.
U sekundi mi klikne ideja, javim se svom prijatelju i zamolim za malu protekciju i vezu, u službi sreće jednog skromnog djeteta.
Zaista skromnog! Jednog od djece koja odrastaju u skromnijim životnim uvjetima, ali u ljubavi svojih roditelja.
„Bit će mi čast“ , kaže “razveseliti takvog dječaka" i dam mu link svoje priče „Bogatstvo“ da iščita duh sina i njegove mame čije postojanje me nadahnjuje i puni.
Moj prijatelj Djed Mraz mi se javi nakon susreta s njima, priznao da je jedva suzdržavao suze dok je čitao dječakovo pismo te ga želi pročitati meni.
Naravno, to je taj dječak bogatog srca koji nema materijalnih želja, ne želi stvari i poklone, samo zdravlje za svoje najmilije.
Piše da je tužan, uginuo mu je kućni ljubimac zeko, to mu je teško palo.
Rezerviramo petak za našu misiju, moj junior, zeko u kutiji u njegovom krilu na stražnjem sjedalu autu, ja za volanom i Djed Mraz, moj suvozač.
Kakav divan dan! Kakvo divno iskustvo!
Voziti Djeda Mraza, gledati oduševljene prolaznike i vozače, ali i čuditi se kako Djed Mraz nema pravo prolaska u prometu , ipak je on uvažena ličnost.

Došli smo do zgrade gdje živi naš prijatelj, ulazim prva, došla sam samo na najavljenu kavu.
Grlimo se , ljubimo, naši susreti su puni emocija, sjedam kad začujemo zvono na vratima.
Taman izvode radove u zgradi pa je puno radnika i gužve tako da mama Mirjana, pomalo ljutita odlazi do ulaznih vrata i njurga tko to opet zvoni.
Pred vratima iznenađenje!
Naš dječak u šoku zbog Djeda Mraza, vrećici slatkiša, kalendaru na životinje i svom novom ljubimcu, sivom zeki sa bijelom flekicom na šapicama i njušci.
Mi veliki pijemo kavu, moj junior i njegov vršnjak se igraju u sobi i upoznavaju s Dakiem, sivim ljubimcem.
Zanimljivo je kako život postane jednostavan kad prođeš velike boli i dođeš do spoznaje da imaš bogatstvo u malim, nematerijalnim stvarima.
Imaš ga toliko da vrijede više od jedne velike materijalne stvari za kojom bi žudio cijeli život i zbog koje bi mislio da si nesretan.
Nismo propustili priliku pogledati e- dnevnik i ocjene našeg prijatelja koji možda ima jednu četvorku jer sam jednu jedinu uspjela vidjeti od svih petica.
Da ne kažem da igra super šah i da je njegova glavica bistra i jaka, kao i njegovo srce.
„Nije ni čudo da ti je Djed Mraz došao u kućnu posjetu kad imaš ovakve ocjene.“

Izmjenjujemo iskustva, doživljaje i priče za što nema sumnje kako smo se baš nas troje našli u ovoj divnoj situaciji i priči jer znamo što znači patiti, ali i jačati u boli.
Znamo se veseliti i to veselje prenositi na druge.
Djed Mraz kaže savršenu rečenicu kao komentar na proživljene situacije gdje se čudi ljudima koji na njegovo srce odgovaraju novcima.
Kaže, „nije mu jasno zašto ljudi sve gledaju kroz novac.“
Imati i ne imati, malo ili puno, razlika je u svakome od nas.
Baš tada kad smo siromašni materijalno, prilika je da se duhovno obogatimo ako si damo priliku rasti i boriti se.
Ponosna na prijatelja Djeda Mraza koji je bio bez posla i živio od četiristo kuna mjesečno, peglao drugima robu i čistio drvarnice,
na mamu Mirjanu koja skuplja boce po bajama, „kontejner šopovi“ , kako ih zove od milja, jer ne dozvoljava da njen sin bude gladan i na sina,
skromno i zahvalno dijete koje se veseli životu, na male, a velike ljude koji su svjetla u tami onima koji žele progledati.
Ne samo za blagdane, kao ukrasne lampice, oni su svjetla cijelu godinu.

Puno se toga se događalo ove dane, tjedne...
Sve se najavljivalo tihim šuškanjem dok nije postalo nepodnošljivo.
Toliko da sam spoznala još jednu svoju istinu,
ne postoji takav izazov, problem, to materijalno st(r)anje koje ne mogu nadvladati svojim duhom.
Nikada više neće biti kao što je bilo jer baš to što je bilo me natjeralo da odskačem s dna prema svojim vrhovima i tako ,
kao ping pong loptica koju život zakuca o tlo, skačem u svom smijehu.
Što je još bolje, čuju ga i oni blizu mene, oni meni bliski.
Tako je naš obiteljski, poslovni i privatni život, koji i je sve u jednom došao do velike kušnje.
Znam da me život opet izaziva, karma se poigrava sa mnom, a ja joj se smijem.
Ne iz inata, već iz ljubavi.
Naših petnaest zajedničkih godina borbi i izazova u koje se neću vraćati jer sam nadrasla ulogu žrtve,
a borac u meni ne prestaje rasti, naletile su na visoku ogradu koju treba preskočiti.
Očajavati i sjediti ispod nje, nadati se da će se sama nekako srušiti da možemo dalje ili pokrenuti to u sebi i svjedočiti još jednom čudu.
Sigurna sam da sam sve ovo do sada morala proći da bih došla do ovoga i na materijalne izazove odgovorila duhovnom snagom.
Fantastičan osjećaj! Pogotovo što sam svjesna da bi ona stara ja kleknula, ridala i cvilila nad svojom sudbinom te krivila muža mičući odgovornost sa sebe.
Sve se događa baš kako treba i svaka ograda je tu kao izazov naučenog.
Prvi red ograde je srušen, ali ne i naša vjera jer kad zapneš i čini ti se na trenutak da nema dalje,
uvijek se nađe netko tko ,osim tebe samog, vjeruje i podigne te do drugog reda ograde, olakša ti.
To je samo potvrda da se sve vraća što dajemo, loše, ali i dobro.
Nisam zaboravila znakove na putu, putokaze, inspiracije koje su svugdje oko nas ako smo dovoljno mali da primijetimo one veće od nas.
Kao naš poznanik kojeg smo sreli taj sunčani prosinački dan uz more kako gušta na suncu i kavi, stol do nas.
Godinama na šetnici izmjenjujemo riječi nakon jedne poslovne epizode.
Puno ljudi dođe i prođe, ostavi duboke utiske, većinom razdraganost i osmijeh pri slučajnom susretu kao ovom danas.
Dok gleda u svoj tablet, priča o strategiji novog poslovnog plana, marketingu kojeg osmišljava putem interneta i materijalnim, ali i fizičkim poteškoćama kojih je svjestan.
Muž spomene i njegov veseli bend kojeg je imao priliku čuti u njegovoj garaži, a poznaniku se razvuče osmijeh na licu dok govori kako sviraju isključivo rock,
ali da ima zapis pa će mi pokazati kako njegov trinaestogodišnji sin, rođaci, susjed i on peru na bubnjevima i gitarama u garaži
Približim se stolu, gledam u poluzgrčene prste s tolikim ponosom i divljenjem da bih ga najradije zagrlila.
„Baš kad ti nešto treba , ne možeš naći“, komentira, a ja ne želim propustiti priliku upitati ga o svom djembe bubnju koji mi stiže za koji dan.
Moja nova ljubav, osjećaj koji mjesecima ako ne i godinama stvara susret s tim čudom od instrumenta i zvuka koji se proizvodi udaranjem,
sreće koju osjetim i ispunjenju dok sviram, slušam i pjevam.
Kako i zašto, nemam pojma niti me briga, samo slijedim svoj unutarnji glas.
„Neće ti biti lako“, govori mom mužu, a on i ja znamo koje smo dodatno povjerenje izgradili u ovih par dana oko naše ograde
i međusobne snage koju nam je dala ljubav da uspijemo nadjačati trenutne strahove koji su nas pukli.
Objašnjavam poznaniku da nemama nikakvu glazbenu podlogu, sviram po sluhu i slaže se sa mnom da je to najbitnije u ovoj fazi u kojoj jesam.
Guštamo u suncu koje će uskoro zaći, još malo prčka po svom laptopu, mi ispijamo zadnje gutljaje kave na terasi početkom prosinca
Mislimo svi troje na glas kako je divan dan,a moja inspiracija kaže da je svoj ured premjestio ovdje dok je ovako lijepo pa nas pozdravlja za danas i odvozi se u svojim invalidskim kolicima.

...18.04.2001.

Sve što sam u životu sanjala,
tražila,
željela
našla sam u tvom biću.


Sve što su drugi potisnuli u meni,
svaku srušenu nadu,
snažan otkucaj srca,
TI si probudio.


Sve isplakane suze,
gorka iskustva,
lažne nade,
TI si izbrisao
.

S tobom počinjem neki novi život
uz svoje srce osjećam i tvoje.
Otkucaji postali su brži, sve je dobilo
novi smisao.


Volim te tako snažno, iskreno
I želim osjetiti to veliko srce
sve dok kuca srce moje.